Dvadeset i pet članica Europske unije donijelo je u ponedjeljak formalnu odluku o uspostavi nove mreže za suradnju na području obrane i sigurnosti, postavivši temelje za Europsku obrambenu uniju.
Odluka europskih ministara vanjskih poslova, koju je visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini nazvala "povijesnom", omogućuje bolju sigurnosnu suradnju i izgradnju vojnih kapaciteta na EU razini, čime bi EU trebao smanjiti svoju ovisnost o SAD-u na tom području, prenijela je HINA.
Sudjelovanje u tzv. Stalnoj strukturiranoj suradnji (PESCO) dobrovoljno je, no samo su Danska, Malta i Britanija odlučile da u tome neće sudjelovati.
Počnimo od nekog početka, što je to PESCO?
"Pojednostavljeno, to je stalna strukturirana suradnja država članica Europske unije, na engleskom je to Permanent Structured Cooperation, pa otuda i kratica. Praktično, riječ je o okviru za suradnju između članica Unije na području obrane. Do sada to nije bilo osobito korišten vid suradnje, ali sada je ta suradnja postala operativna. Najvažnije je naglasiti da se otvara mogućnost za konkretniju suradnju na zajedničkoj obrani", kazao nam je zastupnik u Europskom parlamentu Jozo Radoš.
PESCO je povezan s drugim programima Europske unije, a to je stvaranje europskog industrijskog obrambenog programa, ali i istraživačkog obrambenog programa, a sve je povezano s Europskim obrambenim fondom. U svemu tome se spominju i neki konkretni programi pa bi svaka zemlja mogla pronaći mjesta za svoje tvrtke, pojasnio nam je Radoš, inače bivši ministar obrane iz Vlade Ivice Račana.
"Pozvao sam prije, a pozivam i sad, hrvatsku vladu da se aktivno i projektno uključe u sve ove projekte. PESCO je samo jedan dio europskog prostora koji se otvara za hrvatske tvrtke poput", kazao nam je Radoš.
Daleko najvažnije je pitanje kakao će sve to utjecati na Hrvatsku, budući da smo supotpisnici PESCO-a: "Nove ambicije Europske unije pretpostavljaju zajedničku nabavu i standardizaciju vojne opreme što bi imalo utjecaja i na hrvatsku vojsku. Za sad se o tome ne govori, ali ako će EU ići s ciljem stvaranja obrambene unije do 2025. morat će se ići i sa stvaranjem zajedničkih vojnih snaga. Dakle, borbene grupe koje bi bilo vjerojatno brojnije nego što je sada riječ, s preciznije definiranim djelovanjem i činile bi ih pripadnici svih zemalja članica, ali to je samo jedan dio priče. Drugi dio se tiče rezervnih snaga s brzim vremenom djelovanja, mogli bismo govoriti čak i o nekoj vrsti stalne vojske Europske unije. U tim snagama, i u jednim i u drugima bi sudjelovali hrvatski vojnici. Daleko najveća prednost za Hrvatsku je mogućnost ulaženja hrvatske industrije u razvojne i proizvodne programe na razini Unije."
S druge strane Atlantika već neko vrijeme stižu priče da SAD nije zadovoljan doprinosom Europe NATO-u i pitanje je kakav odjek u Bijeloj Kućo će imati potpisivanje PESCO-a.
"Sve ovisi kako se gleda. PESCO može biti konkurencija, ali i komplementaran NATO-u. Objektivno gledano, radi se i o jednom i o drugom, ali kakav će biti konačan odnos zajedničke europske obrane i NATO-a ovisi o političkom dogovoru idućih godina", kazao nam je Radoš.
Riječi međunarodna zajednica postali su gotovo kletva na našim prostorima zbog brojnih neuspjeha tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Nitko nije spriječi Ovčaru ni Srebrenicu. Nitko nije spriječio izgladnjivanje Sarajeva niti odrede smrti po Kosovu. Radoša smo pitali kakvu vjeru u bolju budućnost pruža EU kad imaju dugi niz neuspjeha.
"Ovdje treba dodati malo konteksta. Europska unija je organizacija koja svoje djelovanje temelji na međunarodnom pravu, što znači da poštuje postojeću strukturu međunarodnih odnosa na vrhu s Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda. Druge, moćne, zemlje suvremenog svijeta ne poštuju odluke vijeća sigurnosti kad im to ne odgovara i odlučuju se na unilateralno djelovanje kad to njima odgovara. Prvenstveno se to odnosi na SAD i Rusiju. Promjena odnosa unutar svjetskih organizacija nije izgledna u bližoj budućnosti. Drugi je problem Europske politike nejedinstvo. Teško je postići zajednički politički stav među svih 28 država da se doista djeluje i da se snage doista upotrijebe. Ni to pitanje nije toliko jednostavno, ali je ključno. Ako imate neke snage, ali nemate političku volju za korištenje, onda se postavlja pitanje kakva je njihova svrha. Kriza na Bliskom istoku najviše se osjeti u Europskoj uniji zbog prekida gospodarskih tokova, izbjegličke krize, ali najmanje sudjeluje u rješavanju krize. SAD i Rusija daleko manje osjete posljedice svega toga, ali su i znatno aktivnije u rješavanju krize. Trenutačna situacija je vrlo loša za Europsku uniju i dugoročno neodrživa. Međutim, prevladati probleme znači imati puno više jedinstva u stvaranju vanjske politike, a tek onda i sigurnosne i obrambene politike. Hoće li EU imati snage nametnuti se kao važan geopolitički igrač i važan geostrateški igrač, a pogotovo na području bliskog susjedstva, to je veliko pitanje".
Jedno od mogućih rješenja sporosti Unije je podizanje odlučivanja na višu razinu i prebacivanja odgovornosti na institucije Europske unije
"Pitanje obrane i vanjske politike je nešto čega se države najteže odriču. Naravno da bi značajno pojednostavilo da se dio odgovornosti za odlučivanje prebaci na razinu Europske unije, ali je pitanje kako doći do toga koraka. Kako doći do toga da će države prebaciti dio svoje ingerencije, kako doći do toga da države prepuste odlučivanje o obrambenoj i vanjskoj politici Europskoj uniji? To bi značajno pojednostavilo operativno odlučivanje i zauzimanje stvarne pozicije kao političkog čimbenika na svjetskoj sceni, ali do toga je još dugačak put, usprkos svim sigurnosnim ugrozama posljednjih godina. Lakše je formirati snage nego ih upotrijebiti", kazao nam je Radoš.
