Hrvatsku Bože Petrova ne zaslužuju ni gori od nas

Tihomir Orešković, premijer s kratkim rokom trajanja, posljednje dane slave koristi da - nakon što prošeta Hvarom gdje spava o državnom trošku, ali zato, o divan li je samo i požrtvovan, sam kuha - demonstrira kako političke prilike razumije slabije i od službenog jezika države čiju je vladu, na opće i vlastito iznenađenje, vodio neko vrijeme. 

Tako je, eto, prvi ministar preko Jutarnjeg lista poručio da najveće šanse na sljedećim izborima ima Most metkovskog mesije Bože Petrova!

Nije, naravno da nije problem to što se neće ostvariti predviđanja Tima Oreškovića, ali bi problem bio, i to veliki, kad bi zaista hrvatski birači u općem silasku s ruba pameti većinu glasova dali liječniku iz provincije i njegovim ađutantima čiji je demokratski kapacitet proporcionalan skromnom iskustvu.

Anto Magzan (PIXSELL)

U poslanoj elektroničkoj pošti Bože Petrova i danas se, vjerojatno, može naći pismo kojeg je posljednjeg dana pretposljednjeg mjeseca prošle godine, u ono vrijeme prije nego što je zaboravio ovjerenu izjavu o nekoaliranju s HDZ-om ili SDP-om, poslao članovima Mosta - izabranim saborskim zastupnicima i mudracima iz Nacionalnog vijeća. 

E tu, u tome pismu, pred kraj, piše: “Moramo ostati pri onome za što smo se od početka zalagali: reforme, niti SDP niti HDZ, već zajednička reformska vlada temeljena na konsenzusu. 

Građani neka po tome prate jesmo li na istom smjeru. Nadam se da na kraju nećemo svi mi biti taoci animoziteta par ljudi, manjka fotelja koje su zacrtali ili manjka sigurnosti u kojoj će morati odgovarati za ono što su zadnjih 15 dana obećali, a u zajedničkoj vladi neće imati opoziciju na koju će prebaciti odgovornost...“.

Nekih mjesec dana ranije, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, Petrov je, govoreći o svjetonazorskim sukobima, rekao: 

“Ja ne umanjujem važnost tih pitanja, ali znam da je važnije da budemo homogeni oko toga što moramo napraviti za gospodarski razvoj, a ne svađati se oko pitanja koja ne mogu donijeti otvaranje nijednog radnog mjesta”.

Još malo dublje u povijesti, pet-šest tjedana prije e-maila suborcima, na pitanje Aleksandra Stankovića o pobačaju, odgovorio je: “Ja bih tu stvar prepustio stručnjacima”.

Čudesno bi izgledala Hrvatska Bože Petrova. U toj nekoj, potpuno besmislenoj parlamentarnoj demokraciji najvažnije bi se odluke donosile u duhovnom centru, dakle u Metkoviću, tamo gdje stoluje Petrov kad se ne igra po Zagrebu i odakle se, urbi et orbi, ali ne svaki dan, no to samo za sada, obraća Nikola Grmoja. 

Oporbe, je li, ne bi bilo, nego bi svi koji nešto znače obnašali vlast. I ne bi gubili vrijeme i trošili energiju na, recimo, saborske rasprave o nekom predloženom zakonu ili na kritiku vlade. 

Glupo je, kako god se i s koje god se strane pogleda, biti opozicija sam sebi. To što je jedino stupidnije smatrati kako uloga opozicije nije da prebacuje odgovornost na poziciju, naravno, nije važno.

Slavko Midžor (PIXSELL)

Na istome mjestu, u toj Kući Velikog Bože, mogla bi se, zašto da ne, mula nazivati imenom Mile Budaka, pa bi se moglo, recimo, nositi ustaško znamenje, kampirati u Srbu ili ponekad, za veliku feštu u malome mjestu, minirati netom obnovljeni ili u devedesetim godinama prošlog stoljeća slučajno sačuvani partizanski spomenik.

Jer, sve to, ta puzajuća reustašizacija i galopirajuća relativizacija, plus povijesni revizionizam u kojem strada svaka činjenica ako ne ide u prilog novom pogledu u stare ratove, ne znače ništa za famozni gospodarski razvoj niti mogu “donijeti otvaranje nijednog radnog mjesta”.

Kad bi, eto, Most zbilja pobijedio u rujnu, o abortusu, položaju rodnih i etničkih manjina, vjerskim slobodama i mogućnosti da netko izrazi svoje mišljenje, odlučivala bi struka i, posljedično, stručnjaci: eksperti za osnovna ljudska prava, pa ako komisija sastavljena od takvih odluči da neka žena smije pobaciti, onda pravac bolnica, a ako kažu ne, onda direktno u najbliži dućan s krevetićima, bočicama, čajem protiv grčeva i dekicama.

Bez oporbe i svjetonazorskih razlika – koje su, inače, drugdje, u nekim glupim zemljama sklonim neprestanom eksperimentiranju, preživjele postideološko doba, postajući jedini razlog višestranačja – Ministarstvo unutarnjih poslova bi, konačno, moglo raditi svoj posao u punom kapacitetu: izdavalo bi osobne iskaznice, kontroliralo promet i reketarilo neposlušne partnere u vladi. 

Bilo bi, u prijevodu na jezik iskustva s Vlahom Operićem i službenim, povjerljivim dokumentima razaslanim po novinskim redakcijama nakon najava slatkorječivog i nadasve umilnog Mire Bulja, servis nadvlasti: kontrolnog, dvočlanog, možda čak i tročlanog tijela – mora, zaboga, i Ivan Kovačić, uz Petrova i Grmoju, nešto raditi, barem pola radnog vremena, kao da je trudan - s ulogom da posmiče sve one što Velikom Boži smetaju u misiji dokidanja dvostranačja i njegovom zamjenom nestranačjem.

Ako u svakoj, pa i u ovoj nesreći s Mostom ima zrnce sreće, ono je u tome što Petrov od prvog dana svojeg dugog marša na institucije nije krio kako to on točno zamišlja Hrvatsku i kakvo je, po njemu i momcima s Neretve, njezino idealno društvo: Truman show za siromašne, u kojem smo svi mi, ako ne Truman Burbank, onda ostali statisti s jasnim zadatkom, čije živote režira Veliki Božo s najodanijim suradnicima...

Hrvatska u sustavu osam – četiri, osam godina vlasti HDZ-a, pa četiri SDP-a, nije, to znamo, probali, vidjeli, izdržali, baš nešto što bi čovjek sebi poželio, ali Hrvatska Bože Petrova i Mosta, e to, zbilja, ne zaslužuju ni gori nas.