Dražen Keleminec, predsjednik nečega što se naziva Autohtona hrvatska stranka prava, prije nekoliko tjedana "prošetao" je zagrebačkim Trgom Josipa bana Jelačića opskurnu skupinu svojih crnokošuljaša koji su izvikivali "Za dom spremni" te mahali zastavama SAD-a i njemačke neonacističke stranke NPD. Također, Keleminčevi "pravaši" su "izrazili" svoju potporu američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koja je svojom tragikomičnom megalomanijom podsjećala na pionirske zakletve.
Ovaj primjer nije iznimka, možemo govoriti čak i o svojevrsnom trendu. Primjerice, uoči američkih predsjedničkih izbora potporu Donaldu Trumpu dala je rulja predvođena ludim srpskim vojvodom Vojislavom Šešeljem. Na ovo opskurno balkansko "pobratimstvo lica u svemiru" uslijedila je promptna reakcija iz američkog veleposlanstva, onog u Zagrebu i Beogradu.
Pogotovo je bila žestoka reakcija zagrebačkog veleposlanstva u kojoj je navedeno kako je Keleminčevo suludo povezivanje fašizma i SAD-a "najteža uvreda sjećanju na 186.000 američkih vojnika poginulih u Europi tijekom Drugog svjetskog rata", koji su poginuli boreći se protiv nacističke Njemačke, tog sanjanog ideala ljudskih kreatura poput balkanskih "führera iz našeg sokaka".
Ovdje možemo govoriti čak i o jednom fenomenu koji nije od jučer: radi se o ljudskoj fascinaciji moćnim, okrutnim i ludim carevima. To kao da je na neki način svojstveno ljudima. Bezbroj je primjera koji potvrđuju ovu tezu, od konjaka nazvanog po Napoleonu pa do "Führerweina" Branimira Glavaša, da spomenem nekoliko benignih primjera.
Ipak, najupečatljiviji mi je u tom pogledu Staljinov primjer, možda nakon iskustva čitanja "Priča s Kolime" Varlama Šalamova, opsežnog "Arhipelaga Gulag" Aleksandra Solženjicina ili "Grobnice za Borisa Davidoviča" Danila Kiša, koje spadaju u ključne knjige moje generacije. Adolf Hitler bio je stara priča, jer smo u to vrijeme mislili kako je sablast fašizma upokojena za sva vremena.
U periodu nakon raspada SSSR-a, novinski komentatori nisu se mogli načuditi činjenici kako dašak slobode nije pomeo spomenike okrutnom i ludom ruskom caru, nego ga je nemali broj ljudi prizivao kao protutežu kaosu koji se širio oko njih tijekom kaotične ruske tranzicije. Ruska fascinacija Staljinom, sudeći po šturim agencijskim vijestima koje se s vremena na vrijeme pojave u medijima, još je živa i jaka.
U intervjuu koji je dao krajem siječnja, Donald Trump izrekao je možda svoju najsporniju izjavu dosad, iako je konkurencija u tom segmentu njegova političkog djelovanja iznimno žestoka, kojom je istaknuo svoju kandidaturu za novovjekog ludog cara, što su Šešelj i Keleminec instinktom strvinara nepogrešivo detektirali i prije toga. Izjavio je sljedeće: "Ako Islamska država čini ono što nitko od nas nije čuo još od srednjeg vijeka, bih li se ja trebao opirati waterboardingu?"
"Što se mene tiče, protiv vatre se moramo boriti vatrom", izjavio je u istom intervjuu, jer su ga gurui iz obavještajne zajednice uvjerili kako waterboarding "savršeno funkcionira", što je puko mazanje očiju i jeftina zamjena teza, jer to nikad nije bilo ni sporno: ne postoji nijedna metoda mučenja koja "ne funkcionira". Stvar je u prihvaćanju ili neprihvaćanju nečega što bi normalnom ljudskom umu trebalo biti neprihvatljivo. Sve drugo je najgora vrst obmane.
Svoju odluku "o djelovanju" jedan "hrvatski romanopisac" elegantno je "elaborirao" jednom prosto proširenom rečenicom: "Ljutu travu na ljutu ranu". Zgražanje nad sličnim izjavama neminovno nameće novu dilemu: jesmo li se pretvorili u gomilu slabića koji bi jedan od gorućih problema današnjice, teror ISIL-ovih islamista, rješavali u svilenim rukavicama? Donald Trump očito ne spada u tu skupinu. Međutim, ključna dilema nije u tome.
Evolucija je čudo. Hoće li, osim nesretnika iz Guantanama, "čari waterboardinga" biti "prezentirane" i drugim skupinama, primjerice političkim neistomišljenicima? U tome je stvar, jer mizantropi nisu rasisti: oni mrze sve ljude podjednako. Jedan nepravedno zapostavljeni ludi car, belgijski kralj Leopold II., koji može stajati bok uz bok s Adolfom Hitlerom i bivšim gruzijskim bogoslovom, i koji je izravno odgovoran za smrt više od deset milijuna ljudi u Kongu početkom 20. stoljeća, imao je tu "čast" da je jedna od najstrašnijih sprava za mučenje koju je bolesni ljudski um izumio nazvana po njegovu imenu.
Radi se o Leopoldovoj jabučici koju, primjerice, opisuje Jo Nesbo u romanu "Leopard" i koju je njegov Harry Hole u finalnom dijelu romana i "zagrizao". Analogijom između SAD-a danas i Njemačke tridesetih baratalo se od početka meteorskog političkog uspona Donalda Trumpa, a najbolji pokazatelj da tu nešto ima upravo su reakcije njegovih obožavatelja, poput spomenutih Dražena Keleminca i Vojislava Šešelja, koji instinktivno reagiraju na "zadah führera" kao muhe na govno.
Ali nakon iskustva Brexita i predsjedničkih izbora u SAD-u, mnogi više vjeruju kladionicama nego istraživanjima javnog mnijenja. Kako se nositi sa sličnim trendovima koji, da budemo pošteni, imaju sve manje veze s Donaldom Trumpom, koji je u međuvremenu reterirao u nekim svojim stavovima? Ima li mjesta optimizmu? Najbolje odgovore, kao i uvijek, nudi književnost, ona vrhunska. Jedan primjer:
"A onda smo, s’ proleća trideset i pete, čitali njegov govor što ga je održao pred internacionalnim forumom u Ženevi gde je obelodanio sve užase Dachaua i još jednom upozorio svet na opasnost: Sablast kruži Evropom, sablast fašizma. Slabići koji behu zadivljeni snagom nove Nemačke, njenim preplanulim momcima i snažnim amazonkama što defiluju uz zvuke strogih germanskih koračnica, na trenutak se behu trgli slušajući Taubeove proročke reči. Ali samo na trenutak: kada je Taube, izazvan provokacijom jednog poznatog francuskog novinara, skinuo svoj sako i, zbunjeno ali odlučno, zavrnuo košulju na leđima i pokazao još nezarasle tragove teških pozleda. Čim je nacistička zvanična propaganda nazvala Taubeovo istupanje 'komunističkom provokacijom', oni odbaciše svoje sumnje: za potrebe evropskog duha potrebni su novi, snažni ljudi, a do njih se dolazi kroz krv i oganj. Tako je taj isti novinar, koji beše na trenutak zabezeknut živim ranama, odbacio u svom članku svaku sumnju i svaku očiglednost, zgađen svojom sopstvenom slabošću i malokrvnošću svoje romanske rase, 'koja cmizdri na pomen krvi'."
Ovo je ulomak iz priče "Magijsko kruženje karata" iz remek-djela Danila Kiša "Grobnica za Borisa Davidoviča" i radi se o ulomku koji mi se, uz detalj kako je drška noža sadističkog ubojice Mikše Hanteskua, koji je ubijao u ime jedne ideologije, bila izrađena od ružina drva, najdublje urezao u sjećanje kad sam prvi puta čitao tu knjigu.
Vjerojatno stoga što mi je slično iskustvo bilo nepojmljivo, jer nam je zaluđenost ideologijama bila strana, to da ljudi ne vjeruju vlastitim očima, nego po principu svijetle mrlje vide ono što žele vidjeti. Stoga mi je taj ulomak danas aktualniji nego kad je objavljena Kišova knjiga. Današnja civilizacija, nasreću, za razliku od Donalda Trumpa i "eksperata iz Guantanama" te raznoraznih "ljutotravaša" još "cmizdri" na spomen waterboardinga.
Međutim, konstantnim urušavanjem svih sustava vrijednosti postavlja se pitanje dokle će to "cmizdrenje" trajati, odnosno kad će većina postati oni koji su u međuvremenu "raskrstili sa svojom slabošću". To će biti crta iza koje više nema povratka.
