Već uoči osnutka bila su dva HDZ-a: jedan Franje Tuđmana, a drugi braće Veselica. Igrom sudbine - i drugim igricama - pobjedu je odnio onaj prvi.
Devedesetih su također postojala dva HDZ-a: jedan tehnomenadžerski, a drugi nacionalistički. Oni su pod pokroviteljstvom Franje Tuđmana dijelili resore, ovlasti i - plijen. Potom, malo je falilo da dva HDZ-a nastanu u vrijeme rata i raskola Ive Sanadera i Ivića Pašalića. Pobjednik je odnio sve, poraženi se podvijena repa, nakon puno godina i izbornih neuspjeha, na kraju vratio kući.
U pravilu, uvijek postoje dva HDZ-a. Onaj koji trenutačno vodi stranku i onaj koji u prikrajku čeka da preuzme stranku.
A uvjerili smo se da i na političkoj sceni postoje dva HDZ-a: jedan HDZ u oporbi, a drugi HDZ na vlasti. Prvi se nacionalizmom, desničarenjem, šatorašima, stožerašima i pučistima sa splitske Rive bori za dolazak na vlast, a drugi se na vlasti održava korupcijom, klijentelizmom, sukobom interesa, grabeži i kriminalom.
Imajući sve to na umu, pomalo bizarno odjeknula je poruka SDP-ovca Predraga Freda Matića koji je početak unutarstranačkih izbora, odnosno bratoubilačkog rata u HDZ-u, zlurado prokomentirao tvrdnjom: “Od ove godine imat ćemo barem dva HDZ-a”. Kao da ih nikad do sada nismo imali. Uvijek su postojala (barem) dva HDZ-a. Jedan s pristojnim licem, a drugi s ružnim naličjem. Jedan umiveni, a drugi ukaljani. Jedan za domaću, a drugi za međunarodnu uporabu. Jedan na vlasti, a drugi u oporbi. Jedan lijevi, a drugi desni. Jedan pitomi, a drugi divlji. Jedan na sudu, a drugi na vlasti.
I tako unedogled.
A sad, barem prema najavi SDP-ova europarlamentarca, kao i prema zabrinutim porukama nekih anonimnih HDZ-ovaca, brutalno otvaranje stranačkih izbora između Plenkovićeva i klana Mire Kovača sugerira kako HDZ neće u jednom komadu dočekati ishod ovog bespoštednog obračuna za dušu, tijelo i dominaciju strankom.
Pobjednik, kao i obično, dobiva sve. Pitanje je što će se dogoditi s gubitnikom. Hoće li samostalno napustiti stranku ili će biti potjeran? Hoće li se prepustiti sudbini ili uzeti političku sudbinu u svoje ruke? I hoće li gubitnička strana napokon osnovati svoj HDZ?
Pokušao je to Ivić Pašalić s Hrvatskim blokom, probali su Stipe Mesić i Josip Manolić s Hrvatskim nezavisnim demokratima, oprobali su se i Karamarkovi disidenti Milan Kujundžić i Drago Prgomet, ali nitko od njih nije ostavio važnijeg traga na političkoj sceni.
Osim, jasno, Mesića kao predsjednika države.
I svi su se na kraju vratili u HDZ, otprilike na tragu nedavne parole Milijana Brkića: “Vratimo dite materi”. Samo što je HDZ mater, a ostali su neposlušna djeca i sinovi razmetni. Pucanja HDZ-a bilo je, dakle, i u prošlosti, iz jednog takvog frakcijskog pucanja nastao je ovaj današnji, Tuđmanov HDZ, a HDZ je kao politički pokret tri desetljeća živio u slozi suprotstavljenih, ideološki i svjetonazorski različitih, ali zato interesno složnih opcija i pojedinaca. HDZ se mijenjao kako je prelazio iz ruke u ruku, odnosno iz oporbe na vlast i s vlasti u oporbu.
Sanader je sa splitske Rive uletio na vlast s parolom: “Hristos se rodi”, Karamarko je s vlasti izletio u oporbu sa zapaljivim parolama o rušenju ćirilice, nenarodne Vlade i onih koji “ne vole Hrvatsku”, a Plenković je vratio HDZ na vlast umivenom, liberalnom politikom koja se još više pomaknula prema ljevici kad je pod šinjel uguran HNS, uz razne SDP-ove otpadnike.
Nikad nije postojao samo jedan HDZ koji bi se sad mogao raskoliti, podijeliti ili rasipati. Postojale su samo okolnosti koje su pojedinu frakciju stavljale u prvi plan ili bacale na marginu.
I kako je HDZ sad podijeljen na Plenkovićevu i Kovačevu-Stierovu-Penavinu frakciju, tako je bio podijeljen od osnutka. I obično je liberalna frakcija vladala, dok se nacionalistička-konzervativna-klerikalna frakcija borila za vlast, odrađivala kampanje i mobilizirala tvrdokorno biračko tijelo do kojeg liberali nisu uspijevali doprijeti. Bila je to politička simbioza: svatko je imao svoje mjesto, ispunjavao svoju funkciju i odrađivao svoje zadatke.
U slučaju da se danas HDZ raskoli na liberalnu i konzervativnu frakciju, ne samo da bi bio oslabljen organizacijski i osiromašen logistički, nego bi ostao bez one sinergije koja mu je omogućavala da vlada s ljevičarima i liberalima, poput Milorada Pupovca i Ivana Vrdoljaka, te opstaje na desničarskim radikalima, kao što je Stevo Culej.
U slučaja raskola liberalni HDZ ostao bi bez dobrog dijela biračke baze, desničarski HDZ ostao bi bez koalicijskog potencijala, bez međunarodne šminke i ugleda. Plenković bi imao svoju stranku, Kovač svoju, ali te stranke bi bile znatno osakaćene. Ali kad bi Plenković zadržao HDZ, najveći dobitnik bio bi Miroslav Škoro i njegova desničarska družina, koja bi se pohvatala za razočarane HDZ-ove birače. A možda i za ponekog ražalovanog dužnosnika.
Kako bilo, jednako kao i u praksi razbijanja monopola u svrhu spašavanja tržišta, tako bi eventualno pucanje i raskoljavanje HDZ-a nakon unutarstranačkih izbora pridonijelo oživljavanju i dinamizaciji političke scene, one koja je već trideset godina u poziciji taoca HDZ-ove hegemonije. Poput goleme crne rupe HDZ je usisavao, a onda i uništavao sve što je mogao od lijevog centra do krajnje desnice, žrtvujući ideologiju, svjetonazor i principe na oltaru jedne i najvažnije svetinje - ostanka na vlasti.
Ako se HDZ treba raspasti, bit će to loša vijest za tu stranku, ali zato dobra vijest za hrvatsku politiku. Kao i obično.
