U iranskoj prijestolnici, Teheranu, s razlogom se slavilo za ovu Novu godinu. Tog dana se očekivao prestanak duge izolacija te zemlje koja je zbog svog spornog nuklearnog programa više od desetljeća bila pod udarom političkih i ekonomskih sankcija.
Zbog sumnje kako namjerava napraviti atomsku bombu zapadne sile su režimu u Teheranu nametale sve stroža ograničenja, tako da im je na kraju bilo zabranjeno čak i prodavati naftu europskim državama. Sada tome samo što nije došao kraj.
Barack Obama dobio svoju prvu pobjedu
U srpnju ove godine, Iran je sa skupinom 5+1 (u kojoj je uz stalne članice Vijeća sigurnosti: SAD, Rusiju, Kinu, Francusku te Britaniju i Njemačka) uglavio sporazum kojim se odriče tog spornog dijela svog nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija i povratak na međunarodnu scenu. Veliki je to vanjskopolitički uspjeh (doduše, jedan od rijetkih) američkog predsjednika Baracka Obame koje je svoj prvi mandat u Bijeloj kući i počeo ponudom strateškog savezništva Iranu.
Još veći je, dakako, samog iranskog predsjednika Hasana Rohanija, umjerenog klerika, koji je u samo dvije godine od dolaska na vlast (u srpnju 2013.) potpuno okrenuo smjer te zemlje.
O čemu se radi dovoljno govore i njegove riječi prilikom potpisivanja sporazuma: “Danas stojimo na sudbonosnoj povjesnoj prekretnici za našu državu. To je početak novog poglavlja“, kazao je. Iako se u takvim prigodama političari vole razbacivati velikim riječima, u ovom slučaju čini se da su s razlog upotrijebljene.
Iran je, naime, od države iz koje se stalno prijetlo Izraelu kako će biti izbrisan s lica zemlje, Amerikancima da će unatoč njihovom protivljenju napraviti atomsku bombu, a oporbene čelnike se držalo u zatvoru, postao iznutra bitno demokratičnijim, a prema vani puno poželjnijim partnerom velikim igračima koja ga žele imati uz sebe pri novoj raspodjeli moći u svijetu, posebice kada je riječ o Srednjem istoku.
No, da bi se prema tome krenulo, Iran mora provesti dogovoreno. Ključni dio je bio predaja čak devet tisuća tona obogaćenog urana Rusiji. Ta zapravo prodaja (neće ga dati besplatno) ne samo da je već krenula, nego je trebala biti gotova do Nove godine. Vlasti u Teheranu mogu zadržati samo 300 kilograma tog materijala koji se koristi i u nuklearnim elektranama, ali i pri izradi atomske bombe.
Nadalje, moraju zatvoriti većinu svojih centrifuga (kojih je na tisuće), ukloniti jezgra teške vode iz reaktora Arak kako više ne bi mogao proizvoditi plutonij te dopustiti međunarodnim inspektorima (IAEA-e) neprekidnu kontrolu svih svojih nuklearnih postrojenja.
Iran skida sa sebe stigmu države koja prijeti svima
U zamjenu za to Iran ponovno dobiva pristup međunarodnim financijskim institucijama (kreditima), ukidanje inspekcija brodskog i zrakoplovnog tereta povezanog s nuklearnim programom (bila je dovoljna samo sumnja za njihovo presretanje), kupnju ili prodaju vojne opreme, odmrzavanje imovine desetaka iranskih tvrtki i stotina pojedinaca, i najvažnije, opet će moći prodavati svoju naftu i plin bez ikakvih ograničenja.
No, sve to stupa na snagu tek kad Međunarodna agencija za atomsku energiju iz Beča verificira, potvrdi, da je Iran ispoštovao dogovoreno, što se očekuje ovih dana. Ako se to dogodi, vlasti iz Teherana skinule bi sa sebe stigmu države koja, kako su to uporno ponavljali izraelski dužnosnici, predstavlja prijetnju cijelom svijetu. Sada se na velika vrata može vratiti na međunarodnu scenu.
Ponude za savezništvom stižu sa svih strana. Kina ni unatoč sankcijama nikada nije prestajala s trgovinom s Teheranom (kupovala je njihovu naftu). Indija je u tom razdoblju još više produbila suradnju s njima.
Obama na stol stavio strateško partnerstvo
Čim su u Moskvi vidjeli da Iran ozbiljno namjerava postići sporazum sa zapadnim silama, odmah su (još u srpnju ove godine) ukinuli zabranu isporuke obrambenog sustava S-300, ‘ubojicu’ zrakoplova, toj zemlji (moderniju verziju, S 400, Rusija je dovukla nedavno u Siriju nakon što su Turci srušili njihov Suhoj-24). Njemačka, koja je politički profitirala od rješavanja tog pitanja jer se našla za stolom zajedno sa stalnim članicama Vijeća sigurnosti, gdje i sama želi doći, ima široku trgovinsku suradnju s Iranom, koju sada još više želi proširiti.
Međutim, najvažnija je ponuda najsnažnijeg igrača, Amerikanaca. Još je sve pod znakon pitanja, jer Iran treba prvo provesti sve dogovoreno.
Međutim, čini se kako je Obama vlastima u Teheranu na stol stavio ono što je Rohanijev prethodnik, kontroverzni Mahmud Ahmadinedžad, odbio prije gotovo osam godina – strateško partnerstvo sa SAD-om u kojem je Iranu namijenjena uloga regionalne sile.
U Teheranu tom zovu teško mogu odoljeti. Pogotovo jer stalno vole isticati svoju nekadašnju veličinu dok su pod imenom Perzije gospodarili ne samo tim dijelom svijeta.
Iran je trinaesta država po veličini u svijetu, ima oko 70- tak milijuna stanovnika, peta je najbogatija po rezervama nafte i plina te za razliku od okolnih arapskih država koje svoj trenutni uspon temelje uglavnom na prodaji tih energenata, Iran ima i razvijenu industriju te poljoprivredu.
No, možda najvažniji razlog zašto Amerikanci hoće partnerstvo s Iranom je činjenica da imaju utjecaj u velikom dijelu Srednjeg istoka (od Sredozemlja do Pakistana).
U Iraku kroz potporu tamošnjim arapskim šijitima koji su većina i drže vlast u Bagdadu, u Siriji jer stoje iza Bašara al-Asada, koji je pripadnik alavita, šijitske sekte, u Libanonu su pak glavni saveznik Hezbollaha, šijitske milicije koja je godinama stvarala velike probleme Izraelu zbog čega je došlo i do rata prije sedam godina.
Iran vojno podupire i šijitske pobunjenike u Jemenu koji su tamo osvojili velika područja. I na kraju, Teheran ima dobre veze s Kurdima u Iraku, Siriji kao i s onima u Turskoj jer su Kurdi narod iranskog podrijetla (i u samom Iranu živi ih oko 6 milijuna).
Rohani shvatio kako i bez bombe može nešto postići
Zbog toga je najnoviji sporazum između Irana i Zapada, kod sunita na Srednjem istoku, a posebice u Saudijskoj Arabiji koja je višegodišnji rival Teherana, shvaćen kao pristajanje Washingtona da Iran bude ‘hegemon’ Srednjeg istoka.
Taj termin, prirodni hegemon, još davno upotrijebio je i Obama kada je nagovarao tadašnje iranske vlasti na partnerstvo sa SAD-om.
Arapi sada tumače kako je Rohani shvatio da to njegova zemlja može postići i bez atomske bombe. Kao potvrdu da se u vezi s tim nešto ozbiljno događa navode i nedavno povlačenje dijela iranske Revolucionarne garde iz Sirije gdje se borila zajedno s Assadovim postrojbama protiv tzv. umjerenih pobunjenika na sjeverozapadu te zemlje. Navodni razlog je u tome da je tamo poginuo veliki broj ne samo iranskih vojnika, nego i časnika, a ranjem je čak i jedan general.
Prije će međutim biti da je i taj potez motiviran željom Teherana da s Washingtonom uspostavi što bolje odnose. Nije tajnom kako SAD ne želi da Asadova vojska, koju sada snažno podupire Rusija, pokori sirijske pobunjenike u pokrajini Idlib što zadnjih mjeseci pokušavaju.
To je jedini veći prostor u toj zemlji gdje vlast oružjem drže i oni koje Amerikanci zovu tzv. umjerenom oporbom.
Iako je uz Asada, Iran je očito odlučio dati signal Washingtonu kako se zna uklopiti u njegove strateške projekte. Iranci i Amerikanci inače već imaju iskustva u zajedničkim aktivnostima u protuterorističkim operacijama.
Godinama, unatoč međusobnim trvenjima, odlično surađuju u Afganistanu (u pokrajini Herat uz iransku granicu gdje nema talibana), također i u Iraku, a kako se sada čini, to će biti i u Siriji. Zajednički im je cilj uništenje tzv. Islamske države, i oko toga nemaju različitih tumačenja.
Iran gradi dobre odnose i s Rusima i Amerikancima
Međutim, na sve bliskije odnose Washingtona i Teherana nerado gledaju u Izraelu. Tamo ne mogu zaboraviti prijetnje koje su stizale od lidera te zemlje da će ih ‘gurnuti u more’ ili da ‘Izraela za 25 godina neće ni biti’ što je prije samo nekoliko godina poručio još aktualni iranski vjerski vođa Khamenei.
Zato je Izraelcima žao što im Amerikanci nijednom nisu dopustili da svojim zrakoplovstvom sami unište iranske nuklearne programe, iako su u više navrata to najavljivali. U tome su ih podržavali i Saudijci, htijući na taj način oslabiti svog tradicionalnog rivala.
U dvije godine svoje vladavine Rohani je stubokom promijenio poziciju svoje zemlje. No, unatoč odličnim odnosima s Amerikancima, gotovo je sigurno kako neće igrati samo na jednu kartu.
Zadržat će dobre odnose s Rusijom koja ih opskrbljuje oružjem, njemački će industrijski proizvodi lakše nego dosada pronalaziti put do tamošnjeg tržišta, a ni Kina ni Indija neće ostati izvan njihova interesa.
No, da bi u tome uspio, Rohani, teolog po zanimanju, koji je doktorirao u Glasgowu i govori nekoliko svjetskih jezika, morat će za to pridobiti i same Irance. Najlakše će to učiniti ako uspije povećati životni standard stanovništva koje je prilično izmučeno kroz godine sankcija kada se događala znatna inflacija i siromašenje širokih slojeva uz nedostatak zapadne robe, dijelova za strojeve i zrakoplove pa i lijekova.
Ako se to i dogodi, onda će jedan klerik, koji je u tamošnjoj vlasti bio u periodu kad su moć imali umjereni političari, preobraziti zemlju i izvesti je iz izolacije na put koji vodi prema poziciji hegemona.
