Zalazeće sunce prži otvoreni balkon na trećem katu kuće na Čiovu. Pogled puca na otvoreno, ljeskajuće more preko kojeg lijeno prduckaju brodice. Slani morski zrak miješa se s mirisom kreme za sunčanje. Sjedimo u stanu Ivana Giljanovića Gilje. Njega nema. U zatvoru je. Prošla su već tri mjeseca otkad se vratio iz bijega i predao splitskoj policiji.
Već tri mjeseca se budi i, umjesto u otvoreno more, zuri u unutrašnjost ćelije. Nije mu ovo prvi put da sjedi iza rešetaka. Zatvorske zidove potanko je upoznao već prije, dok je zbog kamatarenja gulio tri godine i deset mjeseci. Ovaj put je ozbiljnije. Sudi mu se zbog pokušaja ubojstva Marka Bekavca, notorne zvijezde splitske crne kronike.
Prvog svibnja prošle godine snimke izrešetanog i krvavog Bekavca obišle su naslovnice domaćih medija, nakon što je Giljo ispred jednog splitskog kafića pospremio četiri metka u njegove noge i dao se bijeg. DORH je opisao kako je s udaljenosti od oko pola metra ispalio dva hica iz pištolja prema njegovu trbuhu, od kojih ga je jedan pogodio pa je pao na tlo.
Kad se Bekavac uspio podignuti, ispalio je još jedan hitac, koji ga je također pogodio. Ranjeni Bekavac je počeo bježati, ali je Giljanović krenuo za njim i u kafiću, s udaljenosti od nekoliko metara, ispalio još jedan hitac u njega. Nastavio je pucati i izvan kafića. S udaljenosti od oko deset metara ispalio je još dva metka ciljajući u visinu prsiju. Nestao je odmah nakon obračuna.
Više od 11 mjeseci nitko nije znao gdje se nalazi, a po splitskim štekatima se šapatom nagađalo, kako se već inače o takvim stvarima šapatom nagađa, da se možda skriva u Bosni, da je možda otputovao u Rusiju, a možda je, tko zna, završio i u Australiji. Bili su to nemirni mjeseci. Na ulici se jako dobro zna tko je Marko Bekavac.
U zatvoru je završio još kao maloljetnik i odslužio pet godina zbog ubojstva u kafiću na Bačvicama. Zabio je nož u prsa drugome mladiću jer se nisu mogli dogovoriti tko će prvi ući u zahod. Nakon izlaska iz zatvora Bekavca su izudarali palicama, slomili mu šake, nagurali ga u kombi i izbacili na drugom dijelu grada. Pronašli su ga prolaznici u lokvi krvi, s ozljedama glave i krvarenjem u mozgu.
Nikad nije otkrio tko ga je prebio. Dva mjeseca nakon ovog premlaćivanja policija ga je uhvatila s pištoljem i punim spremnikom. Bio je mjesecima u pritvoru zbog sumnje za pokušaj ubojstva Deana Martedića. Na mjestu gdje su propucali Martedića pronađen je Bekavčev mobitel. On se branio da nije pucao, nego da su pucali na njega te je morao bježati.
Tužio je državu nakon što su ga, zbog nedostatka dokaza, pustili iz zatvora. I Giljo je odavno poznat policiji i rubrici crne kronike. Ovaj bivši boksač osuđen je zbog 14 kaznenih djela iznude i lihvarskih ugovora, zbog čega je odrobijao tri godine i deset mjeseci zatvora, i to nakon nagodbe s tužiteljima.
U 2012. je pristao na nagodbu s Državnim odvjetništvom i prihvatio kaznu, iako je tužiteljstvo tražilo devet godina. Prvomajski okršaj s Bekavcem smatrao se kulminacijom proključalog bijesa nakupljenog na splitskom asfaltu. Iz videa koje je objavljivao na društvenim mrežama i snimljenih telefonskih poziva znalo se da je Bekavac prijetio Gilji.
Nije to bio ni prvi, a neće biti ni zadnji put da usijane glave s one strane zakona razmirice rješavaju pištoljima. Međutim, nedavne bizarne scene iz sudnice bacile su novo svjetlo na krvavi okršaj. Giljo i Bekavac, jedan na optuženičkoj klupi, a drugi u svojstvu svjedoka, ganuto su se grlili, ljubili i ispričavali jedan drugome. Kao da se ništa nije dogodilo.
Kao da Giljanović nije pucao na Bekavca, kao da mu Bekavac nije prijetio i pokušavao iznuditi novac od njega, kao da nije proveo 11 mjeseci u bijegu. Kao da su najbolji prijatelji.
"Ja sam tebe Giljo poštovao, zvao sam te ćale, prihvatio sam nadimak Markus Maximus koji si mi dao. Unatoč tome što je znao da sam na lošem glasu, primio me u svoju obitelj i sad mu se zahvaljujem na isprici te želim da što prije vidi svoju djecu i suprugu. Moram se i ja njemu ispričati, želim njemu i obitelji sve najbolje u životu, a ja inače nisam osoba koja podilazi i govori ono što ne misli", govorio je Bekavac u sudnici dok je opisivao kako mu je Giljanović u svojem domu pomagao da se riješi ovisnosti.
"Ivan je čovjek od 37 godina, ali je kao malo dijete. Lakovjeran, svatko mu je prijatelj... To je takva osoba", počinje Giljanović senior. "On je po zanimanju magistar kineziologije i trener boksa. Ja sam od 1972. godine boksač u Boksačkom klubu Split, a od 1. kolovoza 1980. sam trener u istom klubu. Bio sam i izbornik hrvatske reprezentacije za Olimpijske igre u Atlanti 1996. Hrvatski sam ratni vojni invalid, bio sam instruktor antiterorističke jedinice i vojne policije, ali to je sve sad ništa", priča nam Ivanov otac.
Znoji se i rastreseno gestikulira rukama. Pitamo ga kako je uopće započelo prijateljstvo Bekavca i Ivana.
"Bekavac je kod mojega sina došao trenirati boks, a bio je tad na drogi. Na Čiovu sam otvorio podružnicu boksačkog kluba i tu je Ivan vodio školu boksa. A onda je kod njega došao Bekavac. Kao trenirao bi, skinuo bi se s droge. Meni tako u Splitu dođe masu boksača koji su trenirali kao djeca, a onda su se navukli na drogu. Ima ih masu. Danas su oni koji su trenirali kod mene inženjeri, direktori, profesori... Evo, zapovjednik Uskoka u Splitu je kao mulac trenirao kod mene. Pa onda zapovjednik policije isto. Od te nekadašnje djece ima doktora i profesora, ali ima i kriminalaca. To je takav život i takav sport", pojašnjava Giljanović.
"Bekavac je kod Ivana došao u jesen 2017. i rekao mu da je na heroinu. Počeo ga je trenirati i doveo ovdje, u ovaj stan, gdje mi sad sjedimo. Ja sam živio u Splitu, a Bekavac je živio tu u stanu s njim, ženom i djecom. Tu je u sobi bio. Ivan mu je dovodio liječnika da mu daje infuziju", otkriva Zvonko.
"Dobar čovjek i lud čovjek su dva brata. Ivan je meni govorio: 'Tata, kad spasiš jedan život, kao da si cijeli svijet spasio'. I on ga je skinuo s droge. Žena Ivanova mu je kuhala i prala. To je trajalo do Božića i Nove godine, više od tri mjeseca. A onda je moj sin za božićne praznike s djecom htio otići na Vlašić na skijanje. I otišao je. A Bekavac se malo pobunio jer je htio ići s njima. Njega je to malo potreslo, to što je otišao na Vlašić s obitelji, bez njega. Ivan mu je unajmio stan u Trogiru, platio mu taj mjesec i dao mu džeparac. Kad su oni otišli na Vlašić, u Bekavcu je počeo neki film. Počeo mu je prijetiti i tražiti novac. I onda je krenulo, prijetnje su trajale mjesecima. A meni je sin sve to snimao. Uskoro se Ivan isključio, a prijetnje su počele dolaziti njegovoj ženi. Morala je zbog tih poruka ispisati dijete iz škole i otići kod svojih roditelja u Split", priča Giljanović stariji i pomiče stolicu na kojoj sjedi sve više u hlad.
"A onda, polovicom travnja, Ivan je došao kod mene na trening. Kaže mi: 'Tata, slušaj, pazi mi na kćer kad ide iz škole. Imam neke prijetnje, neka ide odmah doma, neka ne ide na kave'. Njezina srednja škola je u blizini mojega stana u Splitu. U međuvremenu, tjedan dana prije toga, policija je došla na Čiovo i napravila pretres stana", opisuje Zvonko i napokon dolazi do dana kad mu je sin izrešetao dosadašnjeg štićenika.
"Otišao sam na policiju i prijavio prijetnje. Nisam navodio imena, rekao sam policiji da znaju to bolje od mene. I onda je došao taj 1. svibnja. Okupili smo se ovdje oko roštilja, na Čiovu, cijela obitelj. Žene, djeca, svi. U to vrijeme, dok smo bili oko gradela, Bekavac mu je isto slao poruke. Ivan je otišao na balkon, da djeca ne čuju. Prijetio mu je da će ga ubiti i govorio kako je on glavni ovdje. Bilo je oko četiri sata, a ja sam rekao da idemo kući. Nevjesta je Ivanu rekla da je nestalo mlijeka i zamolila ga da ode u trgovinu", opisuje nam Zvonko.
Skida naočale i briše ih. Djeca u prizemlju vrište dok skaču u more.
U tom trenutku mu je zazvonio mobitel. Javlja se vedro, pozdravlja nekoga i poklapa. Vraća ozbiljan izraz na lice.
"Mi smo za to vrijeme otišli u Split. Neka dva sata nakon toga zvoni mi mobitel. Zove me nevjesta: 'Ajme dida, Ivana je upucalo'. Netko joj je javio iz Splita, a ona nije shvatila isprve što se dogodilo. Nakon 20 minuta me zove opet i objašnjava da je Ivan upucao Bekavca", prepričava nam Zvonko i širi ruke.
Kaže kako mu je nakratko ipak laknulo kad je čuo da je situacija obrnuta.
"Ivan je nakon toga otišao, nestao, a ja ga od tada nisam čuo ni vidio. Nisam imao kontakta s njim, osim preko prijatelja i boksača iz kluba koji bi mi znali reći da me Ivan pozdravlja. Mislim da je bio u Bosni jer tamo na Vlašiću imam vikendicu. Uskoro su mi neki od boksača počeli javljati kako je Bekavac izašao iz bolnice i opet počeo prijetiti. Oporavio se. Nakon dvadesetak dana je izašao na svoju volju i govorio kako će se, ako nema Ivana, na meni, na nama, osvetiti. Onda sam Državnom odvjetništvu to prijavljivao, a oni bi mi govorili da prijavim policiji. A kad bih prijavio policiji, kao da ništa nisam napravio", sliježe ramenima stariji Giljanović.
"To je nekako guralo sve do siječnja ove godine. I onda su počele ucjene od ove trogirske grupe koja je bila povezana s Bekavcem", kaže Zvonko.
Aludira na uhićenje i zatvaranje jedanaesteročlane skupine po vodstvom Željka Rajića, koja je prije nekoliko mjeseci završila u istražnom zatvoru pod sumnjom da su počinili kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju, ubojstva u pokušaju, iznude, teške tjelesne ozljede i oštećenja tuđe stvari.
Od četiri točke proširene istrage, tri se odnose na djela koje je zločinačka grupa, kako ju je Uskok okvalificirao, počinila prema osobama povezanim s Giljanovićem. Nedugo nakon njihova travanjskog uhićenja, Ivan Giljanović se predao splitskoj policiji. Doveo ga je otac. Dok su ga privodili, novinari su ga pitali zašto se odlučio vratiti, a Giljo im je, s rukama u lisicama, s kiselim osmijehom odgovorio da je sad napokon mir.
"Tražili su novac, a ja bih im ga dao, da budem na miru. To su svi oni što ih je interventna pobacala uz cestu. Jednu noć su Ivanu propucali auto ovdje ispred kuće. Nevjesta je čula oko 2 sata ujutro rafal. Mir, tišina u slijepoj ulici, a odjednom pucnjava. Tu su bila i djeca i nevjestina baka. Mislili su prvo da je netko bacao petarde. Ujutro su vidjeli tragove od metaka i odmah zvali policiju", priča nam dalje Zvonko.
"A onda su počele prijetnje meni na parlafon. Prijavio sam sve policiji, a policajac mi je rekao da mogu postaviti ljude da mi paze na kuću, ali da se moram i sam čuvati. Tad sam počeo nositi pancirku na treninge. To je trajalo deset mjeseci, sve dok ih napokon nije pohvatalo", kaže nam otac i opisuje bliski susret na ulazu u splitsku rivu.
"Sjećam se točno, Hajduk je bio kažnjen zabranom utakmica, a prvu utakmicu u Splitu je tad igrao protiv Lokomotive. Otišao sam kupiti karte sebi i unuci. Bila je subota oko 1 sat, sunčan dan. Kupio sam karte i spuštao se niz Marmontovu ulicu prema Rivi. Tu sam naletio na jednog starog prijatelja pomorca koji je davno kod mene trenirao. Išli smo zajedno na rivu, a onda sam vidio kako prema meni dolaze tri osobe. Gledaju me. Prepoznao sam ih s fotografija. Znao sam tko su. Krenuo sam ravno prema njima i upitao ih u čemu je problem. Predstavili su se. Rekao sam svojem prijatelju pomorcu da se makne sa strane i sačeka me dok ovo riješim", priča nam Giljanović senior.
U Uskokovu proširenju istrage piše kako je ta grupa više puta prijetila Zvonku smrću i iznuđivala novac od njega. Tvrdili su da će ubiti i njega i članove njegove obitelji ako im ne plati.
"Ivan nije bježao zbog vlasti i policije. Bježao je zbog njih. U zatvoru bi mu stavili tableticu i izboli ga. Imaju vezu. On je to znao i zato se maknuo", kaže nam Zvonko i dodaje da sad ipak lakše diše.
"Čitam novine i pratim propucavanja. Gledam što se okolo događa, čitam između redova. Ubilo jednog, propucalo drugog... Ali sad kad ih je pohvatalo, nigdje ništa. Svuda je mir", kaže nam Giljanovićev otac.
Pokazao nam je i sobu u kojoj je boravio propucani Bekavac, dok su on i njegov sin još bili prijatelji. Zanima nas što je s Giljinom kriminalnom prošlošću. Kako on kao otac opravdava zatvor i presudu zbog kamatarenja, koje mu je sin sam priznao? Odakle mu, uostalom, toliki novac za "posuđivanje"?
"Ivan je rano počeo raditi, još od 16. godine. Radio je i tijekom studija. Bio je u Tigar Securityju, noću bi čuvao objekte. Dugo je vodio redare u primoštenskoj Aurori. Rano se i oženio, imao je 20 godina. Prodao bi motor, auto, zaradio bi nešto novca, a davao mu je i stric koji nema djece. Što se tiče posuđivanja, njemu bi došli prijatelji, odveli ga na večeru, zamolili ga da im posudi, recimo, 10 tisuća eura i onda bi mu na kraju mjeseca vratili, recimo, 11 tisuća. I on bi im dao. Imao je bilježnicu s imenima u kojoj se nalazio popis onih koji su mu dugovali. Posuđivali su doktori, odvjetnici, čak i ljudi iz policije", priča nam Giljin otac.
"Jednog dana policija je od njega tražila da cinka nekoga. Neko ubojstvo je bilo u pitanju. Ivan nije htio jer em nije cinkaroš, em se bojao za vlastitu sigurnost. Odmah sutradan je sve stavio u novine i optužio policiju da ga tjera na cinkanje. Nakon toga su krenule pizdarije. Policija je maltretirala ljude s one liste u njegovoj bilježnici. Pritiskali su ih i nagovarali da svjedoče kako ih je Ivan tukao, a zauzvrat su im obećavali poništenje duga i eventualno brisanje nekog malog kaznenog djela ako su ga imali. To je uobičajen sistem, taj rad policije. Nakon toga Ivan je završio u zatvoru na tri godine i deset mjeseci. Odradio je svoj dug državi, a kad je izašao, tužio je sve osobe s popisa koje su mu dugovale, a kojima je policija govorila da mu neće morati vratiti. I dobio je. Sve mu moraju vratiti, sa zakonskim kamatama", govori ljutiti Zvonko.
Teško je spojiti emotivnu očevu sliku Giljanovićeva života sa službenom verzijom, koja detaljno opisuje njegovu nasilnu i kriminalnu povijest. Kako je, nakon svega ovoga, Giljanović junior danas?
"Trenira u pritvoru. Sportaš je, dobro izgleda, ali malo mu je visok tlak jer ga sve ovo nervira. Ima i zdravstvenih problema pa bi mogao možda i izaći ranije", kaže nam njegov otac.
Zalazeće sunce iza Čiova poprima krvavocrvenu nijansu. Zvonko šuti.
"A gdje su mu sad svi oni prijatelji?", napokon progovara.
U pozadini se čuje smijeh djece. Miriše krema za sunčanje. Brodovi u daljini smireno sijeku more.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Lihvarski krediti kako se zovu ovi s deviznom klauzulom .. Ćlanica EU zejednice mi u EU ali je Euro je za male Hrvate deviza sa super klauzolom = kao za Srbina a nije EU niti NATO bato . I ta ... prikaži još!. I ta podvala mala je stotine tisuća <Hrvata izgubilo domove -stanove ili bili opljačkani sa demokratski legaliziranim kamatama ... Ide li bolesnije ? I nitko na sud tko je tu lud a tko Lihvari ..Dok država potom dobija "Nepovratne kredite" Koji fini sistem "nepovratni kredit" lihvarima ili lopovija .
Skoro sam se rasplakao od ganutosti. Taj Giljanović je duša od čovjeka, mrava ne bi zgazio.
Mafija je i bila s RANKOVIĆEM I onim jednonogim zločincem i diktatorom...