Razvoj organiziranoga kriminala počeo je nastankom države, a po svim indicijama djelomično je i bio pod državnim patronatom.
Ovdje nastojimo ispričati kako je do toga došlo, ne navodeći imena svih ključnih aktera. Iznosimo priče opasnih momaka, njihovih žrtava, istražitelja i policajaca...
Giško je postao 'četnički vojvoda'
Još sedamdesetih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po zemljama zapadne Europe. U Jugoslaviji nisu “operirali” jer su imali “deal” s takozvanom Udbom. Novac iz kriminalnih pohoda u inozemstvu nesmetano su trošili u Jugoslaviji, a država im je osiguravala putovnice i od njih naručivala krvave poslove.
Članovi beogradskog podzemlja usko su surađivali s kolegama iz Hrvatske. Većina ih tada, osim Albanaca, nije pridavala pozornost nacionalnosti. Uostalom, obavještajne službe bivše države nerijetko su baš od njih naručivale likvidacije emigranata.
Tako je 1983. u Njemačkoj likvidiran emigrant Stjepan Đureković, nekoć direktor Ine. Ubio ga je “kralj beogradskog podzemlja” Đorđe Božović zvani Giška. Giška je kasnije postao "četnički vojvoda", vojvoda”, ali je u rujnu 1991. u Gospiću, kao pripadnik srpske paravojske ubijen u jednom od najopasnijih pokušaja četnika da okupiraju grad.
Da je sprega hrvatskih i srpskih kriminalaca na njemačkom tlu itekako postojala, svjedoči i primjer kumstva Ljube Magaša Zemunca, najpoznatijeg srpskog gangstera u Frankfurtu (ubijen je 1986.) i Zlatka Bagarića, Hrvata koji će kasnije od Magaša i preuzeti frankfurtskog podzemlje.
Domovnice se dijelile šakom i kapom
U Hrvatskoj krajem osamdesetih, osim albanskih bandi, koje su nadzirale tzv. Balkansku rutu, nisu djelovale druge organizirane kriminalne skupine.
"Krajem osamdesetih i devedesete, pred sam rat, u Zagrebu je postojala jedna albanska grupacija od koje su svi zazirali. Smatralo se da su organizirani i vrlo opasni. Prvi su počeli s nekim organiziranim djelovanjem po gradu, reketarili su, držali kocku i prostituciju. No, oni su svoje poslove odveć agresivno širili po cijelom gradu i ubrzo su započeli prvi konflikti. Razračunavali su se i međusobno, a onda su im se počeli suprotstavljati i dečki koji su kao redari radili po disko klubovima. Pružali su otpor, barem su pokušavali. Čudili smo se i zgražali nad načinom na koji su djelovali, a istovremeno počeli razmišljati da se i sami slično organiziramo. Strah od sukoba s njima nas je na neki način tjerao da se povezujemo između sebe. U jednom trenutku Albanci su, pod pritiskom policije, ali i s početkom rata, nestali iz države. Mi nismo stali, nastavili smo se povezivati poznanstvima i prijateljstvom", prisjetio se tih dana pripadnik zagrebačkog podzemlja.
Istovremeno, devedesete se hrvatski gangsteri iz Zapadne Europe vraćaju se u Hrvatsku...
"Domovnice su se takvim dijelile šakom i kapom", rekao je jednom prilikom bivši glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski...
"Državljanstva su se davala podobnima. U Zagrebu ti kriminalci odmah počinju s reketarenjem imućnijih obrtnika. Neki startaju kao redari u kockarnicama posuđujući lovu i moleći Boga da im je kockari ne vrate, kako bi im mogli “leći” na imovinu zbog duga i kamata. Nakon njih “posao” s kamatarenjem se širi i na mlađe", ispričao je Ortynski.
Jedan od onih koji su izbliza svjedočili kako nastaju prvi zločinački gangova, ovako opisuje te početke:
"Ukrali bi Mercedese i BMW-e pa bi vlasnicima poručili da ih mogu dobiti nazad za 5000 DEM. Ako bi se vlasnik obratio policiji, saznali bi to preko svojih informatora u MUP-u i cijena bi se odmah udvostručila! Drugi su vidjeli da taj posao ide dobro pa su i oni krenuli po lovu", tvrdi naš sugovornik.
Slaže se s Ortynskim u procjeni da je dio kriminalaca do novca tada najčešće došao klasičnim iznudama. U razdoblju od 1989. do ‘91. gotovo svaku večer kamatari bi sjedili na šanku pijuckajući mineralnu i pratili zagrižene kockare, koji su igrajući rulet pokušavali doći do dobitka.
Malo kocka, malo bijeloga, malo klubova...
Bilo je to vrijeme kada je Ante Marković postavio tečaj od sedam dinara za marku. Gradovi su bili puni duty free shopova. Nakon restrikcija struje, vožnje svaki drugi dan u akcijama par-nepar radi štednje benzina, građani su trošili nemilice. A mnogi su otkrili kasina i kockarnice.
"Kada bi im nestalo novaca, došli bi do kamatara, a ovi bi odmah dostavljali keša koliko je trebalo. Nije bilo nikakvih pismenih ugovora, a kamata se kretala od 10 do 30 posto dnevno", tvrdi dobro upućeni izvor:
"U to vrijeme mi smo preko dana spavali, a život bi nam počinjao noću. Malo rulet, malo kocka, linija– dvije bijelog i onda bi se išlo do noćnih klubova s glazbom..."
Početkom Domovinskog rata jedni odlaze u borbu, drugi se bave švercom oružja, droge, cigareta, nafte, prostitucije, iznudama, otmicama, mnogi krađama luksuznih automobila...
Na površinu isplivalo puno 'smeća'
"Na površinu je isplivalo puno ‘smeća’ koje nije ni vidjelo bojišnicu. Dobar dio njih završio je po tajnim službama zato što su kvalitetniji ljudi bili na ratištu, a ovi foliranti došli su do znački i iskaznica pa se tako zaštićeni ubacili u kriminal", prisjetio se “tvrdi dečko” odrastao na zagrebačkom asfaltu, više puta ranjavan u uličnim obračunima.
Bivši policajac tvrdi kako se tada pokazalo staro pravilo: Uz krijumčarenje oružja uvijek ide i droga. Nakon izbijanja Domovinskog rata plaće naglo padaju. Prosječna plaća tada je bila 100 do 120 njemačkih maraka. Žestoki momci ili nositelji organiziranog kriminala, kako ih se u policijskom žargonu nazivalo, naoko su bili ljudi izvan zakona.
Gotovo svatko od njih je imao svoga policajca, koji je početkom devedesetih radio za mizernu plaću s kojom je mogao kupiti tek nekoliko rezervoara benzina. Upravo taj materijalni status često je bio plodno tlo za nastanak korupcije, koja je jednaka bilo gdje u svijetu, tako da su se po čudnovatim policijskim procjenama kriminalci dijelili na one “dobre” i one “manje dobre”.
Slučaj pucnjave iz automatske puške u jednom pulskom disko klubu kada se pokojni Ratko Šćekić sukobio sa suprotnim klanom, zorno oslikava spregu dijela policije i kriminala. Samo pukim slučajem tada nitko nije stradao. Nakon ispaljenog rafala svi su se razbježali.
Troje od pet policajaca primali mito
Na ispisima telefonskih poziva aktera sukoba uočeno je kako oni još iste noći zovu svaki svoga policajca. Po uhodanom receptu sve dogovaraju i skreću istragu u krivom smjeru.
Policajci, koji tada uopće ne rade ili su na bolovanju, “revno” se stavljaju u službu i svatko od njih radi za svoga. Pretraga u konkretnom slučaju nije dala nikakve rezultate jer je sve počišćeno, a indikativno je i da prijatelj policajac odlazi na pretragu kod prijatelja kriminalca.
Kasniji iskazi su dogovorno frizirani. Neke procjene govore da su u to vrijeme, znači devedesetih, trojica od petorice policajaca u Hrvatskoj primala mito od mafijaša!
"Tijekom devedesetih, pogotovo za rata, u Zagrebu je bilo mnogo javnih kuća. Jednom smo uhitili dvije prostitutke u autu s klijentom. Nemalo smo se iznenadili kada smo vidjeli da je to naš kolega", prisjetio se bivši policajac.
Ručna bomba se mogla dobiti za pivo
Očekivao je kako će kolegu suspendirati ili mu dati otkaz. No šefovi su to koristili za zabavu grohotom se smijući: “Evo j...ča. Jedna ti nije dosta pa ti odmah dvije!”
Sve vrste oružja početkom 90-ih mogle su se kupiti gotovo na ulici pa čak i preko oglasnika. “Kvočka”, što je bio naziv za pištolj, mogao se dobiti za 100-tinjak maraka, a “pilići” su se (streljivo), mogli dobiti i za pola marke, ovisno o kalibru.
Automatska puška s pet punih okvira streljiva mogla se dobiti za 500 maraka, a ručna bomba za pivo. Cijena je rasla ili padala ovisno o vrsti, oružja, pištolj bi bio jeftiniji ako je “vruć”, ako je s njim već počinjen neki zločin. Cijeli arsenali oružja, mahom iz skladišta bivše JNA, od raznih strojnica, pištolja, pušaka, prigušivača, mina, ručnih bacača raketa, bombi, eksploziva, upaljača, detonatora, nagaznih mina, satnih mehanizama i koječega mogli su se kupiti za sitne novce. Količina je, jasno, rušila cijenu...
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
