Jedan od rijetkih službenika vlade Iraka koji nije pobjegao iz Mosula kada je 2014. ISIL okupirao ovaj multimilijunski grad, bio je irački znanstvenik Suleiman al-Afari. Ovaj 52-godišnji geolog, nekoć zaposlen u Ministarstvu za industriju i minerale, u svjetskim medijima se pojavio otkako se pročulo da je jedan od rijetkih ljudi iz ISIL-ovog kruga ljudi koji su razvijali kemijsko oružje, a koje su žive uspjeli zarobiti vojnici Pešmerga, poluatonomnog kurdskog dijela Iraka.
Washington Post uspio je u Irbilu dobiti za razgovor čovjeka koji danas u dobro utvrđenom zatvoru čeka na smrtnu kaznu na koju je osuđen. Do ISIL-ove okupacije radio je svoj posao u skladu sa strukom, bavio se naftom. Post piše da je sjedio u svom pustom uredu i čekao ISIL-ovce, nadajući se da će ga naprosto pustiti da radi isti posao kao i do tada. Ali, kad su islamistički militanti iz kulta smrti, odjeveni u crno, došli do njega, predložili su mu nešto sasvim neočekivano:
"Pomozi nam razviti kemijsko oružje."
On o tome nije znao puno, ali se toga ipak prihvatio i narednih 15 mjeseci nadgledao je proizvodnju otrova za ISIL.
"Žalim li zbog toga? Ne znam bih li koristio tu riječ. Oni su postali vlast i mi smo nastavili raditi za njih... Kako bismo nastavili primati plaću", kazao je.
Do u detalje je opisao kako je teroristički pokret proizveo iperit, bojni otrov korišten još u Prvom svjetskom ratu. Zauzvrat, jednom kada su u Iraku u pohod u istrebljenje ISIL-a krenuli američki i kurdski vojnici, on je postao jedna od najtraženijih zvjerki. ISIL je na teritoriju Iraka upao u sveučilišne laboratorije i pogone za proizvodnju, usto je pohvatao i, što milom što silom, unovačio sasvim dovoljno znanstvenika i tehničara iz područja kemije.
Ono što je izlazilo iz tih laboratorija i pogona, ISIL je koristio protiv Sirijske vojske i kurdskih postrojbi po Siriji i Iraku, nerijetko i po civilima, ubijajući mase ljudi u jednom jedinom napadu. Danas postaje jasno da je ISIL-ov program zapeo početkom 2016. kada su snage iz protu-ISIL-ovske koalicije počele hvatati i ubijati ISIL-ove vođe i razarati njihova postrojenja. Iračke vlasti smatraju da je to bio razlog zašto je ISIL svoj program iste godine prebacio u Siriju, vjerojatno dandanas skriven na tajnim lokacijama.
Još i gore od toga, znanje i vještine Afarija i drugih koji su radili na tome, u laptopima, na nosačima memorije i u znanju samih još uvijek živih ISIL-ovaca koji su danas u bijegu, sasvim je sigurno da postoji još i danas.
"Diljem svijeta ima džihadista koji će posegnuti za 'Dark webom' kako bi došli do tih stvari", kazao je Hamish de-Bretton-Gordon, stručnjak za kemijsko oružje koji je vodio posebnu interventnu jedinicu Britanske vojske i NATO-a.
Kako je ISIL zauzeo Mosul, puno puta je opisano. U lipnju 2014. njih 1500 u samo šest dana porazilo je iračke postrojbe u gradu koje su bile 15 puta brojnije. Zauzeli su aerodrom, vojne baze u okolici, a pola milijuna stanovnika grada pobjeglo je. Tisuće iračkih vojnika u tom su kaosu svlačili uniforme, pokušali pobjeći kao civili, a ISIL-ovci su ih hvatali na tisuće i onda i po tisuće odjednom ubijali. Afari je bio jedan od onih koji su u svojim domovima čekali da borbe završe.
Jednom kad su izašli na ulice, zatekli su posvuda crne zastave, ISIL-ovce kako patroliraju gradom, kako drže policijske postaje i vladine urede. U prvo vrijeme službenicima iračke vlade u Mosulu uplate su nastavile stizati na račune, automatski, ali jednog dana toga više nije bilo. Ostalo im je odabrati između toga da nastave raditi za ISIL i da pokušaju preživjeti bez posla. Afari je odlučio vratiti se u ured prije nego što nađu nekoga drugog za njegov posao.
Afari je svoju priču Jobyju Warricku iznosio mirno, ali pod nadzorom dva službenika Regionalne Vlade Kurdistana.
"Nikoga nisu prisiljavali. Mene je bilo strah da ne izgubim posao", kazao je.
Razlog zašto je njegov ured bio jedno od prvih mjesta kamo su ISIL-ovci požurili, bilo je to što se bavio, između ostalog i naftom u tom dijelu Iraka, što znači izvor novca neophodnog i za nastavak rata i za osobno bogaćenje. Vrlo brzo ISIL je radionice po Mosulu preusmjerio da proizvode napredne mine za uništavanje tenkova, oklopljena bojna vozila za bombaše samoubojice i slične stvari. Afari je u ministarstvu radio odjelu za metalurgiju.
Tako su mu ISIL-ovci onog dana, osim ponude za novi posao, dali i listu onoga što im sve treba; spremnici od nehrđajućeg čelika, cijevi, ventili, oprema otporna na jako nagrizajuće kemikalije i visoke temperature. Odmah mu je bilo jasno za što im je to potrebno. A ako je i bilo neke sumnje, postalo mu je jasno kad su ga upoznali sa po jednim kemičarom, biologom i tehničarom, redom ljudma koji su na iperitu nekoć radili za Sadama Huseina.
Afarijev zadatak bio je organizirati lanac opskrbe opremom i svime potrebnim od malih laboratorija i radionica odasvud po Sveučilištu Mosul i po predgrađima. Post navodi da se iz razgovora stječe dojam da je mislio da im je iperit potreban više kao sredstvo odvraćanja Iračke vojske od napada na ISIL-ov kalifat. Uspomene na iperit bile su još jako svježe, užasne, još iz 80-ih kada je Sadam Husein njime ubijao destke tisuća Kurda:
Nastavak na sljedećoj stranici...
