Jedan prilično mrk, natmuren čovjek, s fizionomijom nalik na Meštrovićeve dinarske zlopogleđe, u travanjsko jutro 1941. ušetao je u krojačku radionicu pored Piazze della Signoria u središtu Firence. Od krojača je naručio novu, svečanu odoru. Ugledni majstor oblijetao je oko mušterije, zatezao mu surku, popravljao hlače, uzimao mjere, prosipajući cijeli slap slatkorječivih fraza. Nije to bio neki kunst, skrojiti uniformu, ali Bože moj, mušterija je mušterija, a kad krojiš uniformu, nikad ne znaš što će ta mušterija postati, jer je ovaj strogi lik gustih, autoritativno izvijenih obrva koje su se opako uzdizale nad ledenim očima (general, maršal, pukovnik, umišljeni vođa, što li već...) izgledao vrlo ambiciozno. Talijan sigurno nije, a tih dana uniforme svih dezena defilirale su kroz njegov cijenjeni šnajderaj kao mačke kroz veljaču.
“Mušterija je mušterija”, mislio je krojač, “želiš da dođe opet, želiš mu izmamiti smiješak na tom mrkom, pomalo barbarskom licu... iako, hm, možda i neće uspjeti”. S glavnog trga u Firenci, grada koji je tad, kao i danas, kotirao kao jedna od Meka svjetske mode, kočoperio se Michelangelov David, jedan od simbola grada, pod čijim se postamentom upravo krojila povijest. Čovjek koje je upao u šnajderaj tog jutra, doduše, nije bio siguran hoće li njegov plan (prema kojemu je za nekoliko sati trebao biti proglašen gospodarom života i smrti u jednoj nesretnoj zemlji) uspjeti. Ali uspio je, postao je gospodar smrti i uniforma s čovjekom u sebi uskoro će krenuti prema Zagrebu...
Drugi čovjek, markantni plavooki tip, palio je u to vrijeme u Zagrebu treću cigaretu tog dana. Pušio je Moravu, simbol prestiža, najskuplji duhan u Jugoslaviji. Da nije bio usred jednog, u svjetskim okvirima provincijskoga grada, koji se ipak ponaša kao velegrad, onakav skockan, u jeftinom odijelu (koje mu je ipak pristajalo kao saliveno), začešljane i uredne kose skrivene pod skupim comme il faut šeširom Borsalino, Zagrepčani bi pomislili da je filmska zvijezda ili barem hohštapler velikog stila. Imovinska kartica, iako za nju nitko nije pitao, bila mu je prazna – od imovine posjedovao je samo zlatni prsten s opalom. Upravo se spremao za još jedan sastanak s vrhuškom partije čiji je bio neprikosnoveni šef.
Proteklih dana sastančili su satima, bez pauze. Koji dan ranije Plavooki je poslao dopis Zapovjedništvu grada tražeći oružje za otpor Nijemcima. “Sada bi”, mislio je, “trebalo stisnuti još jače, isposlovati nekako da se oslobode ljevičari koje su Maček i Šubašić smjestili iza rešetaka”. Za četiri godine i malo manje od mjesec dana od tog trenutka, čovjek s Moravom u ustima i Borsalinom na glavi popet će se na državni tron.
Bilo je to jutro 10. travnja 1941. Mrki tip iz krojačnice je Ante Pavelić, budući Poglavnik, koji sve do večeri tog dana neće znati da ulazi u Banske dvore (a u to neće biti siguran ni sljedećih nekoliko dana). Vijest da je proglašen Poglavnikom čut će na radiju i ostati ne malo iznenađen. Drugi je Josip Broz Tito. Prvi će u krvavom ruletu smrti hazarderski zaigrati na crno, drugi jednako smiono sve baciti na crveno.
Istog jutra jedan sjedokosi, pomalo proćelav postariji tip (mogao bi biti filmski prototip provincijskog fiškala ili osnovnoškolskog učitelja, nalik na profesora Rotha iz Von Sternbergova “Plavog anđela”) probudio se znajući da je politički najmoćniji čovjek u Hrvatskoj i Banovini. Nije znao koliko dugo će to biti jer je bilo jasno da je rat - koji je tako ustrajno pokušavao izbjeći, ili barem odgoditi - izgubljen. Ali tog jutra još se nadao da će, u duljoj povijesnoj perspektivi, ostati neprikosnoveni vođa Hrvatske i svih njenih građana, za čiju se faktičnu samostalnost izborio mukotrpnim, upornim pregovorima i agitacijom. Samo dan ranije obećao je da će sa svojim narodom dijeliti i dobro i zlo, da neće ići u emigraciju s vladom. Tog jutra nadao se da će, nakon neizbježne okupacije u kojoj će – već te večeri - biti razriješen bilo kakve političke moći, doći dan kad će Nijemci i Talijani izgubiti rat, dok će njegove političke dionice ostati netaknute.
Malo je kad istaknuto, ali bio je to suvereni vođa hrvatskog naroda, na najvećem legitimno izborenom i legalno priznatom teritoriju u povijesti. On se bori za nešto najveće što je ijedan politički Hrvat do tada izborio. Banovina se prostirala na površini od 65.456 km² (današnja Hrvatska prostire se na 56.594 četvorna kilometra), a u svojim je granicama imala najveći postotak hrvatskog naroda. U njoj je živjelo – bez Istre, dijelova Dalmacije i otoka – 4,4 milijuna ljudi; više no danas. Jasno je zašto je ulagao svu svoju nadu i energiju u očuvanje krune svoje politike. Njegova je deviza bila – “dok se veliki tuku, mali pod stol”. Zvučala je razumno tog 10. travnja 1941. godine. Već kroz koji mjesec našao se u logoru, a potom u kućnom pritvoru (čuvat će ga osobno najzloglasniji zločinac Maks Luburić), da bi na kraju balade završio daleko, na drugoj strani Atlantskog oceana, zaboravljen, ali i dalje pod paskom tajne policije, koja nije zaboravila tko je i što je bio. Ona nikad ništa ne zaboravlja.
Treći akter povijesti tog se jutra žurnim, gotovo marševskim korakom, žurio na sastanak s istomišljenicima u dom Hrvatskog radiše. Bio je to postariji čovjek, sijede brade i naglašeno uspravna, kruta držanja. U njegovoj vojničkoj pojavi bilo je nešto neodoljivo operetno, djelovao je pomalo komično u svojoj paradnoj odlučnosti. Ali vrijeme nije bilo za komedije, ma kako komično taj tip, očito nekakav oficir austrougarskog tipa, izgledao. Cijele se noći vrtio u stanu na tavanu u kojem se skrivao proteklih dana, krijući svoju ilegalnu lokaciju čak i od žene. Kovao je velike planove i baš sinoć, uz rakijicu, prelomio: Danas je taj dan. Danas će, sam, na svoju ruku, proglasiti državu...
Bilo je to tog istog jutra 10. travnja 1941. godine. Striček koji tako podsjeća na strogog provincijskog uču zvao se Vladko Maček. Bio je to čovjek koji je s 1,300.000 glasova u džepu uspio naći zajednički jezik sa srpskim političarima i princom Pavlom te stvoriti, de facto, državu u državi. Operetni oficir bio je rashodovani štapski pukovnik K und K monarhije te odbačeni pukovnik kraljevske jugoslavenske vojske Slavko Kvaternik. On će toga dana, nekoliko sati kasnije, proglasiti Nezavisnu Državu Hrvatsku, čiji će vojskovođa postati tog dana. Bit će to najveći i najkobniji trenutak njegova života. Već za koju godinu razočaran će bježati od Poglavnika, u čije je ime državu proglasio, u Slovačku, da bi skončao pred streljačkim vodom. Njegove će posljednje pisane riječi, one u molbi za pomilovanje, biti “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Svjedoci kažu da je prije strijeljanja tražio da mu skinu povez s očiju jer mu tako nalaže njegova vojnička čast.
Sve je tog jutra bilo konfuzno i zlokobno istodobno. Kuglica na ruletu koji se zavrtio posljednjih dana ožujka, točnije 27. ožujka 1941. desetak travanjskih dana divljački je poskakivala s polja na polje, padajući čas na jedan, čas na drugi broj, kidajući živce, budeći u mnogih aktera čas nadu čas očaj. Nitko tih deset dana travnja 1941. nije znao ni slutio kako će taj krvavi rulet završiti. Uostalom - u kazalištu su tekle probe za “Gospodu Glembajeve”, Miroslav Krleža pratio je, gotovo svaki dan, svoju Belu, barunicu Castelli, do kazališta, zadržavajući se ponekad da pogleda kako “stvar hoda”. U kinima su igrali – kako piše na plakatima toga doba - “monumentalni i grandiozni velefilmovi” poput “Tokajske krvi”, “Legije Arizone” ili “Viteza Salvatora Rose”. A poslije kina išlo se u kabaret ili na plesnjak. Novine su bile pune reklama za uskrsne blagdane, ponajviše u Crikvenici.
Još prije koji mjesec (ma što mjesec, prije dva tjedna) izgledalo je da će ono najgore - rat - nekako biti izbjegnuto. Nije slutilo na dobro. Svugdje su gorjeli požari, ali opet, ovdje još nije bilo plamena, činilo se da se on može izbjeći, ili barem odgoditi na neko, za sada, neodređeno vrijeme. Tako je izgledalo u ožujku, kad se rulet zavrtio. Što se događalo tih zlokobnih deset dana travnja? Što im je prethodilo, a što se zbivalo u vrijeme neposredno nakon njih.
***
Knjiga "Deset dana u travnju" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića unatoč svoga naslova, ne fokusira se samo na taj fatalni odsječak vremena. Ona prikazuje razdoblje od ključnog događaja koji mu je prethodio, puča od 27. ožujka 1941, kad je – pod parolom "bolje rat nego Pakt" - srušena vlada Dragiše Cvetkovića i dr. Vladka Mačeka, do 15. travnja kad je već bilo posve jasno kamo stvari idu. U njoj donosimo svjedočanstva iz biografija, tajnih dosjea i iskaza glavnih aktera Mačeka, kneza Pavla, Ante Pavelića, Josipa Broza Tita, Slavka Kvaternika, Eugena Dide Kvaternika, Miroslava Krleže, nadbiskupa Alojzija Stepinca, Ive Andrića, Vladimira Velebita, Josipa Horvata, Pavla Gregorića, Jože Horvata... i brojnih drugih.
Onako kako su oni tada, ili neposredno nakon, proživljavali i vidjeli te dane. Ali i nepoznate junake novinskih kronika od kobne Perside zbog kojeg se odvijao pravi revolveraški dvoboj Prokuplja, preko serijskog ubojice sjekirom, do pjevačice sevdalinki koji traži posao. U njoj čitamo kako se živjelo dok je trajao taj krvavi rulet, koji su filmovi igrali, što se čitalo, koje su bile cijene po dućanima, čega je nedostajalo, kakva je bila moda i kakvi su skandali uzbuđivali javnost – od toga da velike građevinske firme rade a da nemaju ni kramp, a a kamoli mehanizaciju, preko misterioznog ubojstva na Bijeničkoj cesti, do ispovjedi sitnih prevaranata i kriminalaca. Oživljeno je ono što velika povijest, čije su te, male sudbine sastavni i zapravo pretežiti dio, obično zaboravi, što nestane pod njezinim repom.
ULOMCI IZ KNJIGE:
Deveti travnja: Đeneralovo „Adio Mare“
Srijeda, 9. travnja, 99. dan u godini; katolici Velika srijeda, pravoslavni Hilarij, sunce izlazi u 5.22, a zalazi u 18.30.
Cijeloga dana pukovnik Slavko Kvaternik je šetuckao po ilegalnom tavanskom stanu. Osluškivao je vijesti, razmišljao, sjedao, ustajao. Potom bi ponovno sjeo, ustao pa opet nervozno šetao, ispijajući s vremena na vrijeme rakijicu koja ga je prilično smirivala (tu će praksu nastaviti i kasnije, kad postane vojskovođa). Grčevito je odvagivao vijesti. Po glavi mu se vrzmalo jedno jedino pitanje: Je li trenutak?
Kada proglasiti državu? Neki đavo došapnuo mu je u uho: „Odmah, pukovničke, odmah; čim prije!“
Kad je pomno odvagao sve vijesti, te je večeri stari pukovnik ispio još jednu rakijicu i konačno prelomio: sutra!
„Navečer 9. 4. temeljem svih primljenih vijesti“, napisat će kasnije, „zaključio sam da je 10. 4. zadnji dan za proglašenje NDH prije dolaska njemačke vojske u Zagreb. Zato sam odlučio, pokraj sve nesigurnosti o tome hoće li stvorena država biti priznata ili ne, 10. 4. ujutro započeti ostvarenje i proglašenje NDH po utvrđenoj, navedenoj osnovi. Kad je nužda najveća, Božja pomoć je najbliža, uvjerio sam se nebrojeno puta u svojem životu, pa je tako i u ovom slučaju. Za moj rad manjkala mi je ona zadnja komponenta: (nisam znao) kakav je vojni položaj 10. 4. ujutro, da mogu ustanoviti gdje su Nijemci i kada će doći u Zagreb te čekaju li nas još kakvi otpori jugoslavenske vojske sjeverno i južno od Zagreba", piše Kvaternik u Slovačkoj, a završava u zagrebačkom zatvoru, u svojem sjećanjima, opis misli koje su mu se motale po glavi uoči fatalnog 10. travnja.
Hrvatske novine prenosile su tog hektičnog dana Mačekovu poruku kako se vratio u Zagreb. Detaljni opisi ukazuju na to što sve kani učiniti. Poruka koju je večer prije pročitao na zagrebačkom radiju otkriva njegove namjere: „Ja ću”, rekao je vođa, „među vama ostati i dijeliti s vama kao i do sada – sve dobro i zlo”.
Cijela poruka glasi ovako:
„Hrvatski narode, braćo i sestre;
Vratio sam se u vašu sredinu, pa vam tim povodom velim ovo: Stigla nas je najveća nesreća, što jedan narod može stići, a to je rat. To zlo može se ublažiti samo na taj način da budemo složni i disciplinirani. Slušali ste me do sada u svim teškim časovima, pa sam siguran, da ćete to činiti i sada. Ja ću među vama ostati i dijeliti s vama, kao i do sada sve dobro i zlo. Razumije se, da ću u svakom pojedinom slučaju na uobičajeni način davati upute, bilo putem naših organizacija, bilo putem izaslanika koji će biti ili narodni zastupnici, ili drugi opće poznati prvaci stranke. U ovom času tražim puni red i disciplinu na svakom mjestu, bilo kod kuće ili u vojsci. Završavam našim starim pozdravom: Vjera u Boga i seljačka sloga!“
Red i disciplina. Mačekova poštapalica kojom je uspio gotovo dotaknuti zvijezde. A u gradu je malo razloga za optimizam. Posvuda sivilo. Caruje beznađe.
„9. IV. 1941. srijeda – Uzalud smo stvorili ambulantu – nema spasa. Sve je u nekakvu stanju iščekivanja. Dobro je da smo naše ljude smjestili da budu domari i čuvari prenoćišta Crvenog križa (Franjo i Anka Friščić). Dežuranje će biti neprekidno“, zapisala je bankovna službenica i komunistica Vera Jurić u svoj dnevnik.
Pretjeranu nadu ne bude ni vijesti britanske agencije Reuters, prema kojima se jugoslavenska vojska bori sjeveroistočno od Skadra. Javljaju i o prvim utovarima američke pomoći za Jugoslaviju na brod „Stefani“. Ta pomoć, međutim, nikada neće stići. Ništa ne znači ni vijest da su britanske zračne snage napale Sofiju i da se bore u dolini rijeke Strume.
(...)
„Naredbom bana dra Šubašića zabranjeno je kretanje iz jedne općine u drugu bez posebne dozvole. Bolnice u Zagrebu spremne su za prihvat ranjenika. Ostali bolesnici su upućeni na kućnu njegu. Ni na drugim bojištima stanje nije bolje nego na onom dravskom. Situacija se izmjenjuje; iz dramske faze prelazi u komičnu, nerijetko s tragičnim krajem.“
Opisuje to isljedniku Udbe 1948. tadašnji artiljerijski potpukovnik jugoslavenske kraljevske vojske Marko Mesić:
„Divizija je nastavila dalje, da se povlače ka unutrašnjosti sa namerom, da se prebaci preko Morave. Na položajima kod sela D. i G. Mutnica puk je bio raspoređen za P-T obranu glavnog druma, a jedan divizion (M 28) za vazdušnu obranu i borbu sa nemačkom artiljerijom. Ovdje je nemačka avijacija izvršila napad na komoru štaba divizije i sam štab. Artiljerijski puk vodio je ovdje borbu sa neprijateljskom artiljerijom i sa nemačkim delovima, koji su se pojedinim baterijama približili na blizinu do 500 m. Pešadije ovdje uopšte nije bilo. Kada sam lično otišao u
štab divizije radi popune municijom – u štabu divizije, pred kućom bio je na konju generalštabni oficir sa dva pratioca i na moj upit gdje je komandant divizije, odgovorio je:
– Komandanta divizije nema, dosada sam bio ja, od sada možeš biti ti – i u galopu sa svojim pratiocima krenuo, pevajući pri tome Adio Mare.
– Adio Ma-a-a-reeee...
Zato sam potražio artilerijsko odelenje, gde sam tražio informacije za municiju i tu mi je referent artilerije, jedan potpukovnik odgovorio, da ima samo municiju za brdske topove, iako je divizija imala samo poljske topove i haubice. Posle toga pojavio se je jedan komandant divizije i jedan pešadijski brigadni general i ja sam bio kod njega pozvat i dobio naređenje za daljnje povlačenje ka Moravi....
U nastavku reportaže o „noćnom životu Zagreba“ novinari zagrebačkih dnevnih novina primjećuju da je grad dobro zamračen. Ali samo prema ulici, s dvorišne strane nije nigdje zamračeno. Tipični hrvatski šlamperaj koji od centra prema periferiji postaje sve gori.
Kako kažu, na periferiji oko 11 sati navečer nailaze kuću osvijetljenu k'o božićno drvce. Kucaju. Nitko ne otvara. Pa odlučuju ući kroz odškrinuti prozor. U istom trenutku iz sobe izlazi žena. Mrtva pijana. Tek tad su opazili vino i kifle, koje je valjda „umakala u vino, da lakše kliznu“.
„Nije se dalo s njom razumno razgovarati, a kad god bi „civilci“ ugasili svjetlo, ona bi ga palila. I tako u nedogled. Na kraju su digli ruke od uvjeravanja, odšarafili su joj žarulju i ostavili je u mraku.
Nastavlja se...
Knjigu '10 dana u travnju' možete naručiti OVDJE.
