Podrijetlo Jurija Vladimiroviča umnogome je proturječno, ispunjeno lažnim pripovijestima i protupripovijestima, fantomskim rođacima, novozavjetnim apokrifima, legendama o žrtvi, o siromaštvu, o savršenoj klasnoj pripadnosti, kao što je to bio čest slučaj u njegovu naraštaju, među milijunima sovjetskih žena i muškaraca, koji su sve činili da svoju porodičnu povijest, svoju rasu i klasu, prilagode potrebama revolucije, te da prošlost, nužno kaotičnu, dezorganiziranu i neispravnu, usklade i upjevaju sa svijetlom budućnošću komunizma. Ustvari, Jurij Vladimirovič sve je učinio da ne bude sumnjiv. Zato je i preživio, te se uspeo na položaj s kojega će provjeravati druge. Kada je 1967. postao šef KGB-a, ili jedanaest godina ranije, kada je 1956. u ulozi sovjetskog ambasadora u Madžarskoj najprije zagovarao, a zatim i suorganizirao i nadgledao vojnu intervenciju u toj zemlji, Jurij Vladimirovič nije više morao strahovati da bi se neki pretjerano revnosni policajac ili partijski činovnik mogao pozabaviti njegovim podrijetlom, te svim proturječnostima koje su proizlazile iz njegovih izvještaja o sebi, autobiografskih bilješki koje je sastavljao za internu upotrebu, pismenih i usmenih izjava u kojima je tvrdio čas jedno čas drugo… Ne samo da je tada postao dovoljno moćan da se nije moglo tek tako vršljati po njegovome dosjeu, nego su sve te od jada, nevolje i straha nastale proturječnosti mogle biti protumačene kao nešto što prirodno pripada životopisu nekoga tko upravlja vidljivim i nevidljivim svijetom uhođenja i nadziranja, špijunaže i kontrašpijunaže.
U njegovim biografijama piše da je sin željezničara, i da je vjerojatno rođen 15. lipnja 1914, u Stavropoljskoj guberniji. S dvadeset i pet postaje član Partije, a od 1940. prvi je sekretar Komsomola u Karelo-Finskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, dijelom formiranoj na okupiranom teritoriju u sovjetsko-finskom ratu, započetom 1939. Jurij Vladimirovič bavit će se najkrvavijim od svih poslova u dvadesetom stoljeću: definiranjem identiteta vojno zaposjednutih krajeva i prerađivanjem njihove prošlosti u skladu s onim što se očekivalo od budućnosti. Ono što je radio sa svojom biografijom, Jurij Vladimirovič radio je i s Karelijom. Prije nego što je stekao pravo na prepravljanje svoga podrijetla, najmanje je triput, tokom tridesetih godina, pred različitim komisijama mogao objašnjavati proturječnosti u biografiji.
Jurij Vladimirovič Andropov
Istraga o tome tko je, zapravo, bio Jurij Vladimirovič, odakle je bio, što su mu bili roditelji, nakon njegove će smrti okupirati brojne istraživače. Na kraju, od svega što je u životu radio, to će još biti jedino važno. A morao je raditi svašta. Uza sve druge partijske i države dužnosti, šef KGB-a bio je sve do svibnja 1982. Tad podnosi ostavku, možda zbog bolesti, možda zato što su mu već bile najavljene druge dužnosti, a možda i zbog jednog, i zbog drugog. Dva dana nakon smrti Leonida Iljiča Brežnjeva, a on je umro u srijedu 10. studenog 1982, već u petak, dakle, Jurij Vladimirovič Andropov postaje generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a, neprikosnoveni vođa države i Partije. Kao da je sve u životu činio da preudesi svoje podrijetlo, čim se uspeo na sam vrh, kao da su mu popustile sve životne energije.
Pravo mu je ime, navodno, Grigorij. Iz židovske je obitelji, koja u Carstvo stiže baš u nedoba, pred velike pogrome. Stradali su 1910, što će obilježiti rano djetinjstvo dječaka koji se tek trebao roditi. Prema drugoj, pak, teoriji, još fantastičnijoj, koja nalazi podlogu i u dokumentima iz službenih arhiva, ali arhive se, kao što znamo, lako prilagodi potrebama epohe i smjeru kojim se kreću i orljaju povijesne i sudbinske neumitnosti, Jurij Vladimirovič rodio se u svili i kadifi, usred bogate moskovske židovske obitelji Flekenštajn. Što je istina? Vjerojatno ono što upravlja čovjekom za njegova života. Sve poslije su epitafi, mistifikacije, naknadna dopisivanja. I uzaludna nastojanja da se u svemu pronađu neki red, smisao i logika.
Čarolija kalendara postoji samo u prošlosti. Dramaturgija jedne godine, kao i dramaturgija čovjekova života, uspostavlja se naknadno. Tako ćemo naknadno saznati da se vladavina Jurija Vladimiroviča Andropova drugom najmoćnijom zemljom svijeta, koja 1983. u odnosu na prvu najmoćniju zemlju svijeta još uvijek funkcionira kao fotografski negativ prema svjetlu na fotografiji, kao savršeni antagonist, antipod, ali i dvojnik, odvila između petka 12. studenog 1982. i četvrtka, 9. veljače 1984. Jurij Vladimirovič u tom se vremenu nastojao miriti sa svijetom, ali mu nitko nije vjerovao, htio se sastati s američkim predsjednikom, ali on je bio pri vrhuncima svoje ratobornosti, započinjao je ratove zvijezda, a suparnički je imperij proglasio "carstvom zla", i nije mu na um padalo da se miri. Umjesto da se u ime detanta i svjetskog mira sporazumijeva s komunistima, Ronald Reagan u veljači 1983. krenuo je u aktivno rušenje komunizma. Nije on toga, vjerojatno, bio svjestan dok je držao svoj čuveni govor, ali se morao neko vrijeme ponašati u skladu s onim što je u tom govoru rekao. Pritom, Reagan, kao ni bilo koji drugi čovjek, nije znao koliko ima vremena na raspolaganju. Ni on, ni njegov neočekivani suparnik Jurij Vladimirovič. Nikada se nije s njime sreo, niti je o njemu išta novo saznao. Osim da je Jurij Vladimirovič bio najdugovječniji šef KGB-a, da je poveo okupaciju Madžarske 1956, da ima krvave ruke iz Karelije, gdje je na položaju prvog komsomolca ostao sve do 1944, i da se, zapravo, ne zna tko je taj čovjek bio prije nego što je postao ovo što jest. Ne zna se čije je Jurij Vladimirovič bio dijete. Je li Ronald Reagan mogao osjetiti svu dramu te činjenice? Teško je reći, teško je išta znati o emocionalnim i saznajnim ograničenjima drugih ljudi. O sebi se zna, ali se nerado govori. Premda je bio na čelu jednoga od dva najmoćnija imperija u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, onoj koja je prošla i onoj koja će prije kraja čovjekova svijeta tek proći, premda je, za razliku od imperatora iz prethodnih stoljeća, bio toliko moćan da je mogao uništiti svijet na kojemu se stvorio, i skupa s njim svoje carstvo i sebe, Jurij Vladimirovič bio je jedan od onih najubogijih ljudi, kakvih ima među beskućnicima velikih gradova, a barem po jedan uvijek je i u svakom selu, o kojima se pouzdano ništa ne zna, kako su se zvali ni čiji su bili, osim što se zna da su bili ljudi.
Samantha Smith rodila se u gradiću Houltonu, u državi Maine, na krajnjem sjeveroistoku Sjedinjenih Američkih Država. Po završenom drugom razredu osnovne s roditeljima se seli u još manji gradić, zvučnoga imena Manchester. U studenom 1982, kada je Jurij Vladimirovič postao vođa Sovjetskog Saveza, Samantha je bila desetogodišnjakinja. Otac joj je na Sveučilištu Maine u Augusti predavao književnost, majka joj je radila kao socijalna radnica, a Samantha je, dobra starmala djevojčica, pisala i slala pisma slavnim osobama. Naravno da nije pisala pjevačkim zvijezdama, glumcima ni sportašima, kao što su to, možda, činile njezine vršnjakinje. Ona je pisala svjetskim vladarima, prostodušno im govoreći što misli o njihovoj vladavini. Bila je zrela, velika djevojčica, ponosna jer su roditelji mogli imati povjerenja u nju, i bila je djevojčica nekoga kasnog doba u dvadesetom stoljeću, koje će uslijediti nakon što su hipici odrasli, a šezdesetosmaški ideali propali. Do zabačene državice Maine, čiji su domoroci baštinili bogatu i vrlo tajanstvenu kulturu, a europski su je pioniri naseljavali već početkom sedamnaestog stoljeća, pa su onda umirali za strašnih sjevernjačkih zima, do Mainea, dakle, i do desetogodišnjakinja u Maineu, nisu još stigle vijesti o punk-rocku i novoj kontrakulturnoj pobuni, ustvari nikada do Mainea neće o tome stići glas, tako da je Samantha rasla kao mala konzervativka. Uostalom, konzervativne su sve starmale djevojčice, kao i svi starmali dječaci. Pobuna je uvijek znak nezrelosti. Komunistički revolucionari bili su djeca.
I tako je Samantha najprije napisala pismo engleskoj kraljici Elizabeti, u kojemu je izrazila divljenje za njezinu vladavinu. Maine je na samoj granici Kanade, i možda je Samantha čeznula da postane Kanađanka, i da se tako podčini britanskoj Kruni. Ako je tako bilo, bili su to samo dječji snovi, po kojima se 1983. još uvijek jasno razlikuju djevojčice od dječaka. Pogotovo u dubokim provincijama čovječanstva, kakva je Manchester u državi Maine, i kakva će biti Houlton, sve dok svijet ne postane svjestan toga da se u Houltonu rodila Samantha Smith.
Na naslovnici Timea za 22. studenoga 1982. našao se Jurij Vladimirovič Andropov. Lice tog čovjeka djelovalo je zlokobno, ako se gledalo okom zapadnog čovjeka. Više je razloga, od kojih, možda, najvažniji nije bio taj što je Zapad bio u neobjavljenom ratu s njegovim imperijem, ratu koji se, uglavnom, nije vodio oružjem i u kojem se nije prolijevala krv, ali koji se u doživljaju publike nije razlikovao od bilo kojeg drugog rata. Možda je važnije bilo to što lice Jurija Vladimiroviča nije bilo lice iz našega svijeta, njegov je izraz bio tuđ, kao što je tuđ bio način na koji se Jurij Vladimirovič češlja. Sve je na toj glavi bilo iz nekoga drugog svijeta, a takvo je bilo i osvjetljenje pri fotografiranju, takav je bio i film u fotografskoj kameri, koja je Jurija Vladimiroviča snimila za naslovnicu Timea. Ustvari, kamera ga je snimila za potrebe službene sovjetske propagande, pa je tek posredno slika završila u Timeu, ali svejedno. Lice sa slike bilo je zlokobno lice neprijatelja, čovjeka iz strane zemlje, koju sunce osvjetljava na način koji je drukčiji od načina na koji sunce osvjetljava sve zemlje slobodnog svijeta.
"Dobro", mudro se zapitala Samantha Smith, u kuhinjskom razgovoru s majkom, "ako se ljudi toliko već plaše ovoga čovjeka, zašto mu netko ne napiše pismo, i zašto ga ne pita želi li on taj rat, ili ne želi?" Majka njezina, rekli smo socijalna radnica, možda s profesionalno deformiranim razumijevanjem ljudske prirode, dobrohotna svakako prema svojoj kćeri, te pomalo izvan stvarnosti kao i ona, odgovara joj da bi to svakako mogla biti dobra ideja. I onda Samantha Smith piše svoje pismo Juriju Vladimiroviču.
Poštovani gospodine Andropov, započela je, moje ime je to i to, deset mi je godina, čestitam Vam na novom poslu! U nekoliko riječi iscrpila je sve zahtjeve forme, epistolarne i općeljudske, uključujući i onu koju ispunjava dijete u obraćanju odraslome, pa je odmah u sljedećoj rečenici izrekla da se plaši nuklearnog rata, i upitala je Jurija Vladimiroviča hoće li on biti za rat, ili će biti protiv rata? Ako će biti protiv rata, što će učiniti, upitala je Samantha Smith, da tog rata i ne bude, pa se malo povukla, rekavši da na to pitanje ne mora odgovoriti. Iz njene perspektive, možda, to pitanje svojevrsno je zadiranje u intimnu vladara. Ili u ono što se naziva državnom tajnom. Uostalom, tko je ona, pa da joj Jurij Vladimirovič odgovori što će učiniti da ne bude rata? Zašto želite osvojiti svijet?, upitala ga je zatim, ne osjećajući da bi to pitanje, možda, po njega moglo biti uvredljivo nakon što mu je dala za pravo da je, možda, i sam protiv rata, i nakon što mu je pružila priliku da u intimi zadrži svoj budući antiratni angažman. Samantha Smith, starmala djevojčica, nije svjesna tog lukavstva, koje se stječe odrastanjem, da ljudima ne smiješ pružiti priliku da osjete kako ih za nešto sumnjičiš, i ne vjeruješ im ono što su ti upravo rekli. Ili, još gore, ono što još nisu ni imali priliku da ti kažu. "Bog je stvorio svijet", upravo je te riječi napisala Juriju Vladimiroviču, "da ga dijelimo jedni s drugima i da se zajednički brinemo o njemu". Nije smisao u tome, rekla mu je, da jedni posjeduju sve, a drugi da nemaju ništa. Zamolila ga je još da postupi onako kako bi to želio sam Bog, dok je stvarao svijet, pa da svi ljudi budu sretni.
Je li Samantha Smith majci i ocu pokazala to pismo prije nego što ga je poslala u Moskvu? Ako je to učinila, a možda doista jest, onda ni jednoj socijalnoj radnici, ni profesoru književnosti iz Mainea, nije bilo jasno kako nema smisla čovjeku koji predstavlja imperij u čijem je temelju nevjerovanje da je ovaj svijet od Boga stvoren pisati o tome što je Bog mislio dok je stvarao svijet, a još manje bi bilo razložno govoriti mu da će svi ljudi biti sretni ako se on ponese u skladu sa željama Božjim i nakanama u trenucima stvaranja svijeta. Ako je Samantha Smith pokazala pismo svojim roditeljima, tada su i to dvoje odraslih ljudi naivni poput svoga djeteta. Naivni odrasli ljudi naivni su poput djece. U dvadesetom stoljeću dosegnuti su neki od povijesnih vrhunaca naivnosti i okrutnosti odraslih: komunizam, nacional-socijalizam, fašizam, falangizam i klerofašizam… Je li liberalna demokracija također jedan od oblika djetinje naivnosti u odraslih ljudi? Na to pitanje nemoguće je još uvijek odgovoriti.
Kada je pismo stiglo u Moskvu, jesu li u Moskvi vjerovali da ga je doista napisala desetogodišnja Samantha Smith? Vjerojatno su provjerili postoji li u gradiću - ili bi to, ipak, bilo tek nešto veće selo - Manchesteru, u američkoj saveznoj državi Maine, desetogodišnjakinja s tim imenom. I vjerojatno su uspjeli doći do informacije o djevojčici i njezinim roditeljima. Ali to nije bio razlog vjerovanju da je ona napisala pismo Juriju Vladimiroviču. Nešto im je, međutim, u tom pismu bilo zanimljivo. I sasvim je sigurno da su ga na kraju i pokazali onome na koga je bilo naslovljeno. Što je tada rekao dugogodišnji šef KGB-a, za čijeg su mandata pokrenuti tenkovi na Čehoslovačku, uhićeni su, zatvarani i maltretirani mnogi znani i neznani disidenti (mogu li disidenti biti neznani?), a SSSR je, relativno uspješno, vodio špijunski i obavještajni rat s Amerikom? I kako se osjećao Jurij Vladimirovič, čovjek bez identiteta, tojest čovjek čiji je identitet na takav način bio komponiran da je njegov nositelj morao postati vođa cijeloga imperija da bi napokon, konačno i neopozivo, svoj stvarni identitet zamijenio identitetom koji će moći da podnese njegova duša, te s kojim će potpuno zaštićena biti njegova egzistencija, kada je pred sobom, u tom pismu, prepoznao nešto tako neporecivo naivno i budalasto da se moglo učiniti da je čak i autentično? Nijedna obavještajna služba na svijetu nije u stanju krivotvoriti sliku svijeta naivnog djeteta, iz čije životne dramaturgije vrlo rano će biti jasno da nikada neće odrasti.
Pravda, službeno glasilo Komunističke partije Sovjetskog Saveza, koje 1983. još uvijek odražava misli, raspoloženja i osjećaje imperija, objavila je pismo desetogodišnje djevojčice iz savezne američke države Maine. Međutim, Samantha nije dobila tražene odgovore. Tada ona piše sljedeće svoje pismo, naslovljeno na Anatolija Fjodoroviča Dobrinjina, sovjetskog ambasadora u Washingtonu. On će biti treće lice u ovoj neobičnoj, četrdesetak godina kasnije već teško shvatljivoj epistolarnoj epopeji, u kojoj će sudjelovati uz djevojčicu iz Mainea, u čijem životopisu nema nikakvih tajni, i šezdesetdevetogodišnjeg ruskog imperatora, čiji je životopis sveden na neke uznemirujuće dužnosti koje je prethodno obavljao.
Anatolij Fjodorovič ambasador u Washingtonu postao je još 4. siječnja 1962, za vrijeme vladavine Nikite Hruščova, kada je američki predsjednik bio John Kennedy, nakon čega su se izmijenili predsjednici Johnson, Nixon, Ford i Carter, da bi na kraju stigao i Ronald Reagan, a on je i dalje bio na istom položaju. Bio je savršen glasnik, koji je s jedne na drugu stranu prenosio informacije. Prenosio je glasove, ali je na jednak način prenosio i šutnju. I pritom, svojom osobom ni na koji način nije opterećivao svoj službeni položaj. Štoviše, čini se da je bio neka draga osoba, ili su ga barem američki dužnosnici tako doživljavali. Sprijateljio je s Henryjem Kissingerom, Nixonovim državnim tajnikom i Fordovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, s kojim je uvijek imao izravnu telefonsku vezu. Sastajali su se po nekoliko puta tjedno, ponekad nasamo, ali sve češće obiteljski, viđali su ih na večerama u javnosti. Ušli su, jedan drugome, duboko u porodičnu intimu, upoznavani su već vrlo stari roditelji, odlazilo se na zajednička ladanja, tako da će Anatolij Fjodorovič biti važan lik i u privatnim i u političkim Kissingerovim biografijama, koje se s jednakim interesom tiskaju i četrdesetak godina kasnije, pored ostaloga i zato što je svijet ostao u uvjerenju da su nas u neka doba Hladnoga rata Kissingerove veze s drugom stranom spasile od opće katastrofe. I nije više važno je li tako bilo, ili nije bilo tako, jer su uloge u toj velikoj pripovijesti raspoređene na način da dramaturški funkcioniraju. Važno je da tako i ostane.
U garaži State Departmenta Anatolij Fjodorovič godinama je imao svoje parkirno mjesto, na koje nije smio stati nitko drugi. Taj mu je privilegij Reagan ukinuo kratko nakon što je 1981. stupio na predsjedničku dužnost. Anatolija Fjodoroviča to, vjerojatno, nije intimno potreslo. Ali bilo je diplomatski i politički znak. Hladni rat prelazio je u novu fazu. Detant, koji je podrazumijevao da jedan imperij pretjerano ne uznemirava drugi imperij, prelazio je u fazu u kojoj će se Amerika osjetiti toliko snažnom da pređe u agresiju. Anatolij Fjodorovič nakon ožujka 1983, kada je Reagan njegovu zemlju proglasio Carstvom zla, nije više bio u prilici biti glasnik kremaljske šutnje. Svijet se naglo modernizirao. Svijet je u izvjesnom smislu i zaglupio. Dolazilo je vrijeme kad su nijanse prestajale biti važne, vrijeme u kojem se ironija više nije prepoznavala, a tišina i muk izgubili su svaki smisao u komunikaciji među ljudima i među carstvima. Istina, čak će i predsjednik Reagan nastaviti govoriti da mu je Anatolij Fjodorovič u ljudskom smislu veoma drag…
Nakon što mu je stiglo Samanthino pismo, Anatolij Fjodorovič informirao se o njezinom slučaju. Od savjetnika za štampu zatražio je dosje slučaja. Savjetnik, kao ni Anatolij Fjodorovič, nije imao pojma o čemu se ovdje radi, pa je kontaktirao Moskvu, i dobio je cjelovit odgovor. Uostalom, negdje u prostorijama veleposlanstva, u dokumentaciji, u arhivu, imali su taj broj Pravde, ili barem izrezak stranice s pismom američke djevojčice.
Draga Samantha, započinje Anatolij Fjodorovič s dragošću kakvu poslanik Carstva zla tog 26. travnja 1983. može iskazati samo jednoj djevojčici, jer se samo prema njoj, od svih podanika Carstva dobra, smije odnositi kao prema nedužnom biću; dakle, draga Samantha, započinje on, svjestan da će njegovo pismo pročitati cijela Amerika, i da to pismo, više nego ijedno pismo koje je za svoga beskrajnog ambasadorskog mandata uputio Amerikancima, nudi sliku, uljepšanu, retuširanu, marketinški upečatljivu sliku nekoga drugog Sovjetskog Saveza; draga Samantha, započinje Anatolij Fjodorovič, primio sam tvoje pismo, među tolikim drugim koja su mi u zadnje vrijeme stigla iz tvoje, kao i iz tolikih drugih zemalja svijeta, aludira Anatolij Fjodorovič na golem interes koji je pobudio novi sovjetski vođa i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Pritom, on se služi hiperbolom, pomalo i bajkovitom hiperbolom, na koju ima pravo upravo zato što piše jednoj djevojčici, jer zašto bi se inače hvalio tolikim pismima, i zašto bi iznosio nešto što je očito pretjerivanje, vrlo vjerojatno i laž, u razgovorima među odraslima: da su mu pisali i iz tolikih drugih zemalja svijeta? Zašto bi itko iz neke druge zemlje pisao upravo njemu, sovjetskom ambasadoru u Washingtonu? Ali u ovom pismu figura djeluje ljupko: vidimo Anatolija Fjodoroviča, vedrog, uvijek dobro raspoloženog debeljka, izrazito dobrodušnog izraza lica, zatrpanog brdom pisama, koja bi htio pročitati, a zatim na sve njih i odgovoriti. Hiperbola je kao iz Disneyjevih cjelovečernjih crtanih filmova, koji su početkom osamdesetih već pomalo i demodirani, posvuda, osim u zemljama socijalizma, gdje su djeca još uvijek dovoljno nedužna da ih očara bajka o sto i jednom dalmatincu, ili o dječaku Mowgliju, koji je odrastao među vukovima.
No, odmah zatim slijedi ono najbolje u pismu Anatolija Fjodoroviča: čini mi se po tvom pismu, draga Samantha, kaže on, da si ti jedna hrabra i poštena djevojka, kao Becky, prijateljica Toma Sawyera. Znaš, tu knjigu su čitali, i dobro je poznaju i vole djevojčice i dječaci u mojoj zemlji.
Becky Thatcher nije prijateljica Toma Sawyera, kako to Anatolij Fjodorovič govori. Ona je ljubav njegova života. I možda ljubav Tomova tvorca Marka Twaina. Becky nije lik u romanu, onakav kakvi su drugi Twainovi likovi, živi, aktivni, uvijek prisutni, Becky je Tomova opsesija i projekcija idealne ljubavi, pred kojom dječak ničice pada, kao što svaki čitatelj, bilo da je još dječak, ili je odavno odrastao, pada pred tom jednom, vazda neostvarenom, djetinjom ljubavlju, jedinoj koja će za života ostati od njega veća. Tomova Becky je, koliko se ovaj Twainov čitatelj sjeća, plavokosa djevojčica, s dvije pletenice, vrlo osjetljiva, plaha, ljubomorna, književna junakinja kroz koju je, ako se čitatelj dobro sebe sjeća, projicirao vlastita zaljubljivanja, u vrijeme dok je bio Tomovih godina, ili u vrijeme kad još uvijek s Twaina nije prešao na Salingera. I premda je 1983. godina kada je čitatelj ne samo u dobi, nego i u unutarnjoj fizionomiji Holdena Caulfielda, vjerojatno bi i tada mogao razumjeti zašto je Anatolij Fjodorovič Samanthu usporedio baš s Becky Thatcher, sam se u pismu pretvarajući u Toma Sawyera. Ili u glasnogovornika svih tih sovjetskih dječaka, koji su zaljubljeni u Becky. Tom gestom, pomalo šašavom, te sasvim neočekivanom, Anatolij Fjodorovič Dobrinjin odgovorio je na tada već mjesec i pol staru Reaganovu prispodobu o Carstvu zla. Odgovorio je vrlo uspješno, tako što je preuzeo ulogu koju su u neka ranija vremena igrali njegovi američki suparnici.
Ti pitaš hoće li izbiti nuklearni rat, vraća se na bit Samanthinih obraćanja, odmah nakon što ju je usporedio s Becky. I pitaš što mi radimo da rata ne bude. Malo je tako važnih pitanja, koja bi svaki misleći čovjek danas mogao postaviti, komplimentira Anatolij Fjodorovič Samanthu, pa kaže: "Odgovorit ću ti iskreno i ozbiljno." Upravo tako joj govori, tako tih nekoliko riječi dužni smo staviti pod navodnike, kakvi obično razdvajaju povijest od fikcije, premda je fikcija najčešće istinitija od povijesti.
Da, draga Samantha, mi činimo upravo sve da ne bude rata, jer mi se dobro sjećamo što je rat. I u tom su sjećanju milijuni muškaraca, žena i djece, koje je poubijala nacistička Njemačka, težeći upravo za tim o čemu ti govoriš, za prevlašću nad cijelim svijetom i nad svim drugim ljudima i narodima. U tom ratu mi smo pobijedili, i to u zajednici sa Sjedinjenim Američkim Državama, tako da i danas želimo živjeti u miru, trgovati i surađivati sa svim našim susjedima na ovoj zemlji, a naročito sa Sjedinjenim Američkim Državama, naročito s tvojom zemljom, koja je tako velika i moćna. Naše dvije zemlje imaju to strašno nuklearno oružje, koje u trenutku može ubiti milijune ljudi. Toga smo svjesni, i ne želimo da to oružje ikada bude upotrijebljeno. Upravo je zato Sovjetski Savez pred cijelim svijetom obećao da nuklearno oružje neće upotrijebiti ni protiv jedne zemlje na svijetu. Tog obećanja moramo se držati. Želimo da prestane proizvodnja nuklearnog oružja, želimo da sve njegove zalihe budu uništene.
Tako je pisao Anatolij Fjodorovič, preuzevši ulogu Toma koji se zaljubio u Becky. Mi želimo da uzgajamo pšenicu, draga moja Samantha, mi želimo da izumljujemo, želimo da gradimo, da pišemo knjige, mi želimo da letimo u svemir. "Želimo mir za sebe i za sve narode planeta. Za našu djecu i za tebe, Samantha.", upravo tako napisao je Anatolij Fjodorovič.
Pozivam te, ako te roditelji puste, da posjetiš našu zemlju. Najbolje bi bilo na ljeto. Pa da dođeš u pionirski kamp Artek, na Krimu, da se susretneš sa svojim vršnjacima, drugovima budućim, i da ti oni tačno kažu kako stvari stoje u Sovjetskom Savezu. Anatolij Fjodorovič na kraju je zahvalio Samanthi Smith na njenom pismu, i zaželio joj mnogo sreće u njenom "mladom životu". (Ovo je naročito važno, jer mnogo je sreće u mladosti potrebno, premda se obično misli da su djeca besmrtna…)
U četvrtak 7. srpnja 1983. Samantha Smith je, zajedno s roditeljima, letjela u Moskvu. Jedan privatni događaj, nekoliko dječjih pisama ispisanih kemijskom olovkom po papiru, prilično ružnim Samanthinim rukopisom, i odaslanih zemaljskom poštom negdje pri samome kraju epistolarne ere, prerasli su u veliki američki spektakl. Ronald Reagan, pri samim vrhuncima svog militarizma, nije želio imati nikakve veze s novim sovjetskim vođom, niti je imao namjeru miriti se s prokazanim Carstvom zla, tako da svođenje sudbine svijeta i političkih odnosa između Amerike i Rusije na dječju diplomaciju možda i nije bilo najozbiljnija i najmudrija stvar sa stanovišta velike povijesti i čovjekove odgovornosti pred njom, ali je istovremeno bilo sasvim u skladu s američkom kulturom. Samantha Smith bila je kao lik iz Disneyjeve fikcije, izmišljena, domaštana, nacrtana, djevojčica iz Mainea istovremeno je, u očima svoji sunarodnika, bila izraz sveudiljnog i svemoćnog američkog spektakla, i one vječne američke moralne ispravnosti u odnosu na ostatak svijeta.
Samantha je putovala u pionirski kamp Artek. Odbila je, kažu po vlastitoj odluci, ideju da bude smještena kao povlašteni gost, nego je bila zajedno sa svojim sovjetskim drugovima, koji, međutim, nisu baš bili slučajno ili spontano odabirani. Tražila su se ona djeca koja će znati engleski jezik. Spavaonicu je dijelila s devet sovjetskih djevojčica, neke od njih će joj postati dobre prijateljice. U knjizi koju će kasnije napisati, ustvari možda je neće napisati baš ona, nego će je samo potpisati svojim imenom, spominjat će djevojčicu iz Lenjingrada Natašu Kaširinu.
Smith u SSSr-u, u sredini, bez kape
Kupali su se na krimskim plažama, pjevali, veselili se, a navečer razgovarali o ratu i miru. U Arteku Samantha Smith ostala je četiri nezaboravna dana i tri noći. Tada je snimljen niz čudesnih snimki, redom potpisanih od fotografa službene sovjetske agencije TASS. Sedamnaestogodišnjak, čijim sjećanjima u svojoj glavi četrdeset godina kasnije raspolaže autor ovih romanesknih manevara na temu 1983, fotografije Samanthe Smith gledao je u nekom od novinskih magazina koje je te godine kupovao, možda u zagrebačkom Startu, ili u Danasu, ili u beogradskoj Dugi, Intervjuu, manje vjerojatno u Ninu. Te su fotografije prikazivale svijet, koji je izdaleka mogao podsjećati na ceremonijale jugoslavenskih pionira, izviđača, mladih gorana, ali je u onome bitnom i suštinskom bio vrlo udaljen i pomalo zastrašujući. Sve je u toj navirućoj sovjetskoj radosti, u tom predadolescentskom i dječjem veselju, bilo smrtno ozbiljno, programirano i namješteno. Ta djeca ispunjavala su cjelinu obzora, od margine do margine, od ruba do ruba fotografije; ti pioniri, čije uniforme su bile definiranije od naših pionirskih uniformi, kao da nisu bili neka živa, egzistentna djeca, nego je svaki od njih bio samo djelić neke kolektivne pojave, nekoga bića sačinjenog od bezbroja malih bića. Strašno je bilo biti na toj fotografiji! Strašno je bilo razlikovati se! Ali najstrašnije od svega bilo je ne imati svijesti o tome da se razlikuješ od njih, tih svojih drugarica i drugova, i da nikada nećeš do kraja biti u stanju shvatiti smisao i sadržaj te razlike.
Trideset i devet, skoro i četrdeset godina kasnije, u Arteku, u bivšem pionirskom kampu, u tom reprezentativnom ljetovalištu budućih graditelja socijalizma, prema izvještajima agencije TASS, u listopadu 2022. u "ljetnim kampovima na Krimu" boravilo je 4500 djece ih Hersonske i Zaporiške oblasti. Na okupiranom ukrajinskom teritoriju "oporavljala" su se djeca s drugih okupiranih ukrajinskih teritorija, mimo volje svojih roditelja. Ako je o bilo čijoj volji, osim o volji okupatora, uopće i moguće govoriti. Prema TASS-u ta su djeca držana izvan djelovanja "specijalne vojne operacije", pokrenute za "oslobođenje" Ukrajine i njezin povratak u okvire zajedničkoga i bratskog ruskog carstva i identiteta. U biti, Artek se četrdesetak godina nakon što je tu bila Samantha Smith pretvorio u dječji koncentracijski logor, u kojemu će mali Ukrajinci biti preobraženi u male Ruse. Velika je to i strašna ambicija svih okupatora u dvadesetom stoljeću, koja istovremeno podrazumijeva preobražaj djece, kao i preobražaj neke kolektivne prošlosti i povijesti. U tom smislu, ljudska se povijest ne razlikuje od djeteta. Lako će pristati na laž, ali se neće s njome do kraja stopiti.
Na konferenciji za štampu, na kojoj je bila glavni lik, Samantha Smith izjavljuje kako između nas i Sovjeta zapravo nema razlike. Mnoge je ganulo to otkriće, i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Sovjetskom Savezu. Doista, jedan smo rod! Fraza je to koja se ponavlja iz rata u rat, kad god jedna ili druga zaraćena strana, a često i obje strane u isto vrijeme, osjete potrebu da naglase vlastito mirotvorstvo. To mirotvorstvo je, naravno, laž. Zato zaraćene države u mirotvorce uzdižu djecu, majke, svećenika, proroke, jurodive i rock pjevače.
Samantha i njezini roditelji na povratku u Ameriku, 22. srpnja, dočekani su s najvišim počastima. Cvijeće, crveni tepisi, govori puni ganuća! Razlike, zapravo, nije bilo u odnosu na atmosferu u Moskvi i na Krimu. No, na žalost, Samantha Smith nije se za puta u Sovjetski Savez srela s Jurijem Vladimirovičem Andropovom. Premda je to, navodno, bilo planirano, njihov je susret propao zbog neodgodivih obaveza sovjetskog vođe. Ali čuli su se telefonom. O čemu su i kako razgovarali, to nećemo saznati, premda bi taj razgovor čvrsto povezao ovu pripovijest.
Juriju Vladimiroviču možemo vjerovati da nije imao vremena. Bio je sve umorniji i sve bolesniji, imao je sve više obaveza, i bio je, na neki način, sam na svijetu. U nekom pomalo i neobičnom rasporedu uloga, koji je u politici uvijek nepredvidiv i krajnje neizvjestan, ponekad čak i nevjerojatan, Jurij Vladimirovič, najdugovječniji šef KGB-a, suorganizator dviju ruskih vojnih intervencija, one koju je nadgledao i provodio kao sovjetski ambasador u Budimpešti 1956, i one koju je s čela KGB-a priređivao u Pragu 1968, a vjerojatno i treće, koja je započela 24. prosinca 1979., sovjetskom vojnom operacijom u Afganistanu, nakon što se 1981. snažno usprotivio intervenciji u pobunjenoj Poljskoj, postao je najvažnije lice u reformističkoj struji unutar države i Partije. Kako je Jurij Vladimirovič postao reformist, i zašto je i kako njegov budući nasljednik Konstantin Černjenko, to možda i neće biti u vezi s njihovim privatnim uvjerenjima, nego s rasporedom na sceni, u velikoj predstavi, ili s romanesknom dramaturgijom, koja je tražila da upravo u dvanaestom poglavlju o 1983. Jurij Vladimirovič bude baš ovakav kakav u našoj pripovijesti jest. Ni povijest se, uostalom, drukčije ljudima ne prikazuje i ne piše. Ona također ovisi samo o scenskoj dinamici i o dramaturgiji teksta. Samo bijedni čovjekov život izvan je dinamike i dramaturgije. I to zato što će se i jedno, i drugo nad njim uspostaviti kada čovjek umre.
Mimo spektakla sa Samanthom Smith, koji će po Americi i svijetu biti nastavljen, pa će američka djevojčica putovati u Japan, i tamo se sastajati s japanskim premijerom, nakon čega će na televiziji intervjuirati američke predsjedničke kandidate, snimat će film, i sudjelovati u nizu spektakularnih priredbi, koje neće sve moći biti upamćene, Jurij Vladimirovič će u 1983. biti upamćen, i u našim novinama i na televizijama prisutan još samo s Aferom Pamuk, ili Aferom Cotton, kada je otkriveno da su vođe srednjoazijskih sovjetskih republika, naročito Uzbekistana i Tadžikistana, za svih godina Brežnjevljeve vladavine krivotvorili podatke o proizvodnji i zalihama pamuka. U toj grandioznoj korupcijskoj aferi sudjelovao je Brežnjevljev zet Jurij Čurbanov, koji je svojedobno napustio ženu i dvoje djeca, da bi oženio Galinu Leonidovnu. Tada je bio samo obični policajac, a brak ga je učinio prvim zamjenikom ministra unutarnjih poslova Sovjetskog Saveza i generalom. Način na koji su Jurij Čurbanov i Galinin brat Jurij Leonidovič bili uključeni u pamučnu korupciju i pljačku, nikad neće biti do kraja protumačen javnosti, ali su se, kao i u svakom velikom korupcijskom skandalu iz vremena socijalizma, na istoj strani našli državni i privatni interesi. Jurij Vladimirovič Andropov omogućio je i dopustio da Afera Pamuk stigne do javnosti i do suda, čime će, zapravo, u 1983. započeti proces, po kojemu će, godinama zatim, biti upamćena vladavina Mihaila Gorbačova, koji je, naravno, bio čovjek iz ekipe Jurija Vladimiroviča. (Na kraju, da Jurij Čurbanov nije samo epizodist u ovoj pripovijesti, zanimljivo bi bilo istaknuti da je godinama poslije bio u zatvoru, pa i 1990, kada je Galina Leonidovna, u času kada je Berlinski zid već pao, rušila su se carstva i mijenjali pogledi na svijet, zatražila rastavu, jer je ulazila u sljedeći svoj brak, s tridesetak godina mlađim muškarcem…)
Jurij Vladimirovič Andropov umire 9. veljače 1984. U službenom saopćenju piše da su mu otkazali bubrezi, ali ne saznajemo od koje je bolesti doista umro. Samantha Smith nastavlja igrati ulogu čuda od djeteta, glumi u filmovima i televizijskim serijama, postaje ikonična figura neke malo drukčije, antireganovske Amerike. U seriji "The Lime Street", koja je prikazivana i na jugoslavenskim televizijama, odigrala je kćer Roberta Wagnera. Ali sve se to zbiva u vrijeme koje nas više ne zanima, jer je 1983. već bila istekla.
Avion Beechcraft 99 Harbor Airlinesa, na letu broj 1808, srušio se u deset sati navečer, dana 25. kolovoza 1985, pokraj piste aerodroma u Auburnu, država Maine. Poginulo je svih šest putnika i dvoje članova posade. Poginuli su Samantha Smith i njezin otac. Upravo su se vraćali iz Londona. Oko tisuću ljudi doći će na sprovod u Augustu. Među njima i Robert Wagner. Vladimir Kulagin, iz sovjetskog veleposlanstva u Washingtonu, pročitao je poruku sućuti Mihaila Gorbačova. Anatolij Fjodorovič Dobrinjin nije došao na sprovod, premda je još uvijek ambasador u Washingtonu. Imao je posla, ili je sahrana djevojčice pred kojom je kleknuo kao Tom pred Becky nadilazila vrlo delikatna mjerila njegova diplomatskog položaja. Šteta, jer čuvena je scena u kojoj je Tom Sawyer uspio s Becky izaći iz špilje u kojoj su se bili izgubili. Ona mu je bila zahvalna, možda je u tom strašnom trenutku bila u njega i zaljubljena.
Majka Samanthe Smith tužila je 1986. aviokompaniju zbog odgovornosti za smrt njezina djeteta. Tražila je pedeset milijuna dolara, ali je tri godine kasnije proces okončan izvansudskom nagodbom. Ne zna se cijena kojom je plaćen život Samanthe Smith.
