Neuhvatljivi jednooki talibanski vođa Mullah Omar godinama je živio u Afganistanu na udaljenosti od američke vojne baze koju se moglo lako prepješačiti, a američki vojnici jednom su prilikom čak i pretražili kuću u kojoj se sakrivao. Samo, otkriva nova biografija, tom prilikom nisu pronašli tajnu sobu sagrađenu za njega. Izvještaj otkriva posramljujući propust američke obavještajne zajednice koja je čak nakon napada na SAD 11. rujna 2001. za Omarom raspisala nagradu od 10 milijuna dolara.
Službeno se stalno priopćavalo da se on, isto kao i vođa al Kaide Osama bin Laden, skrivao u Pakistanu, te da je tamo i umro. Izvještaj pobija i talibanske tvrdnje o njegovom kretanju, te otkriva da je Omar kontrolu nad pobunom praktično predao svojim zamjenicima 2001., unatoč tome što su ga oni navodili kao svog vođu do kraja njegovog života, čak i dvije godine nakon njegove smrti 2013.
Priopćenja u njegovo ime raspačavala su se diljem svijeta, a on je zapravo živio poput pustinjaka, odbijajući posjete obitelji, pišući u dnevnike kratke bilješke jezikom što ga je sam izmislio i povremeno se skrivajući od američkih patrola u tunelima za navodnjavanje. Omar bi navečer redovito slušao vijesti BBC-a na paštunskom jeziku, ali je rijetko komentirao vijesti iz vanjskog svijeta, čak i onda kada je doznao za smrt bin Ladena, čovjeka čiji je napad na SAD doveo do kraja talibanske vladavine Afganistanom.
Nizozemska novinarka i spisateljica Bette Dam, koja je iz Afganistana izvještavala od 2006., radila je na njegovoj biografiji "Tražeći neprijatelja" više od pet godina. Knjiga je objavljena u Nizozemskoj u veljači, a izdanje na engleskom jeziku objavio je nedavno osnovani think tank "Zomia" koji je izvještaj podijelio s Guardianom i Wall Street Journalom. Dam je prethodno objavila izvještaj o bivšem afganistanskom predsjedniku Hamidu Karzaiju i njegovom usponu na vlast, a danas je gost predavač o Afganistanu na Pariškom institutu za političke studije (Institut d'Études Politiques de Paris).
Tijekom istraživanja o Omaru, ona je posjećivala dijelove Afganuistana koje su kontrolirali pobunjenici i intervjuirala je i članove vlade Afganistana i neke od najviših preživjelih pripadnika tlaibana, uključujući čovjeka koji je skrivao, štitio i hranio Mullaha Omara do kraja života. Jabbar Omari bio je guverner provincije dok su talibani vladali Afganistanom, ali je u tom pokretu odbio bilo kakvu ulogu kako bi mu bio svojevrsni osobni sluga i čuvar poslije 2001.
Dam je rečeno da je on bio posljednji čovjek koji je mogao ponuditi vjerodostojne infomracije o Omarovim posljednjim godinama, ali joj nije pošlo za rukom ući mu u trag, Jabbaru Omariju, sve dok ga afganistanske vlasti krajem prošle godine nisu uzele u nadzor pod zaštitu. Dogovorili su se oko intervjua u sigurnoj kući u Kabulu, a on je pristao govoriti. Omari potječe iz provincije Zabul te, isto kao i talibanski vođa, pripada plemenu Hotak.
Njegove veze u tom području pokazale su se ključnima za držati Omara skrivenog kada se ovaj vratio u provinciju svojih predaka nakon što je izvršno zapovjedništvo nad talibanima na jednom sastanku talibanskog vrha u nekom podrumu u gradu Kandaharu predao svom zamjeniku Mullahi Obaidullahu.
Tijekom prve četiri godine pobune, Omar je živio u lokalnom glavnom gradu regije, u Qalatu, na samo nekoliko minuta hoda od rezidencije afganistanskog guvernera, u području koje će kasnije biti odabrano za podizanje glavne američke baze "Lagman".
Njegove supruge odselile su u Pakistan i Mullah Omar odbijao je čak i Omarijeve ponude da ga posjeti njegov vlastiti sin. Njegovo skrovište bilo je dom Abdula Samada Ustaza, Omarovog bivšeg vozača, koji je u to vrijeme radio kao taksist. Bila je riječ o malom imanju, s dvorištem i kućom od sušene opeke, sve opasano visokim zidom, tradicionalnim načinom održavanja privatnosti obitelji u većem dijelu Afganistana.
Vlasnik kuće mu je sagradio tajnu sobu u kutu kuće sagrađene u obliku slova "L", a ulaz u sobu, odnosno vrata, bila su zamaskirana onime što je izgledalo poput visokog kredenca uza zid. Obitelj nije znala o kome je riječ, samo to da se radi o visoko pozicioniranom talibanu, te im je rečeno da će ih pobiti ako o tome ikome išta budu govorili.
"Strahovao sam za svoju suprugu", rekao je Ustaz jednom svom prijatelju.
Američki vojnici u dva su navrata umalo otkrili Omara. Prvi put kada je patrola došla dok su Omar i Omari bili u dvorištu. Prestrašeni zbog zvuka koraka koji se približavao, sakrili su se iza naslaganih drva, a vojnici su prošli bez da su zavirili. Drugi put američki vojnici pretražili su kuću, ali nisu otkrili ulaz u tajnu sobu. Omari nije znao je li pretraga bila posljedica rutinske kontrole ili povodom konkretne dojave.
Iako je kuća uvijek bila u neposrednoj blizini središta vlasti afganistanske vlade, kada je Američka vojska počela graditi bazu "Lagman", samo nekoliko stotina metara od njegovog skrovišta, Omar je odlučio otići. Zaputio se u udaljeni zaselak, ne više od skupine kuća, smještene uz rijeku koja povremeno presuši, u dustriktu Shinkay, oko 30 kilometara od grada Qalata.
Tamo je Ustaz Omaru izgradio malu kolibu na obali rijeke, povezanu s podzemnim kanalima za navodnjavanje koji su se pružali u brda i koji su mogli poslužiti za bijeg ako bi došli američki ili afganistanski vladini vojnici. Ubrzo nakon što je preselio, SAD je počeo graditi drugu bazu pet kilometara dalje. Na vrhuncu rata baza"Wolverine" bila je dom za više od 1000 vojnika iz SAD-a i drugih članica NATO-a. Omar se jako uplašio da će biti uhvaćen, ali više nije selio.
Vani je izlazio rijetko, osim kako bi okusio malo sunca zimi, i često bi se sakrivao u tunelima kada bi prelijetali američki avioni ili kada bi prolazili američki vojnici.
"Za nas je tamo bilo jako opasno", rekao je Omari Dam. "Ponekad smo od stranih vojnika bili odvojeni samo pločom."
Omarovo skrovište nalazilo se u stražnjem dijelu kuće u koju se smjestila velika obitelj jednog od poklonika talibana. Samo dvojica braće znali su o kome je riječ, ali su u tom zaseoku svi znali da se u tom području skriva visoko pozicionirani taliban. Kako je raslo razočaranje zbog korupcije afganistanskih vlasti i zbog civilnih žrtava američkih udara, Omar su mještani počeli donositi hranu i odjeću na dar. Proveo bi dane i dane jedva progovarajući.
Jedini s kojima je dolazio u kontakt bili su njegovi čuvari i kuhar, i to kada bi se skupa prali u kuhinji prije molitve, ispričao je Omari. Omar je imao stari Nokijin mobitel, ali bez SIM kartice, kako bi snimao samog sebe kako recitira stihove iz Kur'ana. Rijetko bi talibanski pokret s njime kontaktirao preko glasnika od povjerenja, za kojega je Omari odbio otkriti mu ime, a koji je svakih nekoliko mjeseci putovao od vodstva talibana u Quetti do Omarovog skrovišta.
Prvo vrijeme glasnik bi od Omara nosio poruke snimljene na kasetama, ali nakon što su ga jednom prilikom uhvatili pakistanski obavještajci i ispitali, Omar je odlučio naprosto ispričati čovjeku ono što bi htio da ovaj prenese vodstvu. Njegove izjave prenosili su na kraju svakog muslimanskog praznika, ali ipak, otkako je predao svoju vlast 2001., on u talibanima svih tih godina nije imao skoro nikakvu aktivnu ulogu.
Djelovao je više poput duhovnog vođe i obraćali su mu se vrlo rijetko, samo onda kad su se htjeli s njime posavjetovati kad bi došlo do podjela u pokretu. Možda najvažniji trenutak u kojem su ga tražili da kaže svoje mišljenje bio je plan da se otvori ured u Dohi preko kojega bi talibani vodili mirovne pregovore sa SAD-om i drugima. Mullah Omar tom je projektu dao svoj blagoslov.
Jedini drugi zabilježeni slučaj njegove intervencije bio je njegov poziv talibanskom vođi u provinciji Helmand 2007. kada mu je rekao da oslobodi dvojicu muškaraca, optuženih da su ubili brata. Nije jasno je li poruka došla do vođe u Helmandu, pa je on nije poslušao, ili je poruka stigla prekasno ili se možda izgubila u tranzitu, u svakom slučaju, dvojicu muškaraca su ubili odrubljivanjem glave. Omal se 2013. razbolio; kašljao je, povraćao je, na kraju je prestao jesti, ali je odbijao bilo kakvu medicinsku pomoć.
Omari mu je nudio da mu pozove liječnika ili da ga preveze u Pakistan, ali je Omar, čini se, odlučio predati se svojoj sudbini i umro je 23. travnja 2013. Omari ga je sahranio noću i sve je snimio kamerom kako bi pokazao Omarovom sinu Yaqubu i polubratu Abdulu Mananu. Oni Omara nisu vidjeli još od 2001., ali su nekoliko dana nakon njegove smrti doputovali do njegovog skrovišta i tražili da otkopaju njegov grob kako bi potvrdili da je ton on.
Na kraju i jesu potvrdili da je to Omarovo tijelo zakopano u jednostavnom grobu u zabačenom kutku Zabula, ali je proteklo još dvije godine prije nego što su vlastitim borcima i svijetu da je jednooki asket koji je nekoć vodio pokret, umro.
Članak u cijelosti prenesen iz Guardiana.
