Tek malobrojni svjedoci danas žele pričati o Ivici Todoriću, državnom prijatelju broj 1, a oni koji su pristali uglavnom se slažu da njegov uspjeh počiva na upornom radu, stvaranju mreže svojih ljudi na raznim važnim pozicijama te na kupnji Konzuma. Ne krši često zakone, ali dobro koristi svoj utjecaj, novac i činjenicu da zapošljava desetke tisuća ljudi.
Najuspješniji hrvatski poduzetnik rođen je 1950. godine u Zagrebu, no papiri su se negdje putem izgubili, tako da se u službenim dokumentima navodi da je rođen u Kloštar Ivaniću, u kojem je njegova obitelj tad živjela. Nije rođen 2. siječnja 1951. godine, kako se službeno navodi, nego 29. prosinca 1950. godina, kad i slavi rođendan. Zadnja je proslava bila na vrhu Cibonina tornja, u sjedištu Agrokora, a među malobrojnim uzvanicima bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
Nakon idiličnog djetinjstva obitelj se preselila u Zagreb, gdje Ivica nastavlja školovanje. U srednjoj ekonomskoj školi je slabašan đak, ide na popravni iz njemačkog, maturira s trojkom. Kolega iz škole Željko Grgec prisjeća se kako je Ivica, kad ga je razrednica pitala što mu je otac po zanimanju, odgovorio - direktor, a na pitanje što je po zvanju, Ivica je odgovorio - pa direktor! Volio je igrati nogomet te je uvijek imao najbolje tenisice i trendi odjeću, ali nije bio razmetljiv. Navijao je za Hajduk.
U doba Hrvatskog proljeća 1971. godine bilo mu je 20 godina i studirao je ekonomiju. Ivici je utamničenje oca teško palo. Posjećivao ga je u zatvoru u Zagrebu gotovo svakodnevno. Na izricanju osuđujuće presude Ivica se zaderao: "Osvetit ću te, tata!". I osvetio se - socijalizam se urušio, Hrvatska se osamostalila, a Todorići su postali njezini vladari iz sjene.
Bio je osrednji student, a njegovi se prijatelji prisjećaju kako je Ivica Todorić u to vrijeme na svojoj Volkswagen Bubi, koju mu je kupio otac, imao nalijepljen hrvatski grb. Ovako se on kasnije prisjećao: "Rado se sjećam Hrvatskog proljeća, kad smo studentskim buntom jurišali u nebo te kidali okove začahurenih i okoštalih društvenih struktura". Oko Ivičina političkog djelovanja u to doba ima nekih kontroverzi. Iako u intervjuima govori da mu je oduzeta putovnica, u MUP-u nismo dobili potvrdu tog podatka.
U jednom biografskom intervjuu s početka 90-ih Todorić kaže: "1971. me zatekla kao studenta na Ekonomskom fakultetu. Moj otac bio je na čelu jednog velikog poljoprivrednog kombinata i bio je s jednom garniturom hrvatskih intelektualaca smijenjen, proganjan, bio je u zatvoru. Teško sam to proživljavao. Kad se otac vratio s izdržavanja kazne, završio sam fakultet.
Otac je još bio relativno mlad, a u mirovini, ja bih sa svojim pedigreom u to vrijeme vjerojatno teško mogao u privredi naći posao, pa smo odlučili krenuti u privatnu proizvodnju cvijeća. To smo radili 15 godina. Nakon toga, još u bivšem komunističkom sustavu, pojavila se mogućnost otvaranja privatnih poduzeća i mi smo osnovali Agrokor, jedno od prvih privatnih poduzeća u Zagrebu".
Na službenoj internetskoj stranici koncerna Agrokor, njegove stožerne kompanije preko koje drži vlasništvo u nizu tvrtki, piše da 1976. "Ivica Todorić osniva privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica te ubrzo zapošljava više od 50 ljudi", a već sljedeće godine "postaje tržišni lider u prometu cvijećem". Nije bilo baš tako. Tad nije bilo privatnih tvrtki, nego su Todorići osnovali obrt, zapravo više njih, jer su postajale restrikcije u broju zaposlenika.
Već 1978., nedugo nakon što je pokrenut obiteljski biznis, Ivica odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA pa tih 18 mjeseci nije sudjelovao u radu tvrtke. Nije diplomirao u roku, ostalo mu je još nekoliko ispita kad je otišao u Beograd, u elitnu Titovu gardu, u odjel veze vrhovnog komandanta na Topčideru. Pomalo čudno, s obzirom na to da se Garda popunjavala uglavnom djecom istaknutih partizanskih boraca, a Todorićev je otac malo prije toga izašao iz zatvora u kojem je robijao, među ostalim, zbog hrvatskog nacionalizma.
U vojsci se Ivica dobro snašao. Postao je desetar, a u regrutnom centru gardijskih jedinica ostao je i nakon obavezne obuke. Njegov prijatelj iz vojničkih dana sjeća se da je bio bistar, dobar organizator, znao je s ljudima, sposoban. Za razliku od drugih, često je išao doma u Zagreb, obično vlakom, a ponekad bi se, kao vojnik, besplatno uvukao u avion. Dozvole je lako sređivao, a kad su vojnici trebali između sebe odabrati tko ide kući za Novu godinu, on je pobjeđivao jer je svakome plaćao pića. Kako se tad činilo, novac nije bio problem.
"On bi se snašao i da je klošar", kaže njegov poznanik koji želi ostati anoniman. "Nisu nas slomili, Ivica je znao reći - oni propadaju, doći će hrvatska država", kaže naš izvor. U četi je bio i umjetnik Jadranko Bitnec, a poduzetni, prerealistični Todorić mu je govorio: "Ne budeš s tim uspio u životu!".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
zašto je čudno što je bio u gardi .bio sam i ja u istoj kasarni još 1965. moj otac je bio u domobranima 5 mjeseci a stric 2 godine s prekidima.
Jedino što tata nije zatvoren zbog hrvatskog domoljublja i "hrvatskog proljeća", već zbog pljačke i uništavanja "Agrokombinata"...ali, danas se ionako svašta trpa u domoljublje...
i osvetio je oca ,samo što čemo svi mi to platiti a svi oni koji su mu pogodovali svih ovih godina trebaju zajedno sa njim u Remetinac,dizao kredite i lovu spremao u inozemstvo iz godine u godinu ,namjerno dovodio agrokor ... prikaži još!r u uništenje s namjerom da hrvatske građane baci na prosjački štap ,ni krivi ni dužni a oni koji su mu se zamjerili bogato nagradio,eeeee moj narode hrvatski, naivnost nas je dovela tu gdje jesmo i to ne više svoj na svome,već svoj na tuđem