Kafić na Katoličkoj bogosloviji tijekom godina rata

Zgrada Katoličke bogoslovije samo je nekoliko stotina metara hoda, uglavnom zaklonjenim i sjenovitim uličicama i sokacima, od Sepetarevca, ali svejedno sve do rata nisam za nju znao. U našoj mahali, koja je odavno izgubila svoje tursko ime, a prostirala se niz osunčanu gradsku padinu, od nekadašnjih jevrejskih dućana i magacina na Bjelavama, pa preko Mejtaša i Banjskog brijega, sve do pijace na Markalama, dva su samostana, dvije kuće časnih sestara, Sestre milosrdnice u Abdićevoj ulici i Kćeri Božje ljubavi u Ulici Ivana Cankara. Zgrada moje osnovne škole, koja nosi ime Silvija Strahimira Kranjčevića, nekoć im je pripadala, da bi je zatim nove vlasti nacionalizirale. Časne su preseljene s druge strane školskog zida, i tu je nekad, do preseljenja u Zagreb, živjela moja teta Paulina. Na njezino će ime sve do rata glasiti telefonski broj Kćeri Božje ljubavi. I na kraju, na samom rubu tog čudnog svijeta od kuća od ćerpiča s gustim baščama i turskom kaldrmom na avliji, obiteljskih prizemnica i katnica iz vremena socijalizma i lijepih, tamnih austrijskih stambenih zgrada i vila, te dvije-tri dobro uklopljene zgrade građene u slogu socijalističkog modernizma, nalazila se, moćna i pomalo glomazna, Vancaševa zgrada Katoličke bogoslovije, ili Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, kako je glasio najdugovječniji naziv ustanove koja se u zgradi nalazila.

​Povijest tog brijega, u čijem se podnožju nalaze i nadbiskupovi dvori, tog neobičnog i šarenog bosanskog i sarajevskog kaptola, obilježena je katolištvom i neumrlim štadlerovskim duhom. Živjela su po tim vilama hrvatska gospoda, vjerne sluge cara, imperatora rimskog i hrvatsko-ugarskog kralja, Njegova Carskog i Kraljevskog Apostolskog Veličanstva Franje Josipa Prvog, koja će se zatim zaluditi Jugoslavijom i kraljevima nešto skromnijih prerogativa, pa Stjepanom Radićem i njegovim hrvatstvom češkoga, umjerenog tipa, da bi s ustašama sasvim izgubili razum, i da bi ih zatim partizani iselili iz njihovih domova, a mnoge i iz života i iz Sarajeva, ne upitavši ih žele li se zaluditi bratstvom i jedinstvom, kao što su svim onim prije toga. 

Umjesto njih su, u podrumske stanove, na tavane, u garsonijere i novogradnje iz Zagreba po kazni stizala druga gospoda: sitniji ustaški konfidenti, malograđani i bogomoljci, koji će služeći na ovom strašnome mjestu, obično nakon već odslužene robije, okajavati svoje hrvatske grijehe. Osim njih, bilo je po ovom brijegu i u ovoj mahali još nešto malo hrvatsko-katoličke sirotinje, obrtničke, činovničke i radničke, ali su većinu oduvijek činili muslimani, koji su se tad pisali s velikim M, kao Muslimani, da bi se 1993. prozvali Bošnjacima. Ali svejedno kako se zvali, bili su većina. I ovo je bila tipična muslimanska mahala - katoličkih mahala u Sarajevu u zbilji nije ni bilo, kao ni srpsko-pravoslavnih - jedna od najšarenijih i najživopisnijih, u kojima se dodiruju epohe i u kojima istodobno teku različita povijesna, životna i porodična vremena. Ali kako nisam znao za Bogosloviju, tako veliku zgradu i tako intenzivnu i invazivnu ustanovu? Lijepo, nisam! Živjeli smo, a živimo i danas, u vremenima i u zemljama gdje su najkrupnije činjenice često najbolje skrivene pa za njih saznajemo tek kad dođe kraj svemu. Rat je u našem slučaju svaki put kraj svemu.

​Bilo je to krajem svibnja i početkom lipnja 1992., datuma se naravno ne sjećam, ali situaciju pamtim. Ivan Lovrenović pozvao me je na kavu u Bogosloviju. Tamo je, kaže, mirno, a uvijek biva dobrog i raznovrsnog društva. Ništa se ti ne boj, rekao je, samo dođi i sve će biti u redu. Pitao sam ga kako ću ući. Lijepo, na vrata. Sigurno će netko biti na porti, pa ga pitaj gdje je kafić, i on će ti reći. Ako slučajno nikoga ne bude, ideš pravo hodnikom, pa zadnja vrata desno. Mora da me je dobra muka pritisnula, i težak rat, jer sam zbilja došao u Bogosloviju, u kafić. Imam fobiju od izmjene socijalnih okolnosti, od mjesta na koja dolazim prvi put, od novih kafića...
​Kafić je bio prostorija od tridesetak kvadrata, s prozorima koji su gledali u bašču, koja se obrušavala niz brijeg. Teško bi granata tu mogla upasti i zasuti nas gelerima. Bili su postavljeni niski stolovi i sjedala, sećije i stolice. Za ono vrijeme tipičan interni caffe u nekoj većoj tvrtki ili na fakultetu. Kuhale su se kave, bilo je sokova. Zaboravio sam je li bilo i alkohola. Čudno je da sam takvo što mogao zaboraviti. Ako ga je i bilo, Bogoslovija nije bila mjesto gdje bi se napio itko od onih koji su tu dolazili. Atmosfera je bila posve opuštena, ljudi su tu mogli biti slobodni, vjerojatno i slobodniji nego u drugim ratnim ugostiteljskim objektima, ali ta je sloboda podrazumijevala nekakve okvire, koji se i nisu mogli nazvati ograničenjima.

​Nakon što prvi put uđem u Bogosloviju, tu ću dolaziti skoro svakoga dana, sve dok u kasno proljeće sljedeće, 1993., ne odem iz Sarajeva. Neće me biti samo u dane najvećih granatiranja, kad se ne bude mogao nos promoliti iz podruma. Ali čak i tad bih se često znao provući onim uličicama i sokacima, tim doživotnim prizorištem većine mojih eksterijernih snova, samo da stignem na kavu i priču u Bogosloviju. Sa stanovišta svakodnevice većine mog života i rizika koji u svaki od tih dana ulažem, bila je to neshvatljiva, posve nerazumna pogibelj. Ali ipak sam išao, premda mi, opet u mirnodopskoj većini života, nije ni do kave ni do društva. Neće me biti samo u dane najvećih granatiranja, kad se ne bude mogao nos promoliti iz podruma. Ali čak i tad bih se često znao provući onim uličicama i sokacima. Ali ne danas. 

​Na počecima povijesti kafića na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji - kako će se ustanova nakon rata preimenovati - tu su se nalazili ljudi, uglavnom muški svijet, premda je bivalo i žena, po barem tri osnove. Po katoličkoj i hrvatskoj stvari nailazili su bojovnici i dužnosnici mejtaškog HVO-a koji je u zgradi moje osnovne škole ustanovio svoju vojarnu, uposlenici i volonteri Caritasa te nekoliko drugih humanitarnih družbi, ostaci ostataka gradskog i republičkog HDZ-a BiH, koji se nisu odazvali pozivu iz Gruda i iz Hercegovine da napuste grad, kao i ponešto od onoga tihog i skrivenog katoličkog svijeta, koji se i za komunizma rojio oko Crkve te je i osobnim prijateljstvima bio povezan s profesorima na Bogosloviji. Po kulturno-umjetničkoj, intelektualnoj i akademskoj osnovi u kafiću su se počeli okupljati hrvatski pisci i pokoji novinar, koji su, osim kave, čaja i soka, ovdje nalazili sugovornike iz nestalih književnih redakcija. Po komšijskoj osnovi, tu su se nalazili obrtnici, majstori raznih zanata, pomoćni i fizički radnici, šoferi, ljudi svih vjera i nacija, koji su oko Bogoslovije i na Bogosloviji nešto radili, pomagali, zidali, krpili...

​I već na početku bio je to vrlo izmiješan i živopisan svijet, kojemu treba pridodati domaćine. A domaćini su, uglavnom, profesori Bogoslovije, ugledni doktori teologije, cvijet dijacezanske i isusovačke inteligencije. Premda će sam fakultet, sa sjemeništem, emigrirati u Hrvatsku, na Brač, gdje će se nastava odvijati nekoliko školskih godina, ili sve do svršetka rata, dio profesora je ostao. Oni živom održavaju kuću i stvaraju iluziju koja će biti životno važna ljudima u gradu pod opsadom: da Bogoslovija, kao ni Crkva u cjelini, sa svim svojim ustanovama i institucijama, nisu napustili grad.
​Glava kuće bio je Pero Sudar, rektor Bogoslovije, profesor kanonskog prava, tad u ranim četrdesetima. Zanimljiv čovjek, u čijem je nastupu bivalo one plemenite sramežljivosti, karakteristične i za bolje dijelove našeg bosanskog svijeta - opet, bez obzira na vjeru i naciju - ali i za one odistinski obrazovane, produhovljene, moralno i intelektualno nadarene ljude, oslobođene od svake potrebe da sebe na bilo koji način ističu među drugima. Govorio je tiho i malo, prirodno duhovit, dobar usmeni pripovjedač, kojeg su visoke škole i cjeloživotno kultiviranje u vjeri i doktrini dodatno izbrusile i izvještile, a da mu nimalo nisu oduzele od zavičajne izvornosti. Mehak kao pamuk, sav od blagosti i od skrupula, Sudar je iznutra bio kao od čelika. Čvrst i u svakom pogledu pouzdan, do danas je ostao jedna od velikih i svijetlih figura tog već uveliko iščezlog svijeta. Krajem studenog 1993. postao je pomoćni biskup vrhbosanski i naslovni biskup Selje. Po naslovu, biskupija mu je u Norveškoj, u čemu ima višestruke simbolične zaigranosti. Papa Franjo 2019. prihvatit će Sudarovo odreknuće od dužnosti i tako će se završiti njegova institucionalna karijera. Ali za ovu priču treba napomenuti da je upravo on, kao dekan i rektor Bogoslovije, bez sumnje bio najzaslužniji za tu neobičnu pojavu kakva je bila - kafić.
​Ljeto 1992. bilo je krvavo i smrtonosno. U ta tri mjeseca svatko od nas će se na svoj način preobraziti. Promijenit će se naši snovi o životu i planovi. Naviknut ćemo se živjeti s mišlju o skoroj smrti, s mišlju koju je teško bilo podnositi. Naviknut ćemo se živjeti i s onim drugim, što je bilo još teže podnijeti: da ćemo se, preživi li se slučajno ovo, uvlačiti u novu ljudsku kožu i u novi život, koji više neće imati ništa s onim koji smo ranije živjeli. To je bio smisao naše tranzicije, u kojoj prijelaz od komunizma u demokraciju nije bio više od tek jednog sitnog, premda važnog, fragmenta. Ali kad si pred iskušenjem da do novog života stižeš preko smrti, tad ti se razlike između jednopartijskog i višepartijskog sistema više ne čine najvažnijima na svijetu.