Teheran, užurbana metropola s više od deset milijuna stanovnika, našla se na rubu katastrofe koja nadilazi međunarodne sankcije i političke napetosti. Grad je bio suočen s "Danom nula", točkom u kojoj slavine presušuju. Kriza, koja je natjerala iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana da upozori na moguću evakuaciju i nužnost preseljenja prijestolnice, nije isključivo posljedica suše. Ona je kulminacija desetljeća lošeg upravljanja, neodrživih politika i sustavnog uništavanja drevne mudrosti koja je Iran tisućljećima održavala na životu.
Propadanje tisućljetne mudrosti
Ironično, Iran je civilizacija koja se ponosi svojim sofisticiranim upravljanjem vodom. Tisućama godina, opstanak u sušnoj klimi omogućavao je ingeniozni sustav kanata - blago nagnutih podzemnih tunela koji su gravitacijom dovodili vodu iz podnožja planina do gradova i polja. Ovi su kanali, kojih je nekad bilo na desetcima tisuća, predstavljali vrhunac održivog inženjerstva jer su mogli povući samo onoliko vode koliko se prirodno obnovi kišom. Bili su poznati kao "vječni izvori".
Međutim, nakon Islamske revolucije, a dijelom i prije nje, ova je drevna tehnologija napuštena u korist modernih, ali destruktivnih rješenja. Opsjednut idejom samodostatnosti, režim je pokrenuo masovnu izgradnju brana i bušenje više od milijun dubokih bunara opremljenih snažnim pumpama. Umjesto da riješe problem, brane su često pogoršale situaciju. Izgrađene na rijekama s nedovoljnim protokom, njihove goleme akumulacije dovele su do ogromnog gubitka vode zbog isparavanja. Istovremeno, snažne pumpe crpile su podzemne vode daleko brže nego što su se mogle obnoviti, uzrokujući presušivanje i urušavanje drevnih kanata. Procjenjuje se da je polovica iranskih kanata uništena u posljednjih 50 godina.
Cijena samodostatnosti i "vodene mafije"
Korijen problema leži u političkim odlukama. U želji za prehrambenom neovisnošću kako bi se odupro sankcijama, Iran je usmjerio nevjerojatnih 90 posto svojih vodnih resursa u poljoprivredu. Ta je politika poticala uzgoj izrazito žednih kultura poput riže i pšenice, čak i u najsušim dijelovima zemlje, koristeći neučinkovite metode navodnjavanja.
Ovaj neodrživi model stvorio je ono što analitičari nazivaju "vodenom mafijom" - moćnu mrežu politički povezanih inženjera, izvođača i dužnosnika koji profitiraju na megalomanskim projektima. Središnji akter u toj mreži je inženjerski ogranak Islamske revolucionarne garde (IRGC), Khatam al-Anbiya, koji je osigurao monopol nad izgradnjom brana i vodnih transfera. Ti projekti, često ekološki katastrofalni i ekonomski neisplativi, služili su kao izvor bogaćenja za elitu, dok su zemlju gurali prema "bankrotu vode" - stanju u kojem potražnja trajno premašuje obnovljive zalihe.
Stručnjaci upozoravaju da su vlasti svjesne problema, ali nisu spremne platiti političku cijenu reformi. Kaveh Madani, bivši zamjenik ravnatelja iranskog odjela za okoliš, a sada direktor na Sveučilištu Ujedinjenih naroda, izjavio je:
- Problem vodenog bankrota u Iranu previše je očit da bi se poricao. No, nisam uvjeren da su korijeni problema dobro shvaćeni i da je vodstvo spremno platiti politički trošak nužnih temeljnih reformi.
Posljedice su vidljive i razorne. Prekomjerno crpljenje podzemnih voda dovelo je do masovnog slijeganja tla, fenomena koji geolozi nazivaju "tihim potresom". Više od tri posto zemlje tone, a u nekim ravnicama tlo se urušava i do 30 centimetara godišnje. Ovaj proces je nepovratan; jednom kada se vodonosnik uruši, njegov kapacitet za pohranu vode trajno je izgubljen.
Ovo slijeganje uništava sve pred sobom. U povijesnim gradovima poput Isfahana i Yazda, zgrade i spomenici pucaju. Ključna infrastruktura, uključujući ceste, željeznice, pa čak i međunarodnu zračnu luku u Teheranu, trpi nepopravljivu štetu. U samom Teheranu, trećina vode iz vodoopskrbnog sustava gubi se zbog curenja iz starih, oštećenih cijevi. Kriza je stvorila i začarani krug - niske razine vode u branama smanjile su proizvodnju hidroenergije, uzrokujući nestašice struje koje su pak onemogućile rad pumpi za vodu.
Rezervoari su se praznili, a zemlja pod nogama urušavala, postalo je jasno da klimatske promjene nisu jedini krivac. One su samo ubrzale krizu čiji su temelji izgrađeni na desetljećima loših odluka. Predsjednikova najava da je preseljenje glavnog grada postalo nužnost nije rješenje, već konačno priznanje potpunog neuspjeha. To je sudbina koja zadesi društvo kada napusti održivu tradiciju u korist kratkoročnih političkih ciljeva i koruptivnih interesa, piše New York Times.
