Ako su institucije zrcala svojih vremena, tada su izbor rimokatoličkog pape i izbor pravoslavnog patrijarha dvije različite slike jedne iste temeljne težnje: potrebe da se vidljivo izrazi nevidljiva vlast Duha.
Upravo ovih dana, svjetska će pozornost biti usmjerena prema Vatikanu: konklava za izbor novog pape započet će 7. svibnja. Ispod fresaka Michelangela, iza zatvorenih vrata Sikstinske kapele, kardinali će birati novog rimskog biskupa, nasljednika svetoga Petra. No dok Katolička crkva u izboru pape slijedi točno određen ritual, pravoslavne crkve svoj izbor vrhovnog poglavara oblikuju drugačijim, ponešto slobodnijim obrascima.
U Katoličkoj crkvi, izbor pape obavlja se unutar uskih zidova Sikstinske kapele, iza zatvorenih vrata konklave. Sam izraz cum clave – "s ključem" – govori o ozbiljnosti čina koji zahtijeva izolaciju od svijeta. Birači su kardinali mlađi od osamdeset godina, sabrani iz čitavog katoličkog svijeta, a izabiru rimskoga biskupa koji postaje papa, nasljednik svetoga Petra.
Izbor se provodi tajnim glasovanjem, ponavljajući se sve dok netko ne stekne dvotrećinsku većinu glasova. Obredi izbora popraćeni su vizualnim znakovima: crnim dimom za neuspjelo glasanje i bijelim dimom kad je papa izabran. Cijeli je proces duboko ritualiziran, oblikujući sliku Crkve kao univerzalne, hijerarhijski uređene i precizno strukturirane zajednice.
U Pravoslavnim crkvama, međutim, izbor patrijarha nosi drugačije nijanse. Ovdje, svetost postupka manje je zatvorena u ceremonijalnu apsolutnost, a više upućena na zajedničko razlučivanje među jednakima – episkopima.
Primjer Srpske pravoslavne crkve ilustrira tu posebnost: nakon glasanja kojim se izdvoje tri kandidata s najvećim brojem glasova, izbor završava ždrijebom. Imena trojice kandidata polažu se u Evanđelje, a iz njega monah, izabran zbog svoje nepristranosti (često slijep), izvlači ime novog patrijarha. Ovaj čin ne predviđa samo demokratski odabir, nego i priznaje misterij božanske volje koji izmiče čistoj ljudskoj logici. No, ni u svakoj pravoslavnoj crkvi nije identičan način izbora. Carigradski patrijarh – prvi među jednakima u pravoslavnome svijetu – bira se po jednostavnijem, ali politički uvjetovanom postupku: glasovanjem članova Svetoga sinoda, bez ždrijeba, ali pod uvjetima koje diktiraju i svjetovne vlasti, budući da turska država formalno mora potvrditi izbor.
Dakle, suštinska razlika leži u tome što Katolička crkva naglašava kontinuitet Petrove vlasti, pravnu jasnoću i ritualnu potpunost kroz zatvoreni i strogo regulirani izbor, dok Pravoslavne crkve ističu zajedništvo episkopa i povjerenje u djelovanje Duha Svetoga kroz saborsko rasuđivanje, ponekad dopunjeno ždrijebom kao znakom otvaranja tajni Providnosti.
Gledajući sa stanovitog povijesnog odmaka, izbori pape i patrijarha nisu samo tehničke operacije crkvenih ustanova. Oni su u svojoj srži simbolički rituali koji pokazuju kako dvije velike grane kršćanstva različito razumiju susret svetoga i povijesnoga. Jedni vjeruju da Providnost progovara kroz jasno oblikovane zakonske procedure i nepogrešive znakove; drugi da Duh Sveti puše gdje hoće, te se njegovo djelovanje ne može predvidjeti ni svesti na običan račun većine.
Između crnog i bijelog dima, između zatvorene konklave i otvorenog evanđelja, oslikavaju se dva lica iste čežnje: da na zemlji, makar na trenutak, bude opipljiv znak nevidljivog Kraljevstva.
