Nakon što je obustavljen rad u pogonu Aglomeracije, počeo je proces gašenja integralne proizvodnje u Željezari Zenica, čime je prekinuta proizvodnja čelika nakon više od 130 godina kontinuiranog rada. Stotine radnika poslano je kućama na prinudni godišnji odmor, dok će gotovo 2000 zaposlenih, bez ikakve otpremnine, ostati bez radnog mjesta. Gašenje Željezare moglo bi izazvati lančanu reakciju koja bi mogla pogoditi oko 500 kooperantskih tvrtki. Nešto ranije ugašena je koksara u Lukavcu kraj Tuzle, koja je zapošljavala oko 200 radnika, čiji je najveći kupac i suvlasnik bila zenička Željezara.
Već tad mogao se naslutiti krah zeničkoga giganta, jer je koksara bila jedna od najvažnijih karika u integralnoj proizvodnji čelika u Bosni i Hercegovini. Gašenje zeničkih visokih peći, koje su bile jedan od najvidljivijih simbola jugoslavenskog socijalizma, ujedno predstavlja i simbolički kraj jedne epohe koja se danas isključivo promatra kroz ideološku, crno-bijelu optiku. Željezara Zenica je od 2004. do prošle godine bila u vlasništvu ArcelorMittala, druge najveće svjetske kompanije za proizvodnju čelika. U tom periodu zenički gigant bio je godinama najveći bosanskohercegovački izvoznik. U listopadu 2025. kompaniju je preuzela tvrtka H&P Zvornik, dio grupacije Pavgord, iza koje stoji Gordan Pavlović iz Foče. Pavgord je preuzeo oko 92 posto vlasništva Željezare Zenica, koja je nastavila raditi pod imenom Nova Željezara Zenica. Osnovan je devedesetih, krajem rata, primarno kao građevinska firma. Prve veće poslove dobiva u poraću na području Foče i istočne Bosne, uglavnom na projektima rekonstrukcije infrastrukture. Tijekom 2000-ih kompanija postupno jača. Pravi uspon počinje nakon 2006. godine, kad se Pavlovićev poslovni put poklapa s novom političkom konfiguracijom u Republici Srpskoj. Upravo tad Pavgord širi djelatnost i ulazi u sfere koje ranije nisu bile dio njegova portfelja - energetiku, saobraćaj, industriju i upravljanje potraživanjima. Jedan od ključnih mehanizama Pavlovićeve ekspanzije je otkup državnih i privatnih potraživanja propalih giganata. Kroz takav model dobiva kontrolu nad imovinom i poslovanjem kompanija koje bi, u normalnim okolnostima, bile u nadležnosti vlade Republike Srpske ili Federacije BiH. Vrtoglavi uspon Gordana Pavlovića, od lokalne građevinske firme do preuzimanja strateških industrijskih giganata u Bosni i Hercegovini, nije bio moguć bez političke podrške iz Republike Srpske, a to se ponajviše odnosi na period vladavine Milorada Dodika. Politička infrastruktura omogućila je Pavgordu pristup tenderima, ulazak u strateške industrije i “pravo prvog izbora” u stečajnim postupcima. Prodaja Željezare uslijedila je nakon teškog razdoblja ArcelorMittala, koji je 2023. godinu završio gubitkom od 276 milijuna konvertibilnih maraka, a 2024. s više od 117 milijuna. Usporedbe radi, 2022. godinu, posljednju u kojoj je tvrtka poslovala pozitivno, prihodi su bili viši od milijardu maraka. Posrnuću Željezare u najvećoj mjeri kumovala je niska cijena čelika na svjetskom tržištu i rast cijena električne energije. Također, lošim poslovnim rezultatima pridonijela je i obustava željezničkog prometa s Lukom Ploče, nakon katastrofalnih poplava u Jablanici u kojima je živote izgubilo više od dvadeset osoba, kad je teško oštećen dio željezničke infrastrukture na relaciji Sarajevo - Ploče. Još jedan važan razlog propasti Željezare je njezin proizvodni asortiman. U Zenici se isključivo proizvodilo “građevinsko željezo”, odnosno niskougljični armaturni čelik čija je cijena osjetno niža od cijene visokokvalitetnih čeličnih profila i cijevi koji se koriste u građevinarstvu i u procesnoj industriji. Nizak stupanj dorađenosti čelika iz zeničke Željezare možemo, da bi se lakše shvatio ovaj fenomen, usporediti s rezanom drvenom građom. Umjesto da izvozi visokokvalitetni namještaj, odnosno višenamjenski čelik, Željezara je izvozila “drvenu građu”, odnosno armaturno željezo. (Ovo je i jedan od ključnih razloga propasti sisačke željezare.) Kriza u Zenici dodatno je produbljena činjenicom da je Željezara bilježila velike gubitke zbog neusvajanja odluke o zaštiti domaće proizvodnje čelika, dok je, s druge strane, Europska unija pooštrila kriterije kako bi zaštitila svoju proizvodnju od jeftinih kineskih proizvoda. Pavgrod je, pored pogona željezare, preuzeo od ArcelorMittala i rudnik željezne rude Ljubija kraj Prijedora, koji je nekoliko mjeseci kasnije otišao u stečaj.
Željezara je bila vrlo profitabilna, prije svega zbog masovnog naoružavanja i rata sa Srbijom, koji je prerastao u Prvi svjetski rat
Izgradnja željezare u Zenici završena je 1892. godine, u vrijeme Austro-Ugarske, tridesetak godina nakon što je engleski metalurg Henry Bessemer patentirao prvi jeftini industrijski proces za masovnu proizvodnju čelika iz rastaljenog sirovog željeza, prije razvoja peći s otvorenim ognjištem. Ključni princip je uklanjanje nečistoća i neželjenih elemenata, prvenstveno viška ugljika sadržanog u sirovom željezu oksidacijom zrakom koji se upuhuje kroz rastaljeno željezo. Osnovali su je industrijalci Martin von Schmidt i Hans Johann von Pengga iz Austrije i češki industrijalac Leo Bondya. Zenica je odabrana zbog željezničke pruge, koja je prolazila kroz grad, zbog značajnih količina uglja u obližnjim rudnicima i najnižeg iznosa poreza među tadašnjim zemljama Austro-Ugarske, koji je na dobit u tadašnjoj Bosni i Hercegovini iznosio samo tri posto. Do kraja 1905. godine zenička željezara imala je dvije primitivne Siemens-Martinove peći, koje su preteča suvremenih visokih peći. Željezara je za investitore bila vrlo profitabilna, prije svega zbog masovnog naoružavanja i predstojećeg rata sa Srbijom, koji je prerastao u Prvi svjetski rat.
Između dva svjetska rata Željezara je stagnirala, iako je uoči Drugog svjetskog rata bila najveće poduzeće na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, s oko 4000 zaposlenih. Tijekom Drugog svjetskog rata radila je pod nazivom HRUTAD (Hrvatski rudnici i talionice akcionarsko društvo). Zbog velike važnosti njemački okupator je povećao proizvodnju. Stalni napadi Narodno-oslobodilačke vojske doveli su i do djelomičnog uništenja postrojenja. Ipak, integralni proces proizvodnje uspješno je očuvan te je Željezara nekoliko dana nakon oslobođenja Zenice nastavila s radom.
Modernizacija Željezare, oko koje je stvoren socijalistički mit, započela je sredinom 1950-ih. Planirane su valjaonice i visoke peći s kapacitetom od 300.000 tona čelika godišnje. Završena je u listopadu 1958. godine svečanim otvaranjem, na kojem je sudjelovao i Josip Broz Tito. Puštena je u pogon treća visoka peć i kapacitet od 70 tisuća tona iz 1945. povećan je na 600.000 tona. Svoj vrhunac željezara je doživjela 1987., kad je bila jedna od najvećih željezara u Europi. Imala je 24.000 zaposlenih i proizvodila je 1,87 milijuna tona čelika. Nakon početka rata, 1992. godine, svi pogoni zeničke željezare su ugašeni. Proizvodnja je obnovljena 1998., kad je nastalo zajedničko državno poduzeće između Željezare Zenica i Kuvajtskog investicijskog fonda KIA. Djelovala je pod imenom BH Steel d.o.o. Zenica i imala oko tisuću zaposlenih.
Modernizacija Željezare, oko koje je stvoren socijalistički mit, započela je sredinom 1950-ih. Planirane su valjaonice i visoke peći s kapacitetom od 300.000 tona čelika godišnje
Šest godina kasnije, u prosincu 2004., po preporuci Harisa Silajdžića, izvršena je privatizacija željezare u Zenici s Mittal Steel Company po prodanoj cijeni u iznosu od jednog dolara. Mittal Steel se obavezao povećati broj zaposlenih na 4150 i investirati 135 milijuna američkih dolara. Jedan manjinski dio željezare ostao je u državnom vlasništvu i posluje kao Željezara Zenica d.o.o., dok privatizirani počinje poslovati kao Mittal Steel d.o.o. Zenica. Nakon pregovora između Mittal Steel i Arcelora 2006. godine, osnovano je 2007. godine između tih dvoje metalskih giganta zajedničko poduzeće pod imenom ArcelorMittal, nakon kojega je željezara postala članica ArcelorMittal Groupa i počinje poslovati kao ArcelorMittal Zenica. Iako je novoosnovana kompanija uložila mnogo napora u smanjenje emisije štitnih plinova i čestica, brojna zdravstvena, ekološka i građanska udruženja i institucije tvrdili su kako je zenička željezara glavni krivac za zagađenje u Zenici i okolici.
O zagađenju Zenice kružili su u socijalizmu brojni vicevi. Jedan od njih govori o Zeničaninu koji je otišao na Jahorinu. Došavši na planinu pao je u nesvijest od čistog zraka. Došao je svijesti, kaže vic, tek kad su ga gurnuli pod auspuh automobila. U prosincu 2012. godine u Zenici je održan protest od oko 3000 građana Zenice, koji su tražili smanjenje zagađenja. Godine 2015. potpisan je ugovor o izgradnji filtera koji je, nakon što je postavljen, po tvrdnjama iz ArcelorMittala, sveo štetne emisije u zakonske okvire, iako je Zenica i dalje ostala jedan od najzagađenijih gradova u regiji. ArcelorMittal dao je tim povodom priopćenje za javnost u kojem se navodi kako zagađenje uzrokuju sami građani Zenice kućnim ložištima i golemim brojem vozila te druga industrijska postrojenja. (Ovo priopćenje itekako ima smisla. Trebate u zimskom periodu, u sezoni grijanja, proći kroz neki od bosanskih gradova kako biste se uvjerili u ovo.)
Uz Željezaru je rastao i grad. Prema predaji, Zenica je dobila ime po zjenici oka. Legenda je nastala u vrijeme osmanskih osvajanja. Grad je dobio ime po riječima kraljice Katarine, koje je izgovorila prilikom bijega iz Bosne: “Osta moja zenica!” (Zbog položaja u središtu Zeničkog polja grad doista asocira na zjenicu oka.) Po popisu iz 1879. godine, Zenica je imala oko 2000 stanovnika. S razvojem željezare rastao je i broj stanovnika. Godine 1931. brojila je 9000 stanovnika, a 1948., prije nagle ekspanzije željezare, 15.550. Privredni polet doveo je do golemog porasta stanovnika, a to je iziskivalo nova ulaganja u gradsku infrastrukturu, gradnju velikih stambenih blokova, proširenje i unapređenje komunalnog sustava te razvoj prometa, a to je pogodovalo stvaranju slike Zenice kao sivog radničkoga grada. (Po popisu iz 1971., općina Zenica brojila je oko 112.000 stanovnika.) O tom periodu govori film “Uzavreli grad” Veljka Bulajića, snimljen 1961. godine. Radnja se odvija 1950-ih i prikazuje proces modernizacije Željezare koji je doveo do nagle transformacije provincijskog bosanskoga gradića u veliki i moderni grad, u koji dolaze došljaci sa svih strana, od seljaka i njihovih obitelji, inženjera, liječnika, pa do kriminalaca i prostitutki. Riječ je o poprilično uspješnom ostvarenju, u kojemu Bulajić ne podilazi nikome niti glorificira mitski socijalistički proletarijat. Usporedno s ekspanzijom grada i Željezare, rađao se još jedan fenomen: Nogometni klub Čelik, što je karakteristično za Bosnu i Hercegovinu u cjelini. Na krilima naglog privrednog razvoja nastajali su i rasli nogometni klubovi. Klub je osnovan dva mjeseca nakon Drugog svjetskog rata. Riječ je o jednom od najuspješnijih bosanskohercegovačkih klubova koji se, s prekidima, 17 godina natjecao u jugoslavenskoj saveznoj ligi. Potonućem Željezare, odnosno njezinom privatizacijom, čime su prekinute veze industrijskoga giganta i sportskih institucija, što je jedno od važnijih obilježja socijalizma, potonuo je i nogometni klub, koji je u sezoni 2019./2020., na inicijativu skupštine kluba, istupio iz Prve lige Federacije BiH u Županijsku ligu Zeničko-dobojske županije, četvrtom po rangu natjecanju u BiH, zbog teške financijske situacije. Danas se natječe u Prvoj ligi Federacije BiH, što je drugi rang natjecanja. Slično se dogodilo s još nekim bosanskohercegovačkim klubovima, poput bugojanske Iskre, bihaćkog Jedinstva i tuzlanske Slobode.
U sastavu zeničke Željezare posljednjih petnaestak godina djelovali su i rudnici željezne rude u Ljubiji i Omarskoj, koji su početkom rata pretvoreni u stratišta Muslimana i Hrvata
Socijalističko nasljeđe u Bosni i Hercegovini, uključujući, na indirektan način, i zeničku Željezaru, ima i svoju mračnu stranu. Tijekom rata brojne su tvornice, muzeji, helidromi i nogometni stadioni pretvoreni u koncentracijske logore. Svi pokušaji da se te sramne epizode obilježe spomen-pločama bili su u startu od lokalnih vlasti osuđeni na neuspjeh. U sastavu zeničke Željezare posljednjih petnaestak godina djelovali su i rudnici željezne rude u Ljubiji i Omarskoj, koji su početkom rata pretvoreni u stratišta Muslimana i Hrvata. U okviru kompleksa rudnika u Ljubiji otkrivene su dvije sekundarne masovne grobnice na kojima su identificirani posmrtni ostaci 311 osoba. Kad je ArcelorMittal privatizirao rudnike, započela je eksploatacija željezne rude. Vlasnici zeničke željezare i rudnika željezne rude u Ljubiji odbili su, uz potporu vlasti iz Republike Srpske, ekskomunikaciju pobijenih logoraša iz rudnika. Odbili su, također, obilježiti mjesta stradanja, a lokalne vlasti ne pristaju ni na kakav službeni vid komemoriranja, iako je Omarska mjesto s kojega su u svijet otišle prve informacije o srpskim koncentracijskim logorima u Bosni. U Hrvatskoj je u više navrata o ovome pisao Viktor Ivančić. Ivančićeva priča “History Channel” iz zbirke “Radnici i seljaci” govori o tom fenomenu, o brisanju spomena na bivša stratišta. Udruga koja okuplja preživjele zatočenike srpskog koncentracijskog logora u Omarskoj kraj Prijedora usprotivila se izgradnji olimpijskog tornja u Londonu koji je izgradio ArcelorMittal povodom Olimpijskih igara u Londonu.
“Gradnjom ArcelorMittal Orbita u Londonu s rudačom iz Omarske, u kojoj možda ima i ljudskih kostiju, ArcelorMittal baca krvavu sjenu na grad London, Ujedinjeno Kraljevstvo i Olimpijske igre”, izjavio je Satko Mujagić, predstavnik udruge Guardians of Omarska.
Riječ je o tornju visokom oko 114 metara, koji se nalazi u Olimpijskom parku kraljice Elizabete u Londonu. Vlasnik Mittal grupacije, Lakshmi Mittal, uključio se u izgradnju tornja nakon slučajnog susreta s londonskim gradonačelnikom Borisom Johnsonom u garderobi u Davosu u siječnju 2009. U razgovoru koji je navodno trajao 45 sekundi, Johnson je predstavio ideju Mittalu, koji je odmah pristao isporučiti čelik. Mittal je kasnije rekao o svojem sudjelovanju: “Nikad nisam očekivao da će ovo biti tako golemi projekt. Mislio sam da je to samo isporuka čelika, otprilike tisuću tona, i to će biti to. Ali onda smo počeli raditi s umjetnicima i shvatio sam da cilj nije bio samo isporučiti čelik, već dovršiti cijeli projekt. Trebalo nam je gotovo 15 mjeseci pregovora i rasprava”.
Likovni kritičar Brian Sewell izrazito je negativno ocijenio koncept tornja: “Naša zemlja je prepuna apsolutno bezvrijedne javne umjetnosti. Ulazimo u novo razdoblje fašističkoga gigantizma. Ovo su spomenici egu, a ne biste mogli pronaći monumentalniji ego od Borisova”.
Zenička Željezara je na neki način postala jedina spona između mitske socijalističke epohe, koja s njom i završava, i “fašističkoga gigantizma” ocvale neoliberalne epohe.
