Joe Biden je trenutni predsjednik SAD-a, što je očito. Međutim, svatko tko prati medijsko izvještavanje mogao bi pogrešno vjerovati da je Donald Trump već preuzeo predsjedništvo, s obzirom na to koliko je dominantan na dnevnom redu političara i diplomata u Washingtonu i diljem svijeta. Biden je gotovo potpuno zasjenjen - njegovo putovanje u Afriku ovoga mjeseca jedva je primijećeno u SAD-u. Jedina pozornost koju je privukao bila je njegova sramotna odluka da pomiluje sina u kaznenim presudama, a zavjetovao se da to nikad neće učiniti. Ako Trump nastavi sveobuhvatno gaziti vladavinu prava, kao što se mnogi boje, Bidenov postupak će sigurno biti naveden, koliko god to izgledalo nevjerojatno, kao presedan i opravdanje.
Svjetski vođe žure se što prije zadobiti Trumpovu naklonost koristeći stara lukavstva - laskanje, nagovaranje, molbe... Francuski predsjednik Emmanuel Macron bio je nadahnut na povlačenje poteza pozivanja Trumpa na svečano ponovno otvaranje katedrale Notre Dame, čime ga je zapravo učinio počasnim gostom. Također je genijalno s Macronove strane bilo okupiti Trumpa i ukrajinskog predsjednika Zelenskog na trostranom sastanku. Trump je dao komentare koji zvuče potencijalno ohrabrujuće u vezi s NATO-om i postizanjem mira pod prihvatljivim uvjetima u Ukrajini.
Trump i Macron u Notre Dameu
Bilo bi, međutim, naivno očekivati posebne rezultate od šarmiranja koja su u tijeku. Trump je nepredvidiv i donosi odluke na temelju hira i, prije svega, percepcije vlastitih interesa u bilo kojem trenutku. Ovaj tjedan ponizio je kanadskog premijera Trudeaua, koji je nedavno ponizno došao u Mar-a-Lago u nadi da će spriječiti trgovinski rat, čijim je pokretanjem zaprijetio Trump. U objavi na društvenim mrežama Trump je uvredljivo nazvao Trudeaua “guvernerom” Kanade, upućujući na to da će ona postati 51. američka država ako Ottawa ne udovolji njegovim zahtjevima. Trudeau je počinio grijeh ispravno javno upozoravajući na to koliko bi trgovinski rat mogao biti katastrofalan za američko gospodarstvo, kao i za kanadsko. Jasno je da je Trump opijen stečenom slobodom, tj. neodlaskom u zatvor zbog izborne pobjede i osjećajem da je nesputan kao nikad prije - spreman je, kako vjeruje, za neograničenu moć u svom drugom predsjedničkome mandatu. Iako neuk s mnogo aspekata, lukav je i nadamo se da shvaća da će se uskoro suočiti s problemima kod kuće i u inozemstvu koji se ne mogu lako pokoriti predsjedničkoj volji ili se uopće ne mogu riješiti.
Jedan primjer toga je situacija na Bliskom istoku, koja se još jednom promijenila zapanjujućim padom Asadova režima u Siriji. Zbog prošlotjednih događaja, diktatori i autoritarci posvuda sigurno su prestravljeni krhkošću svoje vlasti iza fasade snage i brutalnosti. To uključuje i trenutne gazde Rusije i Irana, glavne potporne stupove Asadu. Zapravo, implozija sirijskog režima izravna je posljedica slabljenja Rusije zbog iznimnih gubitaka koje je pretrpjela u Ukrajini i slabljenja Irana u njegovu sukobu s Izraelom tijekom prošle godine. Teheran je doživio praktičku eliminaciju svog saveznika Hamasa i razaranje svoje strateški najvažnije posredničke sile, Hezbolaha. Iran je sad izložen i ranjiv, nakon što je izgubio sposobnost da prijeti Izraelu duž svojih granica i nakon što je ostao bez sustava protuzračne obrane tijekom razornog izraelskog napada u listopadu.
Asad i supruga
Izrael je očito najveći pobjednik previranja na Bliskom istoku, nakon gnusnog terorističkog napada prije godinu dana, kaznio je svoje neprijatelje i ponovno potvrdio nadmoć u regiji. Za Jeruzalem je ova pobjeda možda jednaka pobjedi u Šestodnevnom ratu 1967., koji je prekrojio kartu Bliskog istoka. Nezadovoljan padom neprijateljskog Asadova režima, Izrael je ovoga tjedna potpuno nekažnjeno nastavio eliminirati gotovo sve sirijske vojne kapacitete izvođenjem više od 350 zračnih napada na ciljeve diljem zemlje - brodove, borbene zrakoplove i raketne instalacije. Prema izvješćima medija, sirijska mornarica jednostavno više ne postoji nakon ovih napada.
Sad se postavlja pitanje može li i sama Sirija postojati kao unitarna država u budućnosti. Turska se također može smatrati velikom pobjednicom jer je podržala i možda vodila sunitski islamistički pokret HTS, koji je prohujao kroz Siriju i porazio Asadovu vojsku. Ali uopće nije sigurno da će HTS biti sposoban uspješno upravljati zemljom ili spreman vladati na tolerantnoj ili nesektaškoj osnovi. Turska bi, pak, mogla biti usredotočena na postizanje uskih ciljeva - povratak od tri do četiri milijuna sirijskih izbjeglica, što bi se samo po sebi moglo pokazati destabilizirajućim, i eliminaciju poluautonomnog područja pod kontrolom Kurda na sjeveroistoku Sirije koje trenutno štiti tisuću američkih vojnika. Postoji realna mogućnost da bi se Sirija mogla raspasti na sektaške i etničke enklave - poput sunita, alavita, Druza i Kurda. Izraelski napadi na smežurano truplo palog režima upućuju na to da je željeni ishod upravo rascjepkana Sirija.
Nakon pada Asadova režima, sve vrvi neizvjesnostima većih razmjera. Iranski režim nedvojbeno se osjeća stjeranim u kut i potencijalno sljedećim na popisu Izraela. Vladajući mule također moraju odvagnuti Trumpov skori povratak u Bijelu kuću i vjerojatnost da će nastaviti s maksimalnim pritiskom na Iran da odustane od svojih nuklearnih programa. Iako se čini da je Trump istinski odlučan da ne uvlači SAD u rat, mogao bi dati zeleno svjetlo Izraelu za kretanje u pohod za eliminaciju iranskih nuklearnih postrojenja. Iranci su se tako našli u velikoj nedoumici - požuriti s proizvodnjom nuklearne bombe ili umjesto toga pokušati pregovarati s Trumpom i progutati bolne ustupke koje bi to vjerojatno podrazumijevalo. Mediji su izvijestili da je Trump već prenio poruku Iranu u kojoj je izrazio svoju spremnost na pregovore.
Konačno, tu je i ruska dimenzija. Vojna podrška Moskve Asadu bila je ključna za njegov opstanak tijekom građanskog rata u Siriji, a njegov pad je sad golemi gubitak i udarac ruskom prestižu, s mogućim odjekom za Putina na domaćem frontu. Cijena rata u Ukrajini počinje uzrokovati ekonomske poteškoće u Rusiji koje će se sigurno povećati. Kolosalna cijena u ljudskim životima vjerojatno je neodrživa. Putin mora pobijediti, a za njega to znači potpunu pobjedu, što prije. Sigurno računa na Trumpa da će mu to omogućiti, a mnogi bi potvrdili da to samo po sebi nije ugodan položaj.
