Francuska književnica marokanskog podrijetla, Leïla Slimani, pozornost hrvatske čitateljske publike privukla je prije tri godine kad je nakladnik Fraktura objavio prijevod njezina psihološkog trilera “Uspavanka” (2016.). Knjiga o dadilji koja ubije djecu koju čuva autorici je priskrbila najvažniju francusku nagradu, Goncourt, i postala je globalni bestseler, a u međuvremenu je adaptirana i u istoimeni film. Rođena 1981. u Rabatu, Slimani od 18. godine živi u Parizu, gdje je studirala na prestižnom institutu za političke znanosti Sciences Po te potom počela raditi kao novinarka za časopis Jeune Afrique. Na književnoj je sceni debitirala 2014. romanom “U vrtu čudovišta”, erotskom pričom o ženskoj seksualnoj ovisnosti. Objavila je i knjige eseja “Le diable est dans les détails” (2016.), “Sexe et mensonges: La vie sexuelle au Maroc” (2017.), “Simone Veil, mon héroïne” (2017.), “Comment j’écris” (2018.), te strip “Paroles d’honneur” (2017.) i jedna je od najznačajnijih i najprevođenijih francuskih autorica. Fraktura je upravo u prijevodu Vlatke Tor objavila njezin roman “U zemlji drugih” (2020.), prvi dio planirane obiteljske trilogije inspirirane ženama njezine vlastite obitelji. Roman je objavio i sarajevski Buybook u prijevodu Tee Mijan. Knjiga prva temeljena je na životu njezine bake s majčine strane, Francuskinje iz Alsacea, koja se nakon Drugog svjetskog rata zaljubila u marokanskog vojnika francuske kolonijalne vojske i pošla za njim u novi život u Maroko.
U svim svojim knjigama Slimani piše o ženama, dominaciji, nasilju, pitajući se kako žena može biti slobodna, biti pojedinac, a istodobno vezana za drugoga kao supruga, kao majka. U svojoj prvoj knjizi pokušala je demontirati mit o seksu, u drugoj o majčinstvu, a u trećoj se bavi gubitkom iluzija egzila i imigracije. Pristigavši u za nju tako daleki i egzotični Maroko, Mathilde otkriva da ondje ništa nije onako kako je sanjala. Nema veličanstvenih zabava, raskošnih haljina… Ona postaje žena čovjeka druge vjere koji na zemlji koja ne daje ploda pokušava postati veleposjednik, poljoprivrednik koji će se služiti najsuvremenijim znanjima. Mathilde se suočava sa strahovima, s mržnjom, nepovjerenjem i oskudicom dok praktički sama odgaja svoje dvoje djece, bistru i inteligentnu Aicheu, koja se, kao ni majka, ne uklapa u sredinu, i njezina malog brata Selima. U razgovoru koji vodimo u povodu hrvatskog prijevoda njezine knjige prvo što me zanima je zašto joj je bilo važno ispričati ovu priču, oživiti istinu svojih predaka. Koliko je poznavanje vlastite obiteljske povijesti bitno za pisca?
“To mi uopće nije bila ambicija”, odgovara Slimani. Ovu knjigu nije krenula pisati s namjerom da “oživljava istine”, a čak joj ni poznavanje vlastite obiteljske povijesti nije bilo toliko važno. Jedino što nju zanima je kako pretočiti priču u književnost, kako istinu iskoristiti kao predložak za literaturu. “Nekako sam oduvijek znala da ću jednog dana napisati knjigu inspiriranu pričom mojih bake i djeda, koja me još u djetinjstvu doista fascinirala, činila mi se vrlo romantičnom. No nije mi namjera bila ispričati ‘istinu’ o svojim precima – ja vjerujem samo u fikciju. Zapravo i nisam bila previše zainteresirana saznati ‘pravu’ povijest svoje obitelji: ono što me intrigiralo je hoću li, i u kolikoj mjeri, biti u stanju fikcionalizirati tu povijest, izmisliti je”, kaže.
Biti Francuskinjom marokanskog podrijetla znači imati relativno kompliciran identitet: ono što se podrazumijeva za većinu ne podrazumijeva se za onoga tko se razlikuje, a mnogi likovi njezina novog romana žive “u zemlji drugih”, u doslovnom i u metaforičkom smislu. Slimani živi u Francuskoj već više od 20 godina, i još je identitet ponavljajuća tema gotovo svakog njezina intervjua: svi žele znati tko je ustvari Leila Slimani za samu Leilu Slimani. Takva se vrsta znatiželje podrazumijeva, čak i očekuje, govori Slimani, kao što se očekuje da će ona znati odgovore na sva pitanja. “Pitati je u redu i nadam se da nikad nećemo prestati postavljati ta pitanja, jer razlike će uvijek postojati, ‘drugih’ će uvijek biti, a smatram važnim uvijek imati na umu koliko je bitno priznavati nam sve te naše različitosti, individualnost svakog pojedinca”, kaže. Problem je, međutim, što točnog odgovora nema: u njenom slučaju, kako objasniti identitet koji nije ni francuski ni marokanski, iako je i jedan i drugi? Kad god se pokuša definirati kao Francuskinja, uvijek se nađe netko tko će joj objasniti da je ona ustvari Arapkinja. Kad kaže da je Marokanka, obično joj predbacuju da kao pripadnica buržoazije koja govori francuski nikako ne može biti “prava” Marokanka.
Kako bi pokušala objasniti svoj identitet, sa svim njegovim složenostima i proturječjima, odlučila je napisati knjigu. A kako to objašnjenje zahtijeva prilično kompleksan odgovor, shvatila je da će joj za njega biti potrebne najmanje tri knjige.
Radnje smještene u razdoblje između 1944. i 1955., kad napetosti između francuskih kolonizatora i marokanskog pokreta za nezavisnost dosežu vrhunac, “U zemlji drugih” veličanstven je obiteljski portret o obitelji koja nije ni francuska ni arapska, ambiciozna obiteljska saga koja otkriva detalje marokanskog načina života, uvjerenja, tradicija, društvenih običaja, koji bi prosječnom europskom čitatelju inače ostali posve skriveni.
U današnjem društvu, opsjednutom sadašnjošću i budućnošću, skloni smo zaboraviti na prošlost, ističe Slimani: zaboravljamo da smo povezani s ljudima koji su živjeli prije nas. Ali kolonijalizam je imao svoje posljedice, pa tako razgovor o toj prošlosti nije prošlost: ono što je obilježilo djetinjstvo njezine majke posredno je obilježilo i nju. “U zemlji drugih” bavi se nasljeđem francuske kolonijalne vladavine. Postoji li u tom nasljeđu i nešto pozitivno? “Jedna od posljedica kolonijalizma svakako je čvrsta povezanost Maroka i Francuske, koja još traje. No ne bih baš rekla da postoji i neka njezina pozitivna ostavština – dapače, takvo je nešto prilično nezamislivo. Ali previše je sve to kompleksno i višeznačno, a moja je trilogija jedan od odgovora na to pitanje”, kaže Slimani. Pretpostavljam da se, zbog teme kojom se bavi, knjiga na različite načine čita u različitim zemljama. Je li već prevedena na arapski? Kakve su dosadašnje reakcije? Vide li Marokanci sebe na način na koji ih ona opisuje?
“Knjiga na arapskom izlazi sljedeći mjesec. No do sada ju je već mnogo Marokanaca pročitalo na francuskom i reakcije su bile prilično pozitivne. Drago im je saznati više o tom razdoblju svoje povijesti. No nisam sigurna kako bi na nju reagirali ‘pravi’ Amine i Mathilde, moji baka i djed: dapače, mislim da bi im ideja da pišem o njima bila prilično mrska”.
Slimani je dobitnica nagrade Goncourt, osobna predstavnica predsjednika Emmanuela Macrona za francuski jezik i kulturu, proglašena je drugom najutjecajnijom francuskom osobom u svijetu, nakon Macrona… Kad netko postane tako slavan, postaje li mu s vremenom problem pitanje dodira sa stvarnošću? “Uspjeh i slava doista mogu biti vrlo opasni za pisca. Jer da biste pisali, potrebna vam je tišina, samoća, određeni stupanj skrivenosti”, govori. Zato ona nastoji održavati “zdravu distancu između sebe i slave”. Kao pripadnica intelektualne srednje klase, srednja od tri kćeri marokanskog ministra gospodarstva, kasnije bankara, i majke liječnice, Slimani je imala sreću da je odrastala u obitelji koja je vjerovala u jednakost i obrazovanje. Iako je zbog knjige “Seks i laži: Seksualni život u Maroku”, u kojoj donosi iskaze mnogih marokanskih žena kojima razbija mitove o ženskim seksualnim željama i navikama – u zemlji u kojoj seks izvan braka može značiti do godine dana zatvora, bračna prijevara do dvije, a čak tri godine zatvora prijeti homoseksualcima – postala neka vrsta njihova glasa, na moje pitanje doživljavaju li je Marokanke kao jednu od njih odgovara kako nije baš sigurna. “Pretpostavljam da se njihova stajališta međusobno razlikuju: neke se možda poistovjećuju sa mnom, a druge možda misle da nemam pojma ni o čemu. Neke vjerojatno smatraju da ja i ne mogu govoriti u njihovo ime jer ne živim u Maroku. Tako da mi se čini nemoguće odgovoriti na pitanje osjećaju li one da ih ja doista razumijem”.
Problem rascijepljenosti ima i Mathilde, glavni lik njezina romana “U zemlji drugih”, koju su kolonijalni Francuzi prekrižili kao “nečistu”, domicilnom je stanovništvu uvijek ostala strankinja, a vlastita joj je sestra okrenula leđa kad joj se povjerila o svojem životu, koji, kako čitamo u knjizi, nije baš bio lagan.
