O divljim i blagim, hladnim i toplim vjetrovima
Anton Schnack
Kod nas imena vjetrova govore samo odakle oni potječu. Ako pušu sa sjevera, zovu se sjeverni vjetrovi, oni koji dolaze sa zapada zapadni su vjetrovi - i tako dalje u smjerovima ruže vjetra. To je zapravo neobično. Jer vjetrovi imaju nemalu moć nad ljudima i onim što je ljudskom rukom stvoreno, i mnoštvo bića prebiva u njima. Iz istoga smjera jednom vjetar dođe kao tih, stalan povjetarac - a onda pak podmukao, bučan i opasan. Vjetrovi se ne bi smjeli nazivati samo po stranama svijeta. Narodi na jugu Europe su maštovitiji. Oslovljavaju vjetrove osobnim, zvučnim imenima, iz kojih se odmah može iščitati kakve osobine imaju. Na primjer bura, koja na ovoj fotografiji izgleda kao da će doslovno rastrgati nebo.
Bura
Bura puše sa sjeveroistoka ili s istoka. Hladnim i silovitim udarima u zimu i rano proljeće obrušava se s golih hrvatskih ili ilirskih planina. Dalje prema jugoistoku, u Grčkoj, bura se zove “boreas”. Prema legendi, Boreas, Borej, sin je Astreja i Eos. Nastanjuje ledenu špilju u Hemonovu gorju kamo je, omotan u svoj olujni plašt, odveo otetu Erehtejevu kćer Oritiju. Boreadi Kalais i Zet njegovi su sinovi, neobuzdani i glasni momci koji su sudjelovali u pohodu Argonauta. Kad je Jazon plovio u Kolhidu na Crnome moru da uzme Zlatno runo, Boreadi su napuhali jedra snagom i brzinom.
Kad puše bura, ulice i trgovi opuste. Ona pritišće o tlo, izokreće kišobrane, raskriva krovove, trga natrule prozorske kapke iz okvira, a pljuvačka njezina gnjeva kao bijela, zamućena pjena leti preko lukobrana, gdje bura čupa brodove s vezova, lomi jarbole i barkama gnječi drvena rebra.
Vidio sam buru s dugačkim snježnim pramenovima u kosi. Hladni prsti imali su svjetlucave ledene kandže i zasipali su zidove kuća tučom. Bura je nasilan i surov vjetar, ali pročišćava. Mete nečist dugog i zagušljivog ljeta iz vijugavih kala dalmatinskih lučkih gradova. Bura je mračna, gnjevan, neobuzdan bik koji topta nogama. Gromoglasni planinski titan koji neumjereno urla. Uz bubnjeve i rogove bura silazi iz klanaca i sa sivih planinskih uzvisina, ratoboran vjetar, spreman na vatrene stihije i uništenje, poplave i opustošenje. Njezina apokaliptična, razorna jurnjava za sobom ostavlja krhotine i dronjke, iverje i ruševine.
Taj istočni vjetar ima dlake na prsima koje lepršaju, nezgrapne ruke i šake koje čupaju teret iz utrobe mirnih teretnih brodova, bacaju ga preko palube i naposljetku ga izbace na neku stjenovitu, raspucanu otočnu obalu.
Bura nestane tako brzo i naglo kako je i došla, ostavljajući za sobom suze, patnju, psovke i kletve.
Sjevernodalmatinski otok Pag posebno je izložen ugrizima bure. Ispresijecan je ožiljcima, a njegove su visoravni potpuno ogoljene jer se bura s nasuprotnog Velebita posebno silovito obrušava pa preko uskog i dugačkog Velebitskog kanala grabi nezaštićenu otočnu obalu, meljući drveće i grmlje. Jaše preko otoka na velikim zapjenjenim slanim krestama valova. Veliki dijelovi otoka potom izgledaju kao da su prekriveni smrtonosnim bijelim mrazom. No to su zaostali kristali soli koji svjetlucaju na suncu kad se probije kroz oblake.
Tramontana
Tramontana je hladna. Spušta se s brda sa svježim dahom i ima okus kamena, sjene, klanca, sedre, oporog bilja i gorkog ispljuvka supova. U glasu joj je tutnjava kamenih gromada. I žubor vode koja pada i huči u ponorima. Gura pred sobom veo mlake topline i tjera ga na more. Zazebe se od njezina zraka, začinjena mirisom vapnenca koji se mrvi i izmaglicom koja se isparava iz stada ovaca koja traže zaštitu i toplinu. Vidio sam kako na njezinu putu leti orlovo perje. Vidio sam je kako se igra sa zlatnožutim cvjetnim glavicama i kovitla niz stjenovite litice, gdje blistaju duge sablje grmova brnistre. A kad sam pomnije poslušao, čulo se i medvjeđe brundanje koje je tramontana pokupila u samotnom brdskom kraju.
Tramontana znači: uskočiti u kaput, omotati šal oko vrata, raspiriti vatru u otvorenom kaminu, otkazati randevu u parku, prijeći s terase kafića u zadimljenu gostionicu. Pod njezinim naletom mlaz vodoskoka raspršuje se u lepršanje razbarušenih kapi. Tramontana noću lašti zvijezde. Tjera pred sobom zavijanje seoskih pasa koji podvijenih repova sjede pred vratima staja i drhture. U rukama nosi iščupano lišće hrasta, graba, drače, kestena i javora i vuče ga za sobom kao uskovitlane girlande. Jednom mi je u ruku ubacila borovicu i odjednom sam morao pomisliti na sjever, na vrijes i na vapnenačke grebene brežuljaka s jatima drozdova koji onamo dolijeću da se nasite.
Šilok
Šilok puše s jugoistoka. Postoji omamljujući šilok, šilok koji ljudima oko vrata objesi olovne kugle, sjetu, umor, bezvoljnost i tromost. To je šilok koji donosi tužne misli, misli na samoubojstvo i san. To je vjetar razdora, zmijski vjetar koji palucanjem svog jezika truje plavi svijet i guši ga blijedim i sivim konopom izmaglice. Suhom zloćom pritišće sljepoočnice i tišti srce.
Taj šilok sije gnjev i podlost, laž i srdžbu, ljubomoru i tučnjave. Zapravo bi morao podariti kišu, kišu koja oslobađa, uljuljkava i umiruje. Ali ne čini to uvijek, jer postoji i šilok koji plavetnilo juga čini još čarobnijim nego što već jest. Tad boji nebo sedefastom glazurom, povlači zelene i žute niti i uranja ih u staklenu oštrinu obrisa. Taj šilok donosi vedrinu, razuzdanost, neobuzdanost. Pretvori gdjekojeg mornara u pohotnog satira koji bi najradije odvukao žene i djevojke u grm oleandra i obasuo ih poljupcima. Taj šilok budi žeđ za vinom i rakijom. Ima oštrice bodeža. Koje ubadaju.
Bodu kožu, bodu mozak, bodu krv. Mačke posebno mučno urlaju kad puše. S nakostriješenom dlakom jurcaju po vrtnim zidovima. U očima djevojaka tinja nemirna vatra. Smiju se, a ne znaju zašto. Žare, a ne znaju zašto. Sjede na balkonima i otvorenih očiju sanjaju neumjerene snove.
Lebić
Lebić je jugozapadni vjetar, pravi moreplovac. Nosi vlažno ruho, koje je vukao preko valova koji su se kotrljali po pučini. Pripovijeda o tritonima i oponaša njihov šuplji ton koji proizvode pušući u velike školjke. Valjao je valove preko leđa razigranih dupina. Izvrnuo je ribarske barke ispred litica dok su izvlačili mreže.
Daje moru tup i mrzovoljan gnjev. S njime dolazi kiša, iskošena kiša koja udara o izglodane hridi i miješa se s pjenom valova koji se lome. Nabija divan morski miris u uličice - miris soli, riba, katrana, morske trave i beskonačnog prostranstva. Takav vjetar volim. Treba se osjetiti nešto vlažno, oceansko: gnjilo drvo, otrgnuta morska trava koja trune, oštar miris soli, odumiranje iščupanih crnih ježinaca, propadanje blijedih riba, ljušture puža rogaša i petrovog uha donesene plimom, dim baruta srednjovjekovnih pomorskih bitki, smeđu hrđu pijeskom prekrivenih sidara i grgljajuće krike utopljenika.
Lebić često poprimi silovitost i žestinu oluje, a u noći zavija kao tisuću pasa koji cvile. Utiskuje krovove obalnih kuća i gasi uljanice na stubama uza zidove. Vrluda oko svjetionika uz obalu vukući korak, naglo otvori neka stara vrata i uz škripu ih vrti u šarkama amo-tamo.
Plače, jeca, tuli i sikće. Zvijer koja ide u lov. Kad zora zarudi, već je otrgnuo barku s bitve. Prevrnuta, pluta daleko na pučini na sivim krestama valova i nestaje u neprovidnim naletima kiše.
Maestral
Maestral je neobična mješavina: napola suh i hladan, napola vlažan i kišan, jer njegova je rodna kuća sjeverozapad. Natjerao je staru i samotnu patricijsku kuću uz more da zastenje da bi potom ponovno neko vrijeme mirovao. Uvukao se duboko u kamin da mi se isplače i istjera šišmiše iz zadimljena skrovišta.
Maestral je od pamtivijeka svjetski putnik i voli sa sobom vući kišu. A ovom kišom kao kaputom ogrće sasušeni krov kuće.
Hvala, maestrale! Velike gusterne u kojima se skuplja zaliha vode za kuhanje i pranje rublja u vrućem su se ljetu gotovo posve ispraznile. Nisam pio tu vodu, bezukusna je i bezlična, s tragom dodatnog kamenca. Ali u crnoj i snažnoj turskoj kavi prijala je voda koju je donio maestral.
Posuo je lišćem vrtnu stazu. Pogotovo tvrdim srebrnim listićima maslina. Doplavio je mnogo drva u nazubljene hridi na obali. Ima ruke neumorne pralje. Kad odjezdi s velikim naletom oblaka, sve izgleda kao novo i jutarnje svježe: stube, zid, vrata, stablo, grm, kamen i staza.
Dubrovnik iliti Rat čiopa
Valentin Polcuch
Kako se zatrpava rov, pokazali su stanovnici stare Raguse i mlađe Dubrave. Rezultat? Ne samo mir i sloga u Dubrovačkoj Republici, nego i veličanstvena ulica, Placa ili Stradun.
Što je nekoć bilo čarobno vozilo Beatlesa, fantazmagorična pop dosjetka, ovdje poprima obličje, skovana od čelika i željeza, limun-žuto kao poštanski automobil: Yellow Submarine, žuta podmornica. Doduše, ubojita torpeda uklonjena su iz njezine utrobe i zamijenjena stolovima i stolcima, ne miriše na dizel, a još manje na junake.
Miriše na kavu, tursku kavu, miriše na šljivovicu, brod služi trgovini, miroljubiv je i veseo, a dinari se slijevaju. Grad, koji počinje lukom Gruž tik iza ugla, taj je grad stasao u miru i slobodi, ali svakako i u trgovini.
Do 7. stoljeća novci su se vrtjeli u Epidauru, jednom od grčkorimskih Epidaura na Jadranu, tek nekoliko sati hoda udaljenom od današnjeg Dubrovnika, dok pritisak seoba naroda stanovnike nije nagnao u bijeg. Pošli su obalom prema sjeverozapadu, jedna im se otočna hrid učinila prikladnom. Ondje su izgradili novo naselje koje je naposljetku nazvano Ragusom.
Ragusa, koju su podigli levantski profesionalci kao utočište i trgovište, jedno je od rijetkih mjesta pred kojima Goethe nije ponovio izreku da to mjesto doziva grad i kad ga ondje ne bi već bilo, da bi ga se moralo baš tu sagraditi. Goethe bi imao pravo. Imali su pravo i romanizirani Grci koji su kao preseljenici odabrali ovo mjesto za svoje veletrgovačko poslovanje. Doseljenici prognani iz zavičaja nisu mnogo marili za to što su na kopnu, odvojenom samo uskim morskim rukavcem, živjeli Slaveni u vlastitom naselju po imenu Dubrava, što - ovisno o trenutku lingvističke usporedbe - može značiti hrastova šuma ili šumski kraj, ukratko šuma kraj Raguse.
Slaveni, koji su nakon naglog porasta stanovništva u njihovu rodnom kraju i oko Volinije krenuli prema zapadu i jugu bili su plemenski narod, imali su dovoljno posla s problemima seoba i privikavanja na strane zemlje. Ratom se nisu bavili. Novi naseljenici kamenitog otočića, jadranski životno i poslovno snalažljivi, nisu bili ništa manje miroljubivi. Nije nikakvo čudo što se nakon nekog vremena morski rukavac koji je dijelio dva naselja sve više i više nasipavao, što su, nazovimo ih tako, Hrvati i Ragužani po kratkom postupku zatrpali beskorisni jarak i novoj, poslije i elegantno kamenim pločama obloženoj pješačkoj zoni dali ime platea communis. To nije bio simboličan čin, nego nužnost: građanima obaju dijelova grada trebalo je mjesto zajedničkih susreta, trgovinskih razgovora, nedjeljnih izbora za nevjeste i svekrve.
Bila su to dva svijeta koja su se ovdje susretala. Ragusa je počinjala svoju veliku povijest zatrpavši jarak između tih svjetova. I Ragusa je počela svoju povijest izgradnjom te agore nad jarkom, institucionalne javnosti koja se poslije nazvala demokracijom.
Ta platea communis, zajednička ulica, danas se zove Placa. A kako to da povezuje ljude iz Herceg Novog s onima iz Castrop-Rauxela ili one iz Lehrtea s onima iz Sarajeva.
Placa je miroljubiva. Sunce je izbijelilo kuće, podne kamene ploče uglačane su hodočasničkim nogama turista, iz uličica miriši po svježe opranu rublju, a iz kuhinja konoba po ribi i češnjaku, i večer za večeri šareno se društvance okuplja za šetnju, prolaze Placom, a u ovom se gradu odvija samo jedna bitka, grozno glasna i ogorčena: kad uvečer čiope nahrupe u grad i pometu večernju tišinu prigušenog mrmora. Rasplamsao se rat, veliki rat čiopa za hranu.
U stoljećima dubrovačke povijesti samo su čiope ratovale. Dubrovnik je trgovao. Tko promatra masivna utvrđenja koja okružuju grad, Minčetu, Lovrijenac, Tvrđavu sv. Ivan, smatra da iz toga može iščitati ratničku povijest grada. No takva sigurno nije bila. Zidine su služile u obrambene svrhe. Funkcija Dubrovnika, usporediva s karakterom današnjeg Hong Konga, bila je posredništvo, bila je razmjena, obilježena gospodarskom isprepletenošću nalik na onu švicarsku.
U 16. stoljeću Dubrovnik je održavao 70 konzulata svugdje u poznatom svijetu, 5500 mornara plovilo je na trgovačkim brodovima pod dubrovačkom zastavom. Veliko vijeće Dubrovačke Republike, koje se sastojalo od odraslih muškaraca iz plemićkih obitelji (u koje su birani i građanski sinovi), poznavalo je moć novca, ne podcjenjujući silu mača. Da bi održali libertas u gradskome grbu, knez i vijeće često su posezali u gradsku blagajnu. Godinu za godinom patriciji su odlazili Osmanlijama, opremljeni darovima i dankom. U Dubrovniku turski prodor nije pogodio vjeru ni slobodu ni život ni sudbinu dječaka uzetih kao danak - Dubrovnik je plaćao harač, čak je i priznavao sultana, no sloboda i temeljne vrijednosti ostale su očuvane. Tako se ponašao prema bosanskim susjedima, tako je odavao počast mađarskom kralju, tako je 150 godina podnosio stranoga kneza kojega je nametnula Venecija. Radije je birao praktičnu slobodu unutar financijske ili simboličke neslobode, nego junačku propast.
Ipak je bilo junačkih događaja, iako i oni imaju specifičan dubrovački karakter. Na primjer, kad su se nakon potresa 1667., u kojemu su uništena gradska utvrđenja i tri četvrtine svih zgrada te je poginulo više od polovice stanovništva, pojavili Mlečani i htjeli potpuno prisvojiti Dubrovnik kao laki plijen - Nikola Bunić, jedini preživjeli senator, dao je da ga odvezu na mletački ratni brod, gdje je u ime kneza (koji više nije bio živ) i senata (kojemu je on bio jedini preostali član) odbio mletačku “pomoć” i tako zavarao duždeve mornaričke časnike da su se povukli. Doduše, taj blef nije imao samo levantinsko-diplomatske aspekte. Da nije uspio, Nikola Bunić bio bi poginuli junak, a Dubrovnik bi pao u šake Venecije. Dubrovački junaci trudili su se ostati na životu. Bunić je, doduše, poslije umro u tursko-bosanskom zatvoru: sličan pokušaj, kako ga je uvježbao 1667., nije upalio u pregovorima s bosanskim pašom.
Dubrovnik je uistinu bio svjetski grad posebne vrste: kad bi knez javno nastupao, njegova se svita nije sastojala od vojnika, nego od gradskih liječnika. Još početkom 15. stoljeća Dubrovačka Republika ukinula je ropstvo, doduše zabranila je i svakom građaninu da prihvati imenovanje za nadbiskupa. A mudri brodari i trgovci začinima odobrili su svom poglavaru, knezu (dok god su ga sami birali), mandat od samo mjesec dana (s praktičnim kućnim pritvorom, nota bene): povjerenje je dobro, oprez je bolji.
Tizian je povezan s ovim gradom, Lord Byron također, a čak se ni Bernard Shaw nije narugao. “Dubrovnik je raj”, izjavio je Shaw. Dubrovačka Republika pregovarala je i sklapala brakove. Jedna je nevjesta bila i iz klana Kennedy (u 17. stoljeću), Ann, buduća Anica Gučetić, kći irskoga plemića po imenu John Fitzgerald Kennedy.
Beatlesi imaju svoj spomenik u Dubrovniku, Kennedyjevi svoje rodoslovno stablo u palači u Trstenom (na dubrovačkom teritoriju). Orlandov stup stoji ispred crkve sv. Vlaha kao bezvremeni pandan trgovima u Bremenu, Lübecku i Flandriji. Do spomenika pak jedinom čovjeku koji je uspio razbiti tu republiku slobode i tržišnog gospodarstva, tolerancije i pomorstva može se doći samo žičarom. Taj se spomenik nalazi na brdu Srđ, na kojemu je Napoleonov general Lauriston podigao Korzikančevu utvrdu, kao znak da je Republika prestala postojati. Da sada pripadaju Ilirskim pokrajinama, ponositi su Dubrovčani saznali 1809. od francuskog kaplara koji je ispred Orlandova stupa pročitao Napoleonovu uredbu. Nakon Napoleona došli su Habsburgovci.
Tko je dosad gajio sumnju da su veličina i pad te nekadašnje trgovačke republike imali iste korijene: trgovinu i nejunačku sitničavost - tko je tako mislio, trebao bi samo jednom potražiti potomke tih plemenitaških bogatuna. Gdje su oni, potomci patricija, građanskog plemstva, vještih prekomorskih brodara, mudrih diplomata, kapetana i astronoma i kirurga? Oni koji su stoljećima tražili pustolovinu u slobodnom preživljavanju, a ne u slijepom riziku, oni koji nisu kapitulirali pred katastrofalnom revolucijom cijena nakon otkrića Amerike pa ni nakon sloma pri velikom potresu u 17. stoljeću, oni koji su se obranili od arapskih i mletačkih, osmanlijskih i piratskih napada ili ih samo preživjeli, koji su uvijek iznova mogli kupiti svoju slobodu, odjednom su pred novim poretkom, kakav je nastupio s Napoleonom, iznenada ostali bez svih sredstava. Novi sustav ušao je u njihov svijet.
Kad je potom 1815. Dubrovnik pripao Habsburgovcima, ne samo neslavno, nego i bez izgleda da će u gospodarskom razvoju u padu još zadržati poziciju koja bi mogla odgovarati jadranskom središtu, rezignirali su u palačama i vilama, kontoarima, lođama i sjenovitim perivojima: plemstvo je odlučilo zatrti svoj rod. Tako muškarci i žene koji su ispisali dubrovačku povijest nemaju potomaka. Uistinu jeziva inačica Lizistrate.
Preostale su čiope. One iz večeri u večer vode svoj glasan, kreštavi rat za hranu između Kneževa dvora i Sv. Vlaha, između Onofrijeve česme i portala franjevačke crkve, između Revelina i Dominikanaca - u čijoj se blizini u “Labirintu” svlače ljepotice iz Cavtata (nekadašnjeg Epidaura) i iz dalekih hercegovačkih brda: platea communis u Dubrovniku ima brojna lica.
NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU
