Top News
266 prikaza

Karamarko je oživio zombije 90-ih, pa je krenula šešeljizacija javnog prostora

Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović
Kristina Stedul Fabac (PIXSELL)
Iz Ureda predsjednice još nisu odlučili je li Kolinda Grabar Kitarović celebrity koji je slučajno i predsjednica Republike Hrvatske ili je ona predsjednica celebrity

Hrvatsku medijsku scenu uzburkala je nedavno jedna bizarna peticija. Potpisnici peticije, minorne desničarske skupine i pojedinci, pismom su zatražili od predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i šefa HDZ-a Tomislava Karamarka uvođenje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u službenu uporabu u Oružanim snagama Republike Hrvatske. 

Sva čuda svijeta postala su moguća

Peticija je provedena na internetu, a navodno ju je potpisalo 3200 ljudi. Među potpisnicima se nalaze akademik Josip Pečarić, pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, sisački biskup Vlado Košić, nogometaš Josip Šimunić, akademik Stanko Popović, bivši ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest Mirko Valentić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta Zvonimir Šeparović, odvjetnik Zvonimir Hodak, bivši politički emigrant Nikola Štedul, don Anđelko Kaćunko, franjevac Miljenko Stojić, “novinar” Velimir Bujanec...

Incijativu je preko Facebooka pokrenuo zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković. “Uvođenjem takvog pozdrava u službenu uporabu njegovala bi se hrvatska kultura i tradicija, u protivnom protivnici ovog pozdrava mogli bi sutra doći na ideju da nam zabrane naš pleter, zagrebačku katedralu ili čak Sinjsku alku”, navodi se, među ostalim, u pismu predsjednici Republike i predsjedniku HDZ-a. 

Ništa neobično. Nakon što je Karamarko odlučio oživiti devedesete, u što je uključeno neizostavno cipelarenje Srba, te to postaviti kao ključnu strategiju preuzimanja vlasti na skorašnjim izborima, sva čuda svijeta postala su moguća. Logična posljedica toga je buđenje zombija, odnosno šešeljizacija hrvatskog javnog prostora, što ova peticija u principu jest. 

Nije baš da je “Za dom spremni” prije ove peticije bio u ilegali, već naprotiv, novina je njegovo ozakonjenje, što je prvorazredna bizarnost. Ako su potpisnici ove peticije sami sebe shvatili ozbiljno, onda možemo govoriti o jednoj vrsti masovnog ludila. 

Izostala je osuda ustaštva i slogana pod kojim su počinjeni strašni zločini

Ured predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović izdao je kratko priopćenje u kojem je peticija okarakterizirana kao provokacija. Da, uistinu se radi o prvorazrednoj provokaciji, ali kada je riječ o Kolindi Grabar Kitarović, koja se, među ostalim, i na valu vulgarnog nacionalizma “peticionaškog” tipa dočepala predsjedničke funkcije, stvari malo drukčije stoje. 

Među potpisnicima je i notorni Velimir Bujanec, koji je bio počasni gost na predsjedničkoj inauguraciji. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj trgovini s kontaminiranim “simboličkim kapitalom” radikala koji predsjednici i Karamarku šalju poruku u navijačkom maniru: “Jaaaavi se! Jaaaavi se!”, jer su se potonji nešto ušutjeli u posljednje vrijeme, kako je Grabar Kitarović postala predsjednica, a “spektakularna” HDZ-ova strategija postala kontraproduktivna.

Konačno, izbori su sve bliže, kao jedini logičan tajming naplate usluga ovoga tipa. Još donedavno, primjerice, nevezano za ovu peticiju, Josip Klemm je spominjan kao eventualni šef MUP-a. Radi se o sličnom ispostavljanju računa. 

A ranije, dok je to HDZovom dvojcu trebalo, redovito su se “javljali”, jeli su iz ruke svakom cirkusantu koji im je mogao donijeti pokoji glas. Odgovor iz predsjedničina ureda je očekivan. Izostala je osuda ustaštva i slogana pod kojim su počinjeni strašni zločini. 

HDZ je odabrao “srednji put”, ni tamo ni ovamo

Opet, ništa neobično. Iz Ureda predsjednice još nisu odlučili je li Kolinda Grabar Kitarović celebrity koji je slučajno i predsjednica Republike Hrvatske ili je predsjednica celebrity. I jedno i drugo je poražavajuće, međutim predsjednica se sama, svojim nemiješanjem u vlastiti posao i izborom savjetničkog tima, pozicionirala u ove okvire.

Svestrana molerica, vozačica trajekta, manekenka NATO-a, navijačica “kockastih”, predsjednica Republike Hrvatske, skrušena “pravednica” iz Yad Vashema “živi svoj san”, kako se to lijepo kaže u svijetu celebrity kulture: postala je malo od svega onoga o čemu je kao djevojčica maštala. 

Ili, ipak, Yad Vashem možemo isključiti iz ove “liste želja”, jednostavno funkcija predsjednice Republike nekad zahtijeva određene “neugodne” aktivnosti. S druge strane, Tomislav Karamarko i njegov HDZ bi, po običaju, “i (hrvatske) ovce i (EU) novce”. 

Tako su se postavili i u slučaju ove peticije. HDZ je odabrao “srednji put”, ni tamo ni ovamo. Nisu, naravno, otvoreno odbacili “Za dom spremni”, već su ga stavili na svojevrsnu listu čekanja, jer, eto, ima dovoljno prihvatljivih pozdrava iz Domovinskog rata, tako da je “Za dom spremni” nekakav višak.

Trenutačno? Karamarko razmišlja imajući na umu standardno HDZ-ovo glasačko tijelo, koje nikad od viška nije boljela glava. “Za dom spremni” su zaboravljene tijesne cipele kojih se ne namjeravaju odreći, ali ni obuti ih, dok su na tuđim nogama prihvatljive.

Možda će i Karamarko u postizbornom periodu reterirati po uzoru na Sanadera. Ako bi kojim slučajem srpska manjina u Hrvatskoj bila uteg na vagi prilikom formiranja vlasti, postoji li itko kojega bi iznenadila slika Tomislava Karamarka i vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, primjerice, kako s kiselim osmijehom na licu poziraju pored ćirilične ploče u Vukovaru?

Koliko je od svega politički profitirao Milanovićev SDP?

Mene, naravno, ne bi. Kako bi rekao Đorđe Balašević u jednoj svojoj pjesmi: “čast je čast, a vlast je vlast”. Ili, da citiram gurua hrvatske desnice Marka Perkovića Thompsona: “Ivanova livada, Ivanova trava”, po principu mi smo stvarni vlasnici Hrvatske ili Vukovara, i možemo što hoćemo, pa i zapaliti travu (Hrvatsku) ako nam se prohtje. 

Kažem, ne bi me iznenadila ovakva slika, iako nije moguća: Karamarko to ne bi znao valjano izvesti. Najpoznatijem stanovniku Remetinca treba odati priznanje za dvije stvari. 

Prva je relaksiranje odnosa sa srpskom manjinom, vjerojatno ne toliko iz iskrenosti i dobrih namjera, koliko zbog Europske unije i stoga što je političkim talentom mogao sebi priuštiti taj “luksuz”. 

Druga stvar je odnos prema “zadomspremstvujućoj” fauni koja se za vrijeme njegova mandata zavukla duboko u svoje rupe, odakle su provirili tek nedavno, pod budnim okom Tomislava Karamarka. Sanader je također s lakoćom razmontirao centralni “Za dom spremni” inkubator, odnosno Đapićev HSP. 

Karamarko bi, po tome, trebao imati veće izglede od Sanadera, njegova realnost je bezbojni “Mr Paradoks”, Srb koji nije baš neki naročit ljubitelj Srba, koji se ni u jednom trenutku nije uspio nametnuti kao isključivi koncesionar ustaške ikonografije, kao Đapić u “danima ponosa i slave”. 

Povodom ove peticije može se postaviti pitanje koliko je od svega politički profitirao Milanovićev SDP? Nije nevažno to što se radi o opskurnoj i neprihvatljivoj inicijativi, jer su i sami potpisnici, vjerujem, unaprijed znali odgovor, tako da ovo vjerojatno neće izazvati neki značajniji mobilizacijski efekt kod lijevih birača. 

Jedini eventualni Milanovićev dobitak je odljev par promila glasova od HDZ-a prema opskurnim desničarskim strančicama što izniknu pred svake izbore, odnosno njihovo bacanje u vjetar D’Hondtove izborne metodologije, što je u principu jedna vrsta poetske pravde. 

Karamarkov brod žestoko se nasukao udesno

Može se, također, steći krivi dojam kako je peticija poruka Tomislavu Karamarku kako miševi bježe s njegova broda, doduše žestoko nasukanog udesno, koji pušta na sve strane. 

Ili se, pak, HDZ-ov brod toliko fatalno nakrivio udesno da su “peticionaši” u jednom trenutku pomislili kako nema prostora i vremena za vraćanje na staro i kako je “Za dom spremni” stvar koja se mora riješiti unutar obitelji, odnosno dogovoriti se na koji način zbrinuti zajednički radioaktivni otpad. 

Da su razmišljali drukčije, onda bi svoje pismo uputili Saboru ili Zoranu Milanoviću. Zatim je tu reakcija, koja je daleko najspornija, čelnika Hrvatske biskupske konferencije, zadarskoga nadbiskupa Želimira Puljića, koji ne vidi ništa sporno u peticiji niti se na bilo koji način ograđuje od dvojice biskupa potpisnika, već ide korak dalje: predlaže “znanstvenu” raspravu o “dvoznačnim pojmovima”. 

Nije pojasnio što podrazumijeva pod “drugim” značenjem zloglasnog “pojma”. Vjerojatno je mislio na notorni “operni citat”. Vratimo se na trenutak pismu koje je upućeno predsjednici Grabar Kitarović i Tomislavu Karamarku te ga pokušajmo donekle modificirati, a zatim se pogledati u zrcalo.

Odatle će nas zacijelo promatrati nacereno lice vojvode Šešelja. Evo, da su “peticionaši” predložili kao službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci, na primjer, “kršćansko” “Pomoz Bog!”, mogli bi svoj prijedlog braniti otprilike na sljedeći način: 

“Uvođenjem takvog pozdrava u službenu uporabu njegovala bi se hrvatska kršćanska tradicija, u protivnom protivnici ovog pozdrava mogli bi sutra doći na ideju da nam zabrane odlaske u crkvu, u zagrebačku katedralu, kao u vrijeme komunističkoga mraka”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.