Kultura
739 prikaza

"Opet je došla 1971., vratila se čuvena hrvatska šutnja"

Urša Raukar
Sanjin Strukić (PIXSELL)
'Zanimljivo je da je u mirnim prosvjedima 2010. uhapšeno 150 građana. Hapsio nas je današnji vođa opozicije, Tomislav Karamarko. Dobro je da se podsjetimo te činjenice u ovo predizborno vrijeme’

Cijeli svoj glumački vijek provela je u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je ostvarila više od 60 uloga, od Penelope u “Odiseju i sinu” i Olge u “Tri sestre” pa do uloga u hitu “Kako smo preživjele” i komadu “Elza hoda kroz zidove”, no široj je javnosti najpoznatija po ulozi hrabre i beskompromisne građanske aktivistice. Trenutačno priprema ulogu Majke u predstavi “Čarobni brijeg”, koja nastaje po istoimenom remek-djelu Thomasa Manna.

Thomas Mann u romanu ‘Čarobni brijeg’ daje uvid u stanje duha uoči Prvog svjetskog rata, ali postavlja i filozofska pitanja o slobodi i humanosti. Što vas se najviše dojmilo u tom romanu?

Urša Raukar | Author: Nina Djurdjevic (PIXSELL) Nina Djurdjevic (PIXSELL)

Presretna sam što se ‘Čarobni brijeg’ našao na repertoaru našeg kazališta, i to još u režiji majstora Janusza Kice. To je jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća, meni jedan od najdražih. Thomas Mann je govorio da je ‘Čarobni brijeg’ dokument o stanju duha i duhovnim problemima prve četvrtine 20. stoljeća, i da se mora pročitati dva puta. Ja ga sada čitam drugi put i, doista, treba ga čitati i tri, i četiri puta da bi se uspjele sagledati sve dimenzije, teme, detalji, kompozicija, pratiti sve rasprave između Castorpa, Settembrinija, Naphte, Behrensa, sve njihove rasprave o bolesti, smrti, društvu, povijesti, budućnosti, pojmu vremena... ‘Čarobni brijeg’ je velebno djelo, volim ‘biti’ u njemu, ‘sudjelovati’ u filozofskim raspravama, pratiti bogatstvo karaktera, uroniti u detaljne opise prirode, stvari, naizgled banalnih sitnica.

Likovi u ‘Čarobnom brijegu’, od glavnog junaka Castorpa pa do Settembrinija, gospođe Chauchat i Krokovskog, predstavljaju sliku bolesne Europe onog vremena, dok je sam sanatorij metafora rata. Kakav je vaš lik?

To je ‘muški’ roman, ima mnogo sjajnih muških lica, žena je mnogo manje. I zato sam sretna što sam se ipak našla u podjeli, igram jednu od stanovnica lječilišta, majku čija oba sina su pacijenti u zadnjem, neizlječivom stadiju tuberkuloze, Meksikanku koja govori samo španjolski i priča o svojoj tragediji upotrebljavajući samo jednu rečenicu na francuskom. Zahvaljujući njoj imat ću privilegij dva mjeseca živjeti u toj nenadmašnoj literaturi, u Švicarskoj, na 1600 m nadmorske visine, gdje je sve izoštrenije, jasnije, napetije, gdje vrijeme mijenja svoje trajanje na koje smo navikli u ‘nizini’.

Thomas Mann je bio jedan od prvih pisaca koji je u svojim djelima upozoravao na opasnost od fašizma. Koliko može umjetnik ili intelektualac danas, kada se sve relativizira, utjecati na prokazivanje anomalija u društvu?

Koliko može, ne znam. Ali, mora, to je sigurno. Nikada se ne smije izgubiti nada da se svijet i društvo mogu poboljšati. I zato treba govoriti svojim djelima ili građanskim angažmanom, nastojati na sve načine upozoravati na društvene anomalije. Već dugo žalosti to da u Hrvatskoj samo rijetki pripadnici intelektualne elite progovaraju o gorućim problemima našeg društva. Kod većine vlada čuvena ‘hrvatska šutnja’, kao da je zavladala neka apatija, gubitak vjere u promjene, strah od političke odmazde za iznesenu kritiku. Iznimno nam nedostaju Ivan Supek ili Vlado Gotovac ovih generacija, hrabre velike osobnosti koje bi se glasno i odlučno suprostavile svim anomalijama društva, nepravdama, ponovnom buđenju fašizma, nacionalizmu, krađama, korupciji, prevarama, ovom tranzicijskom užasu u kojem danas živimo.

Završili ste glumu na Akademiji, obrazovani ste i muzički, a jednu ste sezonu proveli u St. Etienneu i Parizu gdje ste igrali na francuskom jeziku u tri predstave ‘Machbetu’, ‘Iza zatvorenih vrata’ i ‘Četrdesetorici’. Što vas je najviše formiralo kao glumicu?

Urša Raukar | Author: Zeljko Hladika (PIXSELL) Zeljko Hladika (PIXSELL)

Naravno, ZeKaeM na prvom mjestu. U tom iznimno inspirativnom okruženju profesionalno sam odrastala, učila, stasala kao glumica. Naučila sam da je kazalište zajedništvo, veselje, igra, istraživanje. Na seminarima glumačkih tehnika koji su bili organizirani kod nas pronašla sam ekvivalent skalama i tehničkim vježbama na klaviru. Glazba je bila uvijek važna za mene. Učila sam klavir kod moje mame, koja je bila sjajan glazbeni pedagog i sve ono što je u mene usadila, baza je moga današnjeg bavljenja kazalištem i glumom. A angažman u Francuskoj je došao u vrijeme moje zrelosti kada sam bila profesionalno spremna uhvatiti se u koštac s izazovima i problemima igranja na stranom jeziku. To je neponovljivo, vrijedno iskustvo, novo upoznavanje same sebe, koje ostavlja traga zauvijek. Sva ta iskustva, ZeKaeM, glazba, Francuska, formirali su me u glumicu i čovjeka kakav sam danas.

Početkom ‘90-ih, u doba tuđmanizma, zbog slučaja Trga žrtava fašizma postali ste i građanska aktivistica. Što vas je motiviralo na takav angažman, iako niste bili članica niti jedne stranke?

Više volim reći da nastojim biti odgovorna građanka, smatram da je mogućnost reagiranja na razne situacije i pojave u društvu obaveza i odgovornost građana. Ne bismo se smjeli zadovoljiti samo izbornom nedjeljom, mada naši političari upravo to priželjkuju. Naše je pravo i zadatak sudjelovati u odlukama, utjecati na njih, ukratko, biti dio demokratskog procesa. Građansko sudjelovanje u političkim procesima segment je koji je u Hrvatskoj najmanje prisutan. U slučaju Trga žrtava fašizma odazvala sam se na poziv Zorana Pusića jer sam smatrala da je nedopušteno brisanje tog imena, da je ime tog trga nužan civilizacijski nivo jednog ozbiljnog društva, svjesnog svih zala nacizma i fašizma. Rat je u meni učvrstio potrebu i odgovornost da se borim za javno, opće dobro. Zajednički nazivnik svih akcija u kojima sam sudjelovala ili ih pokretala, bilo je buđenje i motiviranje građanskog angažmana. I to je jedan od razloga što nisam pristupila nijednoj stranci. Uostalom, mislim da ne bih podnijela stranačku stegu, jer ne bih mogla šutke gledati gluposti ili nepoštenja kojima svjedočimo.

Uslijedili su slučaj Cvjetnog trga i uhićenje, zauzimanje protiv homofobije, Jadovno. Kako danas gledate na tih 25 godina aktivističkog angažmana, je li se svijest ljudi promijenila?

Vjerujem da jest. Danas ima mnogo više građanskih inicijativa nego prije dvadeset i pet godina, no još ima mnogo slobodnog prostora za građansku aktivaciju. Treba poraditi na osnovnom - objasniti da je dovoljno odvojiti pola sata i izaći na prosvjed. Nijedna vlast ne može ostati imuna na velik broj građana na prosvjedu. Zajedničkim snagama možemo mnogo više no što nam se to čini. Preporučujem da svakako uzmete u ruke knjižicu Stephana Hessela od šezdesetak stranica ‘Pobunite se’. Taj mudar devedesetogodišnjak jednostavno objašnjava zašto moramo biti građanski aktivni i ne smijemo se dati uvjeriti u neke mantre liberalnog kapitalizma, kao na primjer, da nema dovoljno novca za besplatno zdravstvo i školovanje. Hessel se protivi revoluciji, slažem se s njim, revolucije i veliki prevrati iznesu ljudski mulj na površinu. Uostalom, i sami smo svjedočili tome. Ali mirni građanski angažman je presudan za izgradnju i očuvanje pravednog društva, s jednakim pravima za sve.

Jeste li se u nekom trenutku pokolebali, recimo, kad su vas uhitili i priveli u policijsku stanicu?

Urša Raukar | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

Ne, upravo suprotno, još sam bila sigurnija u potrebu angažmana. U slučaju Varšavske bilo je evidentno da su se udružile sve tri vlasti, zakonodavna, izvršna i sudska, na državnom i lokalnom nivou i to ti ne da da odustaješ. Zanimljivo je da je u mirnim prosvjedima 15. srpnja, 2010. uhapšeno 150 građana, uhapšeno, naglašavam. To je, mislim, rekord u Hrvatskoj. Ni na jednoj utakmici ili divljanjima navijača nije bilo toliko uhapšenih. Hapsio nas je današnji vođa opozicije, pretendent na mjesto predsjednika Vlade, Tomislav Karamarko. Dobro je da se podsjetimo te činjenice u ovo predizborno vrijeme. Je li to čovjek koji će na pravi način osiguravati slobodu i prava svih građana?

Što nam to govori o Hrvatskoj, jeste li to doživjeli kao kršenje osnovnog ljudskog prava na slobodu govora?

Naravno da je sloboda govora samo načelna. Tko se usudi nešto reći što se ne sviđa političkoj vrhuški, ako se javno angažira na nekoj temi od društvenog značaja, kao što je sada, na primjer, istraživanje ugljikovodika u Jadranu, može očekivati ‘vraćanje udarca’. Vlast to radi tiho, iza leđa javnosti, nedokazivo, ali dosta učinkovito. Vrlo su tašti i osvetoljubivi naši političari. I kako tome doskočiti? Jednostavno brojem. Što nas je više, to nam manje mogu. Ne mogu se osvećivati desecima tisuća građana. I, zato – izlazite na prosvjede, mi, građani imamo snagu i pravo artikulirati svoje stavove.

Jednom ste rekli da politiku vidite kao najveći problem u Hrvatskoj, jer proizvodi kaos, pogotovo u kulturi. Možete i to pojasniti?

Urša Raukar | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)

Javna je tajna da je politika presudna u svim važnim odlukama u kulturi, bilo kadrovskim, bilo financijskim. Dakle, kriteriji se svode na političku podobnost. Nema strategija, planova, zanemaruju se stručni kriteriji, bolje rečeno, uopće ih nema. Jedino je važno kako je tko politički pozicioniran, koga poznaje, koju političku opciju podržava. A to je situacija kaosa u kojoj je sve moguće i bez obzira na trud djelatnika u kulturi, polako klizimo prema dolje. Sramotno je da se stalno moraju političke elite uvjeravati da je kultura baza društva, a ne samo trošak, pa nam, eto, oni, nešto omogućuju. Kultura je sačuvala granice Hrvatske kroz stoljeća, zavrijedila je veću brigu i važnije mjesto u našem društvu.

Očito je da se već vodi predizborna kampanja. Koju političku opciju vidite kao najprihvatljiviju?

Naše je društvo izmoreno prevarama, krađama, manipulacijama, lažima, mi vapimo za socijalnom i društvenom pravdom, za poštenjem, za ‘politikom koju će voditi ljudi u čijim glavama’, kao što kaže Thomas Mann, ‘stanuje razum, a u srcima simpatija, ljudi kojima je moć sredstvo za dobročinstva’. Ja želim vjerovati da je takvu politiku moguće iznjedriti i naša je građanska dužnost boriti se za takvo društvo.

Kako objašnjavate da pred svake izbore u Hrvatskoj imamo rehabilitaciju ustaštva?

Urša Raukar | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)

Strašna je i žalosna neodgovornost politike koja stalno budi aveti prošlosti iz svojih egocentričnih, politikantskih razloga. Prvo zazivaju crne vrane po rivama, a potom mirno isporučuju generale u Haag. I stalno tako. Zar nije napokon došlo vrijeme da ostavimo ustaštvo iza sebe kao najveću sramotu i užasni zločin koji je počinjen u ime ovog naroda? Nevjerojatno je da se još ponegdje veliča Pavelić i sustav koji je, osim strašnog zločina Jasenovca, jednostavno prodao Dalmaciju i otoke Talijanima ne trepnuvši okom. Pa on je veleizdajica, njega treba posthumno osuditi i za taj zločin prema domovini. I to stalno neodgovorno posezanje za nacionalizmom iz politikantskih razloga dovelo je danas do tihe fašizacije našeg društva, do neprihvaćanja drugoga i drukčijeg, do zatvaranja u svoje male sredine, do iracionalne mržnje prema svemu što nije ‘hrvatsko’, što je drukčije. A Katolička crkva tu daje značajni doprinos ne reagirajući na radikalne izjave i akcije pojedinih biskupa i svećenika. Kako tužno. Zašto da se itko u našoj zemlji osjeća ugroženim ili manje vrijednim? Ono što ne želimo da se dogodi nama, nemojmo ni mi činiti drugima. Uskoro ćemo imati priliku, na žalost, pokazati svoju humanost prema jadnim ljudima koji bježe spašavajući goli život pred terorizmom i ratom. Upravo mi imamo iskustvo 400.000 izbjeglica u Domovinskom ratu i vrlo dobro znamo kako je to teška situacija. Nadam se da će Hrvatska pokazati svoje najbolje lice pružajući ruku pomoći ljudima u velikoj nevolji.

Svojedobno ste rekli da bi u Hrvatskoj trebalo prije bilo kakve reforme provesti moralnu obnovu jer je ono malo morala pretvoreno u prah početkom ‘90-ih. Kako to promijeniti?

Urša Raukar | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)

U Hrvatskoj su na najnižim granama poštenje, pravda, solidarnost, dobrota, skromnost i poniznost. Prevladavaju krađe, korupcija, prevare, odsustvo ideje općeg dobra, grabež, osobna ambicija koja ne mari ni za što, osim za vlastiti uspjeh. Dapače, to je poželjno ponašanje, kod nas se više ne kaže ‘krasti’, nego ‘dobro se snaći’. Kako je moguće da se u zemlji u kojoj statistički ima oko 90 posto katolika toliko krade, laže, muljari? Zašto se svi ti katolici ne drže osnovnih postulata vjere? Zašto se branitelji nisu digli kada se kralo ovu zemlju, kada su se uništavala poduzeća, poklanjala podobnim pojedincima, a tisuće ljudi ostavljalo na ulici, bez posla? Zašto šutimo na bezočna bogaćenja krađom ovoga društva i nas, građana? Tko je odgovoran? Svi mi zajedno, no na prvom mjestu političke elite, one iz devedesetih koje su takav rasap omogućile, i sve one iza koje su to podržavale i nastavljale. Riba smrdi od glave i dok ne iznjedrimo politiku poštenja i pravde, neće nam biti dobro, nijedna gospodarska reforma ne može uspjeti bez poštenja i morala. Svi možemo tome pridonijeti, svojim poštenim životom, radom, urednim plaćanjem poreza i građanskom borbom protiv politika koje ne vode računa o općem dobru i javnom interesu. Ne smijemo se predati groznoj rečenici: ‘Njima se ništa ne može.’. Može se i mora. To je i naša građanska odgovornost.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.