Kako se približavao dolazak pape Franje u Bosnu i Hercegovinu ovdašnja medijska scena lagano se usijavala. Ključno je pitanje kome zapravo dolazi Papa, što je u startu najobičnija politizacija i vrbovanje vojnika Franje za “našu stvar”.
Odnosno zašto Sarajevo, a ne, na primjer, Orašje, Kreševo ili Mostar. Popis onih kojima dolazi papa Franjo iz dana u dan se širi. Papa, tako, sigurno dolazi Draganu Čoviću, predsjedniku F BiH Marinku Čavari i Miloradu Dodiku, a valjda će na taj popis do 6. lipnja upasti i Željko Komšić i Nermin Nikšić.
Zašto najavljuju bojkot zbod dolaska Pape?
A možda, gluho bilo, i Bakir Izetbegović. U ovoj je zemlji sve moguće. Počelo je s tekstom Nine Raspudića u banjolučkim Nezavisnim novinama. On je skorašnji Papin posjet stavio u kontekst nedavne izjave pape Franje o zločinu koji je počinila Turska prije ravno stotinu godina prema milijun i pol Armenaca.
Papa je nedvosmisleno taj čin nazvao genocidom. Raspudićev tekst krije u sebi krupnu sistemsku pogrešku. Polazeći od te izjave i imajući u vidu nedavne stupidne izjave Bakira Izetbegovića o Bosni i Hercegovini kao naslijeđu predsjednika Turske Tayyipa Erdogana, BiH je, naime, prema patetičnim konstrukcijama Izetbegovića Mlađeg, Alija Izetbegović neposredno pred smrt ostavio u amanet Tayyipu Erdoganu, Raspudić elegantno proglašava papu Franju nepoželjnim u Sarajevu.
Bez pravljenja razlike između političkoga i simboličkog Sarajeva i uzimajući gluposti jednog tragično potkapacitiranog političara, kakav je Bakir Izetbegović, kao ključni geopolitički argument svoje analize.
S druge strane i ovaj papa, prema Raspudiću, zaobilazi prilikom posjeta “mjesta gdje većinski žive Hrvati kao da su radioaktivna”. Naime, papa Ivan Pavao II. za svoga pontifikata posjetio je Sarajevo i Banju Luku. Raspudić čak najavljuje i bojkot bosanskohercegovačkih Hrvata posjetu.
Potemkinova sela za račun političkog Sarajeva
Oni su tu samo prijeko potrebna kulisa, mahači zastava. Od bojkota naravno neće biti ništa. Navest ću samo jedan primjer za koji znam: od 45 uskopaljskih FRAMA-ša (franjevačka mladež), uglavnom srednjoškolaca, na višednevno volontiranje u Sarajevu, prije i poslije Papina posjeta, prijavilo se njih 43.
Što znači, neće predstavljati samo kulisu multikulturalnih Potemkinovih sela za račun političkog Sarajeva. Toliko o bojkotu. Tako, papi Franji preostaju jedino Srbi i Milorad Dodik koji je u parlamentu Republike Srpske, kao čin inata prema političkom Sarajevu i Turskoj kao njegovu ključnom političkom sponzoru, pokrenuo inicijativu da se zločin nad Armencima proglasi genocidom.
Dodiku Papin posjet, prema tome, dođe kao nekakav hrvatski kec na bošnjačku desetku. Raspudićev tekst bi držao vodu, ali samo pod jednim uvjetom: da je papa Franjo član Čovićeva HDZ-a (ili barem simpatizer) i da dolazi u BiH jer želi zaposliti kakvog rođaka u Eronetu ili barem u Elektroprivredi HZ HB.
Pravi intelektualci su u BiH izumrla vrsta
U tom slučaju Papa bi bez problema obišao sve te naše “centre svijeta” s jasnom porukom čiji je. Kao da je trenutačni društveno- politički kontekst, odnosno patroniziranje političkih elita, Bogom dana stvar i Papa se, prema službenoj dužnosti, mora povinovati tome. Prema toj logici, papa može doći Draganu Čoviću, Zlatku Lagumdžiji, Bakiru Izetbegoviću ili Miloradu Dodiku.
Na Raspudićev tekst reagirao je fra Petar Jeleč, profesor na franjevačkom Teološkom fakultetu koji se s pravom žestoko obrušio na Raspudićevu politizaciju Papina posjeta. Zatim je uslijedilo otvoreno pismo papi Franji šarolike skupine koju radio Slobodna Europa (producent nacidokumentarca o “rasistu” Anti iz Mostara) anakrono naziva “bh. intelektualcima”, iako ta vrsta više ne živi na ovim prostorima.
U BiH, konkretno, pada mi trenutačno na pamet samo nekoliko imena ljudi koje uistinu, bez ironije možemo nazvati intelektualcima u pravom smislu riječi. To su zapravo posljednji primjerci jedne izumrle vrste, međutim nitko od njih nije među potpisnicima pisma. Najpoznatiji od “bh. intelektualaca”, potpisnika, su književnici Aleksandar Hemon (živi u Chicagu) i Saša Stanišić (živi u Njemačkoj), filmska redateljica Jasmila Žbanić i članovi benda Dubioza kolektiv Brano Jakupović i Vedran Mujagić.
Osuđenici iz Haaga vratili su se kao heroji
Pismo započinje tipično naški, zemljački, u familijarnom i intimnom tonu, s “Dragi papa Franjo”. U suštini je riječ o pamfletu koji je naličje teksta Nine Raspudića, odnosno o jeftinoj politizaciji. Kada sam pročitao ovaj tekst, nisam odmah shvatio namjeru potpisnika. U tekstu se uglavnom govori kako su Papini domaćini u Sarajevu Marinko Čavara i Dragan Čović “fuj”, jer su priredili doček osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću nakon odležane kazne.
Dovde, ovaj tekst ima smisla i sasvim je u redu. I sam bih ga potpisao. Međutim, potpisnici su zaboravili informirati “dragog papu Franju” da je to ovdje nacionalni sport, pravilo bez iznimke, da su se svi osuđenici iz Haaga vratili u Bosnu i Hercegovinu kao “heroji” (“a ne zločinci”) i da ih prema toj logici u ovoj zemlji ne bi imao tko dočekati, barem na onoj političkoj, državničkoj razini. Tako da je ovo prešućivanje, tipična ovdašnja parcijalna istina, zapravo cilj samog teksta.
Umjesto Papina učlanjenja u HDZ, predlaže se, na primjer, Komšićev DF ili Lagumdžijin, odnosno Nikšićev SDP. Prije pisanja ovog pisma, potpisnici su se, također, trebali elementarno informirati i doznati neke biografske podatke o aktualnom papi, o političkom mraku Argentine sedamdesetih godina prošlog stoljeća i ljudskoj hrabrosti koju je budući papa tada pokazivao stavljajući se na stranu obespravljenih i proganjanih.
Papa dobro zna kakve ga 'moralne vertikale' dočekuju
Tada ovo pismo ne bi bilo potrebno: papa Franjo je dovoljno inteligentan i politički pismen, tako da dobro zna kakve ga političke “moralne vertikale” dočekuju prilikom njegovih pastoralnih pohoda. Čović je tu prije pravilo negoli iznimka.
Treba se samo sjetiti scene s mise na Filipinima kada je papa Franjo primio predstavnike djece beskućnika kojih na katoličkim Filipinima (koja ironija) ima na tisuće. A tu negdje, u blizini, stajale su filipinske “moralne vertikale”, Papini domaćini, koji su nesretnoj djeci ponudili ulicu kao jedini izbor.
Misli li netko kako papa Franjo nije bio toga svjestan? I nije li činom milosrđa i ohrabrenja djeci istodobno opalio žestoku pljusku političkom polusvijetu? Jedna od potpisnica pisma, Jasmila Žbanić, svojedobno je u najboljoj jalijaškoj maniri “mršnula” Zorana Milanovića iz Mostara.
Salonskim “che guevareama” ništa nije jasno
Riječ je o događaju od prije godinu-dvije, u vrijeme poznatih masovnih demonstracija u desetak bosansko-hercegovačkih gradova koji su kulminirali paljevinama i strogo kontroliranom destrukcijom. Iako se, prema mojemu mišljenju radi o najzrelijem političkom potezu nepopularnoga hrvatskog premijera, jer se “revolucija” u Mostaru pretvorila u otvoreni ratnohuškački pohod, dobio je zvučno “marš!”.
Prema tim interpretacijama, Milanović je tada došao na sijelo kod Dragana Čovića. Međutim, salonske “che guevare” su iz svojih analiza isključile i previdjele strah koji je “revolucija” izazvala na pogrešnoj strani Neretve. Milanović je došao u taj posjet, čini mi se, bez ikakvih političkih kalkulacija jer je svakome iole pismenom odavno jasno da u Mostaru postoji političkoglasački sentiment samo za Karamarka i njegov HDZ. (Ili za Kolindu Grabar Kitarović, iako Ivo Josipović, na primjer, jedino u vezi s bosanskohercegovačkim Hrvatima nije kalkulirao i gledao prije svega na svoj rejting.)
U suprotnom, Milanović bi došao u Mostar s kopljem i na konju, u pratnji nekog od svojih smiješnih političkih Sancho Panza. Međutim, nije. U svom romanu “Božji gnjev” napisao sam, zapravo stavio u glavu svoga lika, kako je nepoštivanje i ignoriranje tuđeg straha najsažetija definicija fašizma. A ovaj papa, kao nijedan prije njega, poštuje ljudski strah i beznačajnost. Po tome je poseban.
Nitko nema pravo raspolagati Papinim moralnim kredibilitetom
Kome zapravo dolazi Papa? Dolazi obeshrabrenima u ovoj zemlji, onima koji traže pravdu za ubijene starce u općini Kakanj, uskopaljskim FRAMA-šima, onima koji voze sipljive Golfove dvice, a ne Audije i BMW-ove, djeci odvedenih Bugojanaca čiji su ubojice ugledni članovi društva, dolazi roditeljima čija djeca pune kuhinje njemačkih restorana, njemačke domove za stare i nemoćne ili njihove bauštele, dolazi Srebreničanima, pokloniti se tragediji tog grada, zatim onima koji u rasturenoj i devastiranoj državi svoju egzistenciju traže mimo politike ili povlađivanja političkim elitama, bez obzira na nacionalnost...
Ukratko, nitko nema pravo raspolagati Papinim moralnim kredibilitetom, pa ni “zabrinuti intelektualci” pogotovo ne u svrhu bilo kakve politizacije. U oba navedena teksta riječ je zapravo o lijenosti duha koji u sprezi s politikom dijeli moralne pljuske na sve strane, o čudovišnoj simbiozi koja je rodno mjesto ovakve, lobotomizirane i fašizirane Bosne i Hercegovine kakva je danas.
