"Mojom zemljom haraju neosuđeni kriminalci i ratni zločinci"

Da je netko, slučajno, poratnih godina u Bosni i Hercegovini ispisivao borhesovsku opću povijest beščašća ove zemlje, to bi zasigurno bila knjižurina opsega veličanstvenog romana “2666” Roberta Bolana. 

Ući u tu kaljužu gotovo je nemoguće, a da ne potonete u duboko blato. Ta povijest se i dalje marljivo “apdejta”. Prije posljednjih parlamentarnih izbora u BiH, OHR-ov Visoki predstavnik Valentin Inzko vratio je u politički život jednu šarenu skupinu političara. 

Na slobodi unatoč neoborivim dokazima

Riječ je o likovima iz ovdašnjeg političkokriminalnog miljea kojima je u prethodnom periodu iz kojekakvih razloga, uglavnom “nedokazani” kriminal, bio zabranjen politički angažman. Međutim, iz tog popisa izdvaja se jedno ime, ono Dževada Mlače, neosuđenog ratnog zločinca iz Bugojna.

Tužiteljstvo već godinama ima neoborive dokaze da tog monstruma na dulje pospremi tamo gdje mu je mjesto, iza rešetaka. Imaju svojeručno ispisan ratni dnevnik Dževada Mlače sa zaključcima s jedne od sjednica ratnog predsjedništva Bugojna, čiji je Mlačo bio čelnik. 

Priznao ubojstvo i pljačku, sud ga oslobodio

Sporni zaključci odnose se na likvidacije Hrvata, koje su nakon tog sastanka i uslijedile. Zbunjeni i zlonamjerni OHRov Austrijanac ovim se potezom upisao visoko na listu imaginirane povijesti beščašća BiH. Mlačo je, potom, ekspresno, ispred SDA, imenovan savjetnikom u Razvojnoj banci Federacije BiH.

Županijski sud u Zenici prije petnaestak dana oslobodio je Arnesa Delića iz Vareša optužbe da je u travnju 2014. godine ubio i opljačkao starce Nikolu Crepulju i Maricu Kristić, iako je on taj zločin priznao neposredno nakon uhićenja, i to s obrazloženjem kako tužiteljstvo nije ponudilo dovoljno materijalnih dokaza koji bi nedvojbeno potvrdili da je on počinio ubojstva i pljačku Crepulje (74) i Kristić (79).

Ubijeni zbog 'krive DNK'

Ubijeni starci su Hrvati, a ubojica Bošnjak. Fra Stjepan Duvnjak, inače suzdržani i odmjereni kustos Muzeja samostana Kraljeva Sutjeska, povodom ovoga događaja napisao je kako “živimo i prakticiramo nacističko-fašistički mentalitet”, dok je Boris Dežulović u kolumni u sarajevskom Oslobođenju ovaj događaj okarakterizirao na sličan način: starci su ubijeni zbog “krive DNK”. 

Istom logikom, ubojica je nedvojbeno oslobođen zbog svoje, “ispravne” DNK. Presudu u Delićevu korist donio je sud kojim je predsjedavao sudac Enes Maličbegović. Isti sudac je 2007. godine osudio Tanju Cvitanović, 34-godišnju Zeničanku, nepravomoćno na godinu i pol dana zatvora.

'Nacističko-fašistički mentalitet'

Osuđena se 16. studenoga 2007. vozila magistralnom prometnicom M-17 kad je na njezinu stranu prešao Golf 2 koji je vozio Nedžad Mujčić. U izravnom sudaru koji je uslijedio smrtno je stradao vozač Golfa, a još tri osobe su teško ozlijeđene, uključujući i Tanju Cvitanović koja je, pogađate, Hrvatica, osoba s krivim DNK.

Kad iz ovog svjetla sagledamo fra Duvnjakovu kvalifikaciju sudačke prakse Županijskog suda u Zenici, “nacističko-fašistički mentalitet”, ne čini se nimalo pretjeranom.

Boris Ščitar/ PIXSELL

Posljednjih mjeseci, oko pola godine, koliko je trajala uspostava vlasti u Federaciji BiH i na republičkom nivou, odvija se trakavica u režiji SNSD-a Milorada Dodika oko izbora predsjedavajućeg Parlamentarne skupštine BiH, SDA-ova kadra Šefika Džaferovića, kojega se dovodi u vezu s ritualnim ratnim zločinima nad Srbima (videodokumentirana ritualna odsjecanja glave koja neodoljivo podsjećaju na ISIL-ova pogubljenja) koje su počinili pripadnici postrojbe El Mudžahid na prostorima srednje Bosne. 

Iz opsežne dokumentacije, koja je iscurila iz SDA zaslugom svježe rashodovanog dugogodišnjeg kadra ove stranke Mirsada Kebe, vidljivo je kako Džaferović po zapovjednoj dužnosti nije krivično gonio počinitelje zločina, iako postoje indicije da je njegova umiješanost u zločine mnogo dublja. 

Dodikov SNSD ne prihvaća izbor Šefika Džaferovića na ovo mjesto, čak i po cijenu blokade uspostave vlasti. Dodikovi motivi nemaju veze s pravdom, nego s padom Dodikove političke moći i sve težim gospodarskim stanjem u RS-u te unutarentitetskim političkim razmiricama. Međutim, s obzirom na veliki društveni značaj Dodikove inicijative, bez obzira na to što je riječ o koincidenciji, njegovi motivi su gotovo nevažni. 

Zarko Basic (PIXSELL)

S druge strane, Čovićev HDZ ostao je nijem na imenovanje Dževada Mlače na mjesto savjetnika u Razvojnoj banci. Dodikovi i Čovićevi motivi su isti, s tim da je Dodik “principijelan” zbog neuspjeha SNSD-a na izborima, dok Čović šuti jer kao jedini relativni izborni pobjednik ne želi “besmislicama” riskirati osvojene fotelje. 

Dozvola za ubijanje 'manjinaca'

Po uzoru na Čovića, ponašaju se i Dodikovi RS-ovski oponenti, Bosićev SDS i Ivanićev PDP. Razlog: fotelje. Rezultat: dozvola za ubijanje “manjinaca” zeničkog županijskog suda.

Ono što je zajedničko za sva tri navedena slučaja je šutnja ili relativiziranje istih od strane ovdašnjih javnih medija. Prva dva slučaja, oslobađanje Arnesa Delića i rehabilitacija Dževada Mlače, se prešućuju, u trećem je naglasak na “antidejtonskom” djelovanju Milorada Dodika, dok se o liku i djelu Šefika Džaferovića šuti. 

Definitivna propast BiH društva

Taj diskurs je prihvatila i međunarodna zajednica koja na ovaj način nastavlja svoju katastrofalnu i pogubnu politiku. Zajednički nazivnik svega pobrojanog je SDA, vodeća bošnjačka nacionalna stranka, odnosno svojevrsna “neprovjetrenost” iste. 

U toj stranci i danas nesmetano djeluju likovi s, u najmanju ruku, mračnom ratnom prošlošću i kad bi se napravila neka sveobuhvatna analiza slobodnog pada bosansko-hercegovačkog društva, mislim da bi upravo ova “neprovjetrenost” bila jedan od ključnih faktora sad već definitivne propasti i fašizacije BiH društva.

Što je s ljudima koji su odvedeni u gluho doba noći

Posljednji bosansko-hercegovački medijski Mohikanac, Senad Avdić i njegova Slobodna Bosna, u zadnjem broju donose priču koja je također obavijena velom šutnje, a itekako je vezana za tri gornja slučaja. Zapravo, Slobodna Bosna je, kao nebrojeno puta dosad, razbila ovdašnju medijsku omertu. 

Riječ je, po mojemu mišljenju, o najvažnijem događaju u BiH posljednjih godina. Naime, Mebius film iz Sarajeva snimio je dokumentarni film “Nema ali” prema tekstu 34-godišnjeg povjesničara Harisa Jusufovića o zločinima nad civilima koje su počinili pripadnici jedinica Armije BiH. 

“Ja hoću da čujem šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu. Želim da znam ko je odgovoran za zločine, ko je naredbodavac, a ko izvršilac i kakva je politička pozadina ratnog zločina koji se desio u Sarajevu. Želim da znam zašto su odvedene moje komšije u gluho doba. Želim da znam ko je ubio dvije djevojčice na Grbavici dok su se igrale. Želim da znam broj ubijenih Srba u Sarajevu... Mi treba da iskopamo kosture naše prošlosti da bismo imali budućnost. Ja neću da nosim teret ratnog zločina nad Srbima u Sarajevu jer moja savjest je čista”, piše Jusufović.

Svi znaju o zločinama, ali nitko ništa ne govori

Redatelj filma je Faruk Sokolović, a premijerno je prikazan 7. travnja ove godine pred polupraznom salom u Sarajevu. “Harisov tekst, i ovaj film, priča je o zločinima za koje svi u gradu znaju, ali o kojima ne vole pričati”, piše Slobodna Bosna. 

Ova dva imena definitivno vrijedi zapamtiti: Haris Jusufović i Faruk Sokolović. Nakon svega, ima li nade za ovu zemlju? Uoči posljednjih parlamentarnih izbora, SDA Bakira Izetbegovića obećala je, ako pobijedi, 100.000 novih radnih mjesta u Federaciji BiH, Lagumdžijinoj “zapadnoj Njemačkoj”, odnosno “boljem dijelu BiH”. 

I pobijedili su. Sad čekamo obećana radna mjesta. Međutim, ljude u ovoj zemlji koji razmišljaju svojom glavom ovo obećanje jedino može uplašiti.

Lihvari postaju menadžeri godine

Kako otvoriti 100.000 novih radnih mjesta u zemlji gdje stranački skakavci razvlače ostatke ostataka nekad respektabilne privrede, gdje lihvari iz tzv. “mikrokreditnih organizacija” (koja ironija!) postaju “menadžeri godine” i gdje se pod pojam radnička klasa trpa sve: od onih koji mjesecima ne primaju plaće, preko roblja iz trgovačkog i privatnog sektora pa do stranačkih uhljeba iz raznoraznih apsurdnih državnih agencija koje podsjećaju na general Warovo Ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena? 

Poznavajući domete SDA-ovske politike, pada mi na pamet samo jedna mogućnost: iskopati rovove i podijeliti 100.000 pušaka. Da ne spominjem sekundarnu “industriju”: uslužno-grobarske djelatnosti ili balkanske varijante Blackwatera, eskadrone smrti kao legalan oblik privatne inicijative, da ne kažem diktata tržišta.