Oni koji su za vrijeme hladnog rata pokušali pobjeći iz Istočne Njemačke riskirali su da budu ustrijeljeni, zatvoreni i mučeni. No, s druge strane, vlada je, u nedostatku novca, u tajnosti prodavala ljude Zapadnoj Njemačkoj.
Daniela Walther za BBC se prisjetila noći kada je uhvaćena u pokušaju bijega iz Istočnog Berlina. Bilo je to 13. kolovoza 1961. godine, kada je imala samo pet godina.
Dva dana ranije, njezin otac Karl-Heinz Prietz, koji je bio novinar, došao je kući i obitelji objavio vijest da će vlast Njemačke Demokratske Republike zatvoriti granicu između komunističkog Istočnog Berlina i kapitalističkog Zapadnog Berlina.
"Znao je da će sagraditi zid", kaže Daniela.
Otac je bio svjestan da će nakon dizanja zida biti nemoguće prijeći u Zapadni Berlin, pa je uvjerio suprugu da odmah pobjegnu.
"Otac nam je rekao kuda da odemo i čekale smo ga u tom jednom malom vrtu. Tu smo provele noć 11. kolovoza i prespavale smo u nečijoj šupi", priča Daniela.
Sljedeće večeri otac je došao i odveo ih do loše osiguranog mjesta na granici.
"Krenuo je ispred nas i pozvao majku da pođe za njim, ali se ona ukočila od straha, nije imala hrabrosti. Sjećam se da sam stajala pored nje i slušala kako nas otac zove", kaže Daniela.
Onda su se pojavili stražari.
"Izašli su iz mraka i uhitili mog oca. Odveli su ga, nisam ga vidjela narednih sedam godina."
Daniela i njezina majka su također bile uhićene i odvedene u policiju. Majka je osuđena na devet mjeseci zatvora za suradnju u pokušaju bijega, a Danielu su poslali u selo Stockhausen, gdje su joj živeli baka i djed.
“Biti kćer nekoga tko je pokušao pobjeći bilo je gore nego biti kći ubojice”, kaže Daniela.
Zbog toga su joj baka i djed rekli da svima kaže da je kći tetke koja živi u Zapadnoj Njemačkoj.
Kada je majka puštena iz zatvora, njih dvije su se preselile u Potsdam.
U međuvremenu, istočnonjemačko gospodarstvo je propadalo. Kvalificirani radnici i intelektualci su napustili zemlju u velikom broju, a Sovjetski Savez je eksploatirao državne resurse.
Do 1964. godine financijska situacija se do te mjere pogoršala da su vlasti razvile plan prodaje političkih zatvorenika Zapadnoj Njemačkoj. Zvali su to haeftlingsfreikauf, otkup zatvorenika.
Prema riječima povjesničara Andreasa Apelta, "između 1964. i 1989. godine Zapadnoj Njemačkoj prodano je oko 33.755 političkih zatvorenika i 250.000 članova njihovih obitelji, po cijeni od ukupno 3,5 milijardi njemačkih maraka".
"Obje strane su u tome imale određeni interes: Istočnoj Njemačkoj su bile potrebne devize, a Zapadna Njemačka je htjela izvući ljude iz nehumanih zatvora u Istočnoj Njemačkoj.”
Zatvorenike su razjmenjivali i za kavu, bakar i naftu, a sve se odvijalo u tajnosti. Ljudi su prodavani u tunelima podzemne željeznice ili prebacivani preko granice u autobusima s izmijenjenim registarskim oznakama.
Godine 1968. ugovorena je cijena i za oca Daniele Walther.
"Bio je u zatvoru osam godina. Mučili su ga, nije govorio o načinima, ali upropastili su mu zdravlje. Mislim da godinama nije vidio svjetlo dana", ispričala je Daniela.
Njezin je otac prodan tako što je iz zatvora pušten samo u svojoj odjeći. Naime, zatvorenici u Istočnoj Njemačkoj nisu smjeli napustiti zatvor s ničim drugim osim s odjećom koju su imali na sebi.
Kada se smjestio u Zapadnom Berlinu, prodane su i Daniela i njena majka.
"Nisam htjela ići. Htjela sam ostati u Istočnoj Njemačkoj s bakom i djedom, ali se ugovor odnosio na suprugu i kćer. Mislim da su za nas platili 100.000 njemačkih maraka", kaže ona.
Otac ih je čekao na drugoj strani.
"Nisam ga prepoznala, što ga je prilično zaboljelo. Plakao je", priča Daniela.
Iza sebe je ostavila prijateljicu Gudrun.
"Rekla mi je da će me doći posjetiti u Zapadni Berlin kad bude imala 60 godina. Ljudi su naime mogli napustiti Istočnu Njemačku kada bi napunili 60 godina", priča Daniela, koja se godinama nakon odlaska u Zapadni Berlin preselila u London gdje živi i danas.
