Heike M. nekad je bila velika nada gimnastike u Istočnoj Njemačkoj. Bila je školska prvakinja osamdesetih i kandidat za sudjelovanje na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine.
Na jednoj slici koju čuva u svom albumu slikala se s Maxi Gnauck, velikom sportskom zvijezde Istočne Njemačke. Maxi je u Moskvi osvojila zlato, a Heike, koja je trebala pokazati novu snagu socijalističke Njemčake ispala je iz ekipe u zadnji trenutak.
“Gimnastika je odredila cijeli moj život. Od sedmog razreda nije prošao niti jedan dan da nisam osjećala bol“, ispričala je za njemački Spiegel.
Heike je dobivala stotine injekcija. Doktori su joj ih davali čak i tijekom natjecanja. Karijeru je završila sa 16 godina zbog zdravstvenih razloga. Njezino tijelo nije više moglo izdržati napore i opterećnje na kičmu koje je u profesionalnoj gimnastici vrlo intenzivno. Barem je tako stajalo u liječničkom obrazloženju.
Njezine muke nisu prestale povlačanjem. Zapravo, njezini najveći problemi tek su počinjali. Heike danas pati od teških degenerativnih bolesti pršljenova vrata, puknuća tetiva, tricepsa, okoštavanja lakta, bolovima svih mišića, upaljenih kukova, depresije...
Njezino pravo ime nije Heike. Radi u školi i nitko ne zna kroz što je prošla i što je dovelo do toga da je danas gotovo invalid.
Gimnastikom se prestala baviti prije 36 godina i tek je sad progovorila o stvarnim razlozima o prekidu karijere. To je još uvijek tabu tema Istočne Njemačke.
Liječnici su u mračnim godinama te države eksperimentirali na sportašima i praktički se igrali Frankensteina na njihovim životima, među kojima je bila i Heike.
Davali su im anaboličke steroide i zbog muških hormona djevojčice nisu rasle i bile su izdržljivije. Nakon što se više nisu mogle baviti sportom, dobijale su hormone rasta koje su "liječnici Frankensteini" izvlačili iz leševa.
Manipulacija rasta jedna je od najkontroverznijih stvari u medicini i za one koji su njima izloženi predstavljaju neviđeno mučenje.
Početkom osamdesetih jedan je liječnik zaključio kako je Heike skupo platila svoju kratku sportsku karijeru. Heike je kasnije htjela otići i u prijevremenu mirovinu jer od bolova nije mogla raditi, pa je tako njezin slučaj dospio na sud.
Sud je angažirao molekularnog biologa da procijeni njezino zdravstveno stanje i tek tada je Heike postala svjesna čemu je sve bila izložena i kakve je to posljedice ostavilo na njezino zdravlje.
Liječnik Werner Franke bavio se među ostalim zdravstvenim problemima ljudi iz Istočne Njemačke i bio je upoznat s tajnim dokumentima u kojima je pisalo sve o korištenju anabolika i dopinga kojima su liječnički 'šopali' istočnonjemačke sportaše.
Dok anabolici u dizanju utega i atletici prvenstveno utječu na povećanje snage u mišićima, u gimnastici, umjetničkom klizanju i plivanju koristili su se zbog drugih razloga. Oni naime doprinose brzoj regeneraciji pa tako i činjenici da se sportaši brzo oporavljaju i mogu sve više trenirati.
Liječnici su u Istočnoj Njemačkoj koristili hormone kao što je STS 646, koji je kod mladih gimnastičarki imao najvažniji cilj, održavati ih niskima, jer su niske gimnastičarke postizale najbolje rezultate.
Ali, zato su nuspojave vrlo dramatične i ozbiljne. Prema pisanju Spiegela, kada se anabolički steroidi koriste prije puberteta, zatvaraju se epifizalne ploče na krajevima dugih kostiju (kosti ruku i nogu), čime se zaustavlja rast, a kosti se kalcificiraju.
Takvo upozorenje čak i stoji na uputstvima za upotrebu anabolika koji potječu iz Istočne Njemačke, ali uputstvo se počelo stavljati tek nakon pada Istočne Njemačke.
Gudrun Frohner, višegodišnja liječnica Gimnastičarskog saveza u Istočnoj Njemačkoj priznala je 1998. godine pred sudom korištenje steroida. Na osnovu internih dokumenata Istočne Njemačke, sistematsko davanje STS 646 spadalo je u koncept sportskog saveza. U suštini, korištenje hormona bila je obaveza nametnuta od strane države, iako je bilo dosta stručnjaka koji su se protivli davanju anabolika djeci.
Heike je bila visoka 153 cm i teška 43 kilograma kada je u lipnju 1979. godine završila karijeru. Ispričala je da je dobivala ogromnu količinu tableta koje je stalno uzimala. Govorili su joj da su to vitamini. Naime, doping među gimnastičarkama je bila tajna. Ni sportašice ni njihovi roditelji nisu imali pojma što se događa.
Ni do danas te okolnosti nisu do kraja objašnjenje, tako da mnogim gimnastičarkama Istočne Njemačke iz tog vremena još uvijek nije jasno zašto su niske rastom. Među njima je i Antje Wilkenloh, zadnja prvakinja Istočne Njemačke, koja je visoka samo 150 cm. Berlinska udruga za pomoć žrtvama dopinga u kontaktu je sa osam bivših gimnastičarki i sve imaju kronične bolove kičme, ramena, stopala i kukova. Većina ih pati od depresije, što je česta nuspojava korištenja anabolika.
Još jedna od žrtava ovog zločinačkog sustava je i Dagmar Kersten. Visoka 152 cm i teška 43 kilograma, Dagmar je u Seulu 1988. godine osvojila srebrnu medalju. Samo na skočnim zglobovima do sada je obavila šest operacija, a kičma joj je jako oštećena.
Ona je u svom liječničkom dosjeu otkrila da ju je Bernd Pansold, glavni liječnik njezinog kluba Dinamo iz Berlina tretirao prema takozvanoj «Kaiser shemi» što je, tajnim jezikom sporta Istočne Njemačke podrazumijevalo kontinuirano davanje hormonskih preparata sportašima.
Pansold je jedan od rijetkih koji je osuđen za sudjelovanje u nanošenju teških tjelesnih ozljeda. Dagmar je rekla za Spiegel kako danas kada gleda gimnastičarska natjecanja suosjeća sa sportašicama.
"Kada vidim težinu njihovih vježbi, jasno mi je da se na žalost, ništa nije promijenilo. Ludilo se nastavlja", kaže Dagmar.
Jedan stručni časopis za pedijatriju još je 1998. godine objavio studiju o dopingu u američkom sportu i liječnici su bili iznenađeni koliko je rašireno korištenje anaboličkih steroida. Od sredine devedestih njihova je upotreba dramatično porasla i u SAD-u i to uz pomoć trenera iz bivše Istočne Njemačke.
U Istočnoj Njemačkoj liječnici su imali metode kojima su utjecali na ponovni rast gimnastičarki nakon završetka karijere. Werner Franke je u Heikenom medicinskom kartonu pronašao dokaze kako se na perfidan način skrivala kolateralna šteta u cijeloj priči. Heike je 1979. godine poslana na rehabilitaciju u centar za rehabilitaciju u Kreischu gdje je šest tjedana dobivala preparat za rast – Sotropin H.
Farmaceutska kompanija koja je proizvodila Sotropin, VEB Arznei, ovaj je preparat dobivala iz moždanih žlijezda leševa. Veliki broj pacijenata koji su se liječili Sotropinom dobili su Kreutzfeld-Jakobovu bolest, koja uzrokuje tešku demenciju i smrt. Franke je kazao kako je razgovarao sa patolozima iz tog vremena, koji su mu rekli da ne razumiju zašto su uopće imali dozvolu vaditi moždane žlijezde iz leševa
Prestanak uzimanja anabolika i prelazak na hormon rasta imali su posljedice – Heike je u godinu dana narasla deset centimetara. Možda zvuči dobro za nju, ali lokomotorni sisetem nije izdržao ovakvu promjenu, pa je Heike završila s oštećenim zglobovima po cijelom tijelu i do smrti će živjeti u bolovima.
