Napisane 1700. prigodom smrti pape Inocenta XII. i posvećene Luju XIV., “Tajne konklava” su suma mudrosti o papama, konklavama i kardinalima, malo remek-djelo cinizma i ironije, u kojem se Attovo neumoljivo povijesno sjećanje i njegova nepristrana obrana državnih interesa združuju s oštrim opaskama o ljudskoj prirodi i moralnom popudbinom bez ikakvih iluzija. Lišen stilskih briga, gotovo u obliku aforizama, autor uvijek prelazi na ono bitno: njegovo djelo namijenjeno je da bude čuvano u tajnim odajama Kralja Sunca.
Gotovo nitko nije smio rabiti tako prisan ton s Lujem XIV. No Atto Melani poznavao je kralja od njegova djetinjstva - zapravo, talijanski kastrat bio je u pratnji kraljevske obitelji u bijegu iz Pariza tijekom nemira fronde. S kraljem, koji je tad bio dječak, dijelio je progonstvo gotovo godinu dana te svaku večer pjevao za njega i njegovu majku. I dok piše “Tajne konklava”, Atto zna da se najmoćnijem europskom vladaru može obratiti s prisnošću starog prijatelja. Zbog toga se možda kastrat usuđuje govoriti otvoreno i kritizirati političku strategiju Kralja Sunca: francuski veleposlanici nemaju ni najmanju predodžbu kako se postaviti prema Crkvi, njihov je pristup nezgrapan, njihova taktika katastrofalna, ali zapovijedi su dolazile iz Pariza.
U konklavi su zamke uglavnom nevidljive
I dosta je s bahatošću i prezirom prema Rimu, dosta s “vječnom nepovjerljivošću prema svemu onome što nije francusko”: izraz koji zvuči kao pljuska onome tko je rekao l’État c’est moi. U Attovim riječima, kao i u riječima svih onih koji su dugo živjeli i mnogo toga upoznali, zamjećuje se čežnja za dobrim starim vremenima, zbog toliko kuđenog nepotizma i zbog konklava u kojima je šačica kardinala i veleposlanika bez izmotavanja odabirala novoga Kristova namjesnika. Danas je sve postalo teško, piše Atto, ne postoji kardinal koji ne bi želio biti izabran za papu i koji ne vjeruje da to može bolje od drugih. Evo, dakle, odakle nastaju osvete do smrti, koliko pomamne, toliko i kaotične, opisane u “Tajnama konklava”.
U konklavi su zamke uglavnom nevidljive. Bez primirja se troše osobne mržnje, zasjede, osvete, goleme pogreške i tragikomični slučajevi. Konklava je jedan mali svadljivi svemir u kojemu se uskomešaju bande neobičnih imena, kao Leteći odred ili Zelanti. Ne smije se imati povjerenja ni u što i ni u koga, upozorava Atto, uključujući i one koji su na našoj strani.
Rim kakvim ga opisuje opat Melani prepun je strasti u kojima Atto, s gotovo ženskom intuicijom, upozorava na profesionalce izdaje, ocrnjivanja, nesloge, licemjerne pobožnosti. Vođe velikih frakcija zanimljivi su, ali nemaju nimalo političke važnosti izvan konklava (kao kardinal Chigi) ili na sebe navlače gorku ironiju naroda (kao kardinal Altieri) jer su previše koristoljubivi, razdražljivi i pohlepni. Svime vlada hir slučaja, kao u izboru Inocenta XII., pape kojega nitko nije želio, ali je na kraju svejedno sjeo na Petrovo prijestolje. Naravno, sredstva za dobivanje konklave nisu uvijek pohvalna, ali ista su ona na koja su Atta uputili njegovi poslodavci i otvorili mu put uspjeha: laska, prevara, korupcija i prije svega špijunaža.
Kako bismo upoznali prirodu nekog čovjeka, potrebno je temeljito istražiti njegovu ćud i njegov um. Ali da bismo bili sigurni, iskreno priznaje Atto, uvijek je bolje čuti što će došapnuti njegovi sluge, jer nitko ne zna njihove slabe točke bolje od njih. (...)
Kralju Veličanstvo, dva mi razloga nalažu da predočim ova sjećanja. Prvi je želja da prije no što završe moji dani Vaše Veličanstvo bude obaviješteno o brojnim činjenicama koje se odnose na papinski dvor, a dosad si možda nitko nije uzeo slobodu da Vam to kaže. Drugi je hitnost da Vaše Veličanstvo sazna da Ono osobno mora unutar Kardinalskog zbora odabrati jednog dobrog francuskog podanika, sposobnog zastupati interese Svete Stolice i sačuvati mir koji ste Vi odnedavno donijeli u čitavu Europu.
Ako sva ova razmatranja zavređuju Vaše odobravanje, mogu se smatrati zadovoljnim. Doista sam se pokušao suzdržati od svake predrasude i ono što ćete pročitati smatram nadasve važnim za Vašu službu. Vodila me želja za istinom i da istodobno posvjedočim nerazrješivu odanost koju ću zauvijek gajiti prema Vašoj svetoj osobi i duboko poštovanje s kojim ću se uvijek smatrati najponiznijim, najodanijim, najposlušnijim i najrevnijim slugom Vašeg Veličanstva
opat Melani, Pariz, 1700. godina
1. Papinski dvor
Papinski dvor u Rimu obdaren je velikim sredstvima i beskonačnim resursima. Izlika vjere jamči mu ogromnu moć nad slabim dušama, pučanima i vjernicima.
2. Nikad ne podcjenjuj Rim, nego mu se uvijek ulaguj
Veoma je opasno omalovažavati papinski dvor ili ga ne cijeniti koliko je potrebno - neprijateljstva papa i krivokletstva nuncijâ izazvala su ratove koji su u crno zavili čitavu Europu.
3. Papinski dvor moćniji je od svih ostalih kraljevstava na svijetu
Papinski dvor upućen je u sve tajne i spletke ostalih dvorova. Za razliku od ostalih vladara, papa ima tu prednost da po čitavoj zemaljskoj kugli ima razasut veoma veliki broj prelata, svećenika, starješina i nadstojnika vjerskih redova, koji su svi međusobno stalno povezani i u stalnoj su vezi s generalima redova i nuncijima. I svi opskrbljuju Rim informacijama, među kojima su i najskrivenije tajne vladarskih obitelji. Stoga nije teško shvatiti zašto je papinski dvor tako moćan i opasan. Nijedan vladar nikad ga ne bi smio podcijeniti, nego bi mu radije trebao namijeniti mnogo novca. Ako mu se baš ne želi laskati, dobro je odnositi se prema njemu barem oprezno i gajiti s njim prijateljstvo. Tako će se, ako ništa drugo, zaštititi od svih zala za koje je on sposoban. Jer čak i kad djeluje mirno i besposleno, to je mjesto gdje je najviše spletki i nemira u čitavom svemiru.
4. Ponašanje neophodno da biste bili mili papi
Veleposlanik koji je određen obaviti svoj zadatak pri Svetoj Stolici morat će se približiti papi uvijek s osmijehom na usnama i nakon što pokaže veliku radost zbog njegova zdravlja (papama ništa nije draže od toga), mora na blag i ulagivački način povjeriti Njegovoj Svetosti da se ponekad osjeća bližim njegovim nazorima, nego onima svoga vladara. Iz dana u dan papa će postajati sve prisniji s veleposlanikom i odnosi s papinskim dvorom samo će se poboljšavati. Vladar će imati najveća zadovoljstva i izbjeći sve one neugodne pregovore koji počinju tako da papa odbija audijencije i završavaju okršajima do smrti.
5.Ponašanje koje treba izbjegavati
Za pregovore u Rimu potrebni su umjerenost, popustljivost, hladnokrvnost i sposobnost rasuđivanja. Prevrtljivost, i još više omalovažavanje, duboko vrijeđa Svetu Stolicu. Onaj tko obeća, a ne održi obećanje u Rimu se naziva parabolano, odnosno brbljavac. Stoga je potrebno držati se obećanja papinskom dvoru kao svete vjere. U protivnome, uvrijedi li se, papa će sigurno dati oduška svom gnjevu. A on je uvijek sa svime u tijeku te se stoga može osvetiti kako mu drago i ne boji se nijedne reakcije. Kad se stigne do te točke, stvari mogu brzo propasti. Postoje nunciji koji, pokaže li papa trvenje s nekim vladarom, podržavaju njegovu srdžbu i prenose mu suprotno od onoga što im je rečeno. Tome je nedavni primjer kardinal Ranucci, nuncij u Francuskoj, koji je gotovo uvijek manipulirao obavijestima namijenjenim papi Inocentu XI. Zapravo, Vaše ga je Veličanstvo, kako bi mu dalo do znanja da ste sve otkrili, obvezalo da javno ponovi sve ono što ste mu rekli nasamo. S druge strane, Francuzi se moraju svladati i osloboditi vječne nepovjerljivosti prema svemu što nije francusko. Samo je u konklavama opravdano nemati povjerenja ni u što i ni u koga, čak ni u one koji su stali na našu stranu. U konklavi ne postoji nitko kome nije na umu papa koji će predložiti i tko nije spreman žrtvovati sve ostalo častohleplju, koristoljubivosti i osveti.
6. Dati riječi, ne riječ
Tijekom konklava metoda papinskoga dvora nikad se ne mijenja. Ako imaju posla sa strancima, ili s nekim tko se lako dade prevariti, ne postoji nijedno umijeće ni lukavost koje neće upotrijebiti kako bi pokazali dobru volju, iako, naprotiv, snuju nešto posve drugo. U Rimu se takvo ponašanje naziva dati riječi, ne riječ.
7. O pogreškom izabranim papama
Metoda koja se obično primjenjuje u konklavama jest sljedeća: iz glasovanja u glasovanje, frakcije podijele glasove dok ne postignu dogovor o kandidatu koji će biti izabran. No može se dogoditi da kobno pogriješe, tj. glasuju za kardinala iz neke druge frakcije samo kako bi mu ugodili ili udovoljili molbama prijatelja, pogrešno vjerujući da će za njega glasovati malobrojni drugi. U mnogim se slučajevima dogodilo da na kraju taj kardinal bude izabran za papu iako to nitko nije želio.
8. Razlika između negdašnjih i sadašnjih konklava
Nekoć su kardinali i veleposlanici raspolagali velikom prednošću. Kardinalski zbor bio je podijeljen na brojne frakcije i svaka od njih imala je vođu. Promatrajući njihove interese i nagnuća, kraljevi su mogli prilično jasno naslutiti tko bi mogao biti izabran za papu i s kim bi se bilo preporučljivo udružiti. Na taj način konklave su trajale kratko i bile prilično jednostavne. I ne samo to: ujedno se izbjegavala graja otvorenih veta koja ovaj ili onaj kralj stavlja na izbor ovoga ili onoga kardinala, i ne kvare se odnosi s kandidatima koji će se poslije moći pokazati korisnima. Na kraju, time se staje na put kivnji naroda i pojedinih građana. Danas je međutim konklava osuđena da bude duga, teška i prepuna otvorenih veta. Zapravo, nijedan kardinal nije spreman odreći se izbora. A kako danas postoji mnoštvo kardinala koji nemaju vođu frakcije, mora se zatražiti svakoga od njih da glasuje u korist nekog drugog i kardinal će se na kraju uvrijediti. Doista, ne postoji kardinal koji se ne smatra sposobnim upravljati Crkvom bolje od drugih.
9. Lukavština za brz izbor pape
Kad čovjek ima posla s izborom pape, mora si nabrusiti rasuđivanje kao nikad dotad. Kako bi se izbjegla iznenađenja ili beskonačne konklave, potajno se mora dogovoriti ime pape koji će biti izabran, i to među veoma malim brojem ljudi: veleposlanicima i kardinalima vođama frakcija. Jednom kad se odluči da bude izabran ovaj ili onaj kandidat, odmah se nastavlja. Ako se ta stvar provede dovoljno brzo, nijedan neovisni kandidat ne usudi se usprotiviti. To funkcionira ovako. Najprirodnije moguće kaže se svim kardinalima da će novi papa biti odveden u kapelu konklave. U tom trenutku ceremonijal majstor da znak zvonom i kardinali se upute prema kapeli poredani jedan iza drugoga, kao stado ovaca. Vjerujući da su igre već završene, jedan drugoga pitaju tko će biti izabran i nadmeću se ne bi li pogodili tko je novi papa kako bi bili prvi koji će mu čestitati i pohitati da ga zatraže neku milost. Po tom sistemu izbori se odvijaju uredno i bez neumjerenih skandala. Kad pak izbor ovisi o raspoloženju i interesima prevelikog mnoštva, hir slučaja na kraju je važniji od rasuđivanja. Iz tog razloga, a ne iz drugih, na kraju svi vjeruju da papu izabire Duh Sveti, a ne ljudi.
10. U konklavama je prvo oružje ocrnjivanje protivnika
Treba držati na umu da je iz dana u dan sve više onih koji teže papinskom prijestolju. Obitelji, prijatelji i pristaše svakoga kardinala ponajprije nastoje uništiti ugled ostalih kandidata. Na mudrosti je kraljeva i njihovih veleposlanika stalno biti na oprezu i ne pružiti uvijek povjerenje prijedlozima koji su im dani.
11. Poseban i opasan karakter mnogih kardinala koji teže papinskom prijestolju
Onaj tko se kad se nalazi na nižem položaju pokaže krutim, tvrdoglavim i agresivnim, još će više takav biti kad, već izabran za papu, više nema što izgubiti niti se ima čega bojati. Na veleposlanicima je da raskrinkaju takve pojedince i obavijeste svoje vladare. I to upravo zato što su kad su imali posla s kardinalima i prelatima na dužnosti imali prilike osobno vidjeti za što bi oni bili sposobni zauzmu li viši položaj. Stoga su veleposlanici odgovorni pred Bogom i pred ljudima ako zbog popustljivosti ili vlastite koristi ne postupe prema tim saznanjima, dovodeći tako u opasnost kako dobro Crkve, tako i ono svoga vladara.
12. Kriteriji u izboru papa
Najbolja metoda za izbor dobroga kandidata jest dati prednost onome tko je svjetovne stvari upoznao na dvorovima vladara, a ne u školi u Rimu, u kojoj poučavaju licemjerstvo, prevaru i laž. Doista postoji velika razlika između prelata koji su vodili papina poslanstva i onih koji nikad nisu prešli Ponte Mollo*: njihova drskost i bahatost su nezamislive. No naravno da nije dovoljno biti dobar biskup kako bi bio i dobar papa! Upravljanje Univerzalnom crkvom nema nikakve veze s onim jedne jedine crkve.
(* Odnosno most Milvio, na rijeci Tiber u sjevernom dijelu Rima, koji su prelazili oni koji bi se zaputili u druge europske države.)
13. O predrasudama koje ljudi imaju protiv nuncija
Ne treba vjerovati da su nunciji tko zna kako privrženi stranom dvoru koji ih ugošćuje. Naprotiv! Na kraju mu upoznaju čak i manjkavosti i gotovo uvijek promijene predodžbu koju su o njemu stvorili u Rimu. Primjer je toga pontifikat pape Klementa IX. Devet je godina bio nuncij u Madridu, ali kao papa bio je jedan od papa najsklonijih Francuskoj. Valja uvijek zadržati dobre nuncije. Oni općenito uspijevaju stići do kardinalskog položaja i uvijek su prvi od kojih se traži savjet o poslovima koji se odnose na narode kojima su poslani.
U njihovoj je dužnosti učiniti da budu što bolje primljeni i osvojiti povjerenje dvorova na kojima borave. Oni su sredstva kojima se čuva prijateljstvo i dobro razumijevanje između pape i vladara. Kad su nunciji na svojoj dužnosti, važno je znati cijeniti njihove vrline i izbjegavati ih kritizirati, posebice ako su se pokazali tako lukavi da su zadovoljili njemačku krutost, španjolsku hladnokrvnost ili francusku prevrtljivost.
14. Najbolja dob da netko postane papa
Sa 65 godina kandidat koji ima izgleda za papu još je premlad. I to ne obazirući se na zdravlje i ćud. Zapravo, gotovo svi mladi pape nakon prvih godina pontifikata ulaze u sukob s nekom stranom državom. Stoga treba laskati mlađim kandidatima i obećati im pomoć u budućnosti, ali uvijek dati prednost starcu, samo da je iskusan i zaslužan. Ako ima glas dobre i časne osobe, svoju starost neće obrukati kršenjem obećanja.
15. Mane slabih duša
Kao što svi znaju, uvijek je bolje imati posla s uzvišenim dušama koje se ne zadržavaju previše na sitnicama i nikad ne izgube pribranost. Onim osrednjima i slabima sve je pak teško i svega se boje, svojim kolebljivim ponašanjem škode ondje gdje bi svatko drugi znao učiniti dobro. Obraniti se od ovih zadnjih gotovo je nemoguće - umjesto da se stave u službu Univerzalne crkve, bolje bi učinili da se zatvore u samostan.
16. Nepogrešiva pravila za upoznavanje ljudske prirode
Susreti, dogovori i obećanja odviše su krhki temelji da bi upoznao nekog čovjeka. Naprotiv, valja se temeljiti na njegovoj ćudi i oštroumnosti. Svi s promjenom položaja i sreće mijenjaju naklonosti i osjećaje. Ali nitko ne mijenja ćud, čak ni nakon pedeset godina. Najbolje je, dakle, raspitati se kod kandidatovih slugu: paževi, sobari i lakaji bolje od svih drugih poznaju njegove dobre i loše strane.
17. Kriteriji koje treba primijeniti pri odabiru idealnoga kandidata za važan položaj
Ono što nekog čovjeka čini dostojnim uzvišenog položaja ne smije se prosuđivati bezuvjetno, nego prema onome što ga čini korisnim i prikladnim za tu službu. Zapravo, može se itekako dogoditi da netko tko je manje blizu svetosti bolje izvršava svoje dužnosti od neke druge, svetije osobe jer će biti nagnan da se zalaže s više učenosti, smotrenosti, iskustva i vještine.
18. Lažna postojanost koja se izrodi u tvrdoglavost
Postojanost nije uvijek vrlina. Ako nastaje iz ćudi, mana je. Onaj tko joj je žrtvom nije prikladan za vladanje ni za poslove. Sigurno će se pokazati tvrdoglavim i neumoljivim, i lišenim moći rasuđivanja. Neki se tako tvrdoglavo drže vlastitih mišljenja da bi radije odveli svijet u propast, nego se predomislili.
19. Prava postojanost koja se rađa iz snage i čvrstoće srca i duha
Ako je pak postojanost kći mudrosti, iskustva i razbora, bit će jedna od najboljih kvaliteta koje jedan državnik može imati. Papa koji ima sve te vrline uvijek će znati što najbolje odgovara njegovu dostojanstvu, kao i interesu Crkve i Svete Stolice.
20. Pretpostavka o izboru papa
Prije no što se izabere idealni kandidat, valja dobro držati na umu ovo što slijedi: čak i uzdizanje tako velike vrijednosti kao što je papinska čast većini kardinala od male je važnosti jer smatraju da je ona prirodna nagrada za njihove zasluge. Stoga ne smiješ očekivati tko zna kakvu zahvalnost od pape kojemu pomogneš da bude izabran. Najveći dio kardinala nije sposoban oprostiti ni najmanju uvredu. Zbog toga se kod njih brzo padne u nemilost. I nije rijedak slučaj da su pape postali najljući neprijatelji onima koji su ih poduprli na izboru.
