Univerzalno pravilo konklava: kad se dvojica svađaju, treći uživa
Papa Aleksandar VIII. Ottoboni umro je 1. veljače 1691., nakon šesnaest mjeseci i sedam dana vladavine. Dvanaestog tog mjeseca kardinali su se okupili u konklavi. Iz nje su izašli nakon točno pet mjeseci, odnosno 12. srpnja, izabravši Napolitanca Pignatellija, napuljskoga nadbiskupa, koji se popeo na prijestolje pod imenom Inocent XII. Ne treba se čuditi ako se tijekom konklave Kardinalski zbor, koji je tad bio sastavljen od raznih frakcija, našao podijeljen na samo dvije stranke, jer kad je papinsko prijestolje prazno, vođe frakcija sami utvrđuju saveze i dogovore, kao kneževi koji se iz častohleplja, ljubomore ili nekog drugog razloga pripremaju za rat. Božja providnost umiješa se na način koji kao da pokazuje da izbor papa nije ljudsko djelo nego djelo Duha Svetoga.
Istina je da su isti oni koji u konklavi žele odigrati lavovski dio često prvi koji moraju stati sa strane. Dakle, konklavom su dominirale frakcije Chigija i Altierija*, dvojice kardinala koji su se međusobno prezirali preko svake granice. Nijedan od njih dvojice nije bio izabran, niti je uspio učiniti papom nekog od kandidata po vlastitom izboru. Tako se događa u konklavama kad su dva protivnika obuzeta međusobnom mržnjom. Obojica kažu kako žele da bude izabran poštenjak, sposoban vratiti mir u kršćanski svijet. A zapravo samo žele jedan drugome podmetnuti klipove pod noge.
* U stvarnosti se zvao Paluzzo Paluzzi degli Albertoni (1623.-1698.), ali je uzeo prezime ujaka Emilija Altierija i bio izabran za papu pod imenom Klement X.
Chigi postavlja pape, Altieri u njima uživa
Chigiju je u prethodnim konklavama sve išlo glatko. Znao je izdaleka nanjušiti svaku spletku; imao je moć rasuđivanja, hrabrost i odlučnost, tri osobine koje mora posjedovati dobar vođa frakcije. Naravno, bio je nepodnošljivo bahat, čak i prema vlastitim prijateljima, ali zahvaljujući svojim velikim vrlinama, uvijek je uspijevao postići da budu izabrani pape koje je on želio. Poslije je očito pokušavao zabadati nos u njihove poslove te dobiti usluge i blagodati. Ali uzalud: pape su mnogo nezahvalniji prema onima koji su ih doveli do uspjeha. A Altieri je mnogo oprezniji i uslužniji, od tih istih papa dobivao je sve milosti koje bi zatražio. Zato je Rimom kružila poslovica: Chigi postavlja pape, Altieri u njima uživa.
Chigi želi vezati cipele Ottoboniju...
Upravo iz mržnje prema Altieriju Chigi je u prethodnoj konklavi postigao da bude izabran kardinal Ottoboni, za kojeg Altieri nikad ne bi glasovao. U prvom trenutku Chigi se zavaravao da će ga Ottoboni nagraditi. Doista, papa mu je obećao dvije stvari. Prvu: da će oženiti jednog svog nećaka Chigijevom nećakinjom. Drugu: da će jednog drugog Chigijeva rođaka imenovati kardinalom. Ali papa Ottoboni, koji je bio veliki lukavac, pronašao je način da ne ispuni ništa od obećanoga. Poslao je u posjet Chigiju onog svog nećaka koji se trebao oženiti kardinalovom nećakinjom. Mladić se predstavio i rekao: "Eminencijo, molim vas, osjećam da nemam sklonost braku. Recite papi, mom stricu, da me proglasi kardinalom!" Možete zamisliti Chigijev bijes! Bijes koji se samo pogoršao kad je primijetio da si je Altieri osigurao upravo one povlastice koje se Chigi nadao dobiti: brakove svojih nećaka s papinim rođakinjama i imenovanja kardinala za svoju obitelj. Bilo je razloga da se čovjek zgrane.
...i Ottoboni mu uzvraća uslugu
Kad je o konklavama riječ, svemu se može naći objašnjenje. Kardinal Chigi dobro je znao da se loše ponio dvije konklave prije, kad je bio izabran papa Klement X. Stavio je bučni veto protiv kardinala Vidonija, kojeg je sam kandidirao, samo zato što ga je sumnjičio za potajne dogovore s Ottobonijem. Kad su poslije predloženi drugi kandidati, Chigi je dao privolu, ali samo pod uvjetom da se o tome ne govori Ottoboniju, želeći da papa bude izabran njemu iza leđa, što se i dogodilo. U Rimu, koji je pak najbolja škola na svijetu za umijeće pretvaranja, tako teške uvrede ne zaboravljaju se baš lako. Tako je kardinal Chigi završio toliko omalovažen od Ottobonija i cijelog papinskog dvora da se nijedan vođa frakcije još dugo nije želio dogovarati s njim.
Ako frakcije nemaju vođu...
Vratimo se, dakle, konklavi Inocenta XII. Kad se već nekoliko puta glasovalo uzalud, u Svetom kardinalskom zboru mnogi su rekli da žele izabrati nekoga kardinala iz Venecije i gotovo svi izjasnili su se u korist venecijanskoga kardinala Delfina. Delfino je doista bio rijetko istaknuta osoba i njegov se izbor učinio sigurnim. I sigurno bi bio izabran da se nije dogodilo nešto nepredviđeno: dvije godine prije, u trenutku smrti, papa Inocent Odescalchi nije ostavio vođu na čelu svoje frakcije kardinala, veoma moćnih zelanata. I vođa više nikad nije bio izabran. No, dakle, kao što sam već rekao, to je jedna od najvećih nedaća koje se mogu dogoditi u konklavi. Kad se moraju tražiti glasovi od svih kardinala neke frakcije, jednog po jednog, izbor gotovo uvijek propadne. Razlog je jednostavan: svaki se kardinal smatra boljim od subrata za kojeg se od njega traži da glasuje. Ako je previše mlad da bi postao papa, ili zna da nema potrebne osobine, neće odbiti potpomoći izbor nekog drugog. Dapače, svoje će obećanje dati iskreno i bez oklijevanja. Ali u presudnom trenutku uvijek će ustuknuti i učiniti sve kako bi se i drugi predomislili.
...ni Rim nema papu
Upravo je takva bila tužna priča kardinala Delfina. Svi vođe frakcija, kardinali i veleposlanici stranih sila već su se angažirali kako bi ga uzdigli na papinsko prijestolje. Svima je bio drag i njegov se izbor činio neizbježnim jer je čak i Altieri radosno prihvatio njegovu kandidaturu, iako je Delfino bio čovjek od Chigijeva povjerenja. Ali upravo će mu Chigi ubrzo okrenuti leđa. Vođe frakcija i prijatelji kardinala Delfina već su bili uvjereni da su učinili sve što je potrebno kako bi dobili i glasove kardinala zelanata, koji su pripadali Chigijevoj stranci i, kao što smo rekli, bili bez vođe.
Upravo je tad nastupilo iznenađenje: zelanti su se otvoreno izjasnili protiv Delfina! U glasovanju koje je uslijedilo dali su desetke glasova drugom zelantu i sedam glasova nekom trećem. Začetnik te nagle promjene mišljenja bio je Chigi. Kako bi se opravdao, izvijestio je o razgovoru koji mu je, prema njegovim riječima, izložio jedan francuski kardinal, budući da su svi željeli izabrati papu Venecijanca, francuski je kralj pod svaku cijenu želio da to bude Delfino. Chigi je ukratko želio upozoriti: na kardinalima je da izabiru pape, ne na kraljevima.
Buonvisi kaže 'ne' Chigiju...
Nakon onog neugodnog događaja s kardinalom Delfinom nitko se nije usudio izložiti se bijesu zelanata. To je suparništvo uza sve ostalo bacilo sjenu kako na Chigija tako i na Altierija, obojicu čvrsto uvjerenu da su predodređeni za pobjedu. A zelanti su sa svoje strane i nadalje zazivali kreposnog i nekoristoljubivog čovjeka, sposobnog ponovno donijeti mir u Europu: kardinala Barbariga, koji je očito bio jedan od njih. No tu je bila i kandidatura kardinala Buonvisija. Da su se Chigi i Altieri udružili kako bi on bio izabran, gotovo bi sigurno bio postignut dogovor jer je Buonvisi uživao ogroman ugled i među zelantima, koji su, međutim, bili u stalnom kaosu jer nisu imali vođu. Obveze koje je Buonvisi imao, kako prema Chigiju tako i prema Altieriju, nisu mu dopuštale da zauzme stranu. Buonvisi je zapravo bio Chigijev glavni komornik, ali Altieri je bio taj koji ga je učinio najprije nuncijem, a zatim kardinalom. Zbog toga je Chigi zatražio od Buonvisija da stavi veto na Altierija kako bi mu definitivno zapriječio put k papinskom prijestolju. No Buonvisi je to odbio rekavši da ne želi navući na sebe Altierijevu mržnju.
...i Chigi se osvećuje, ali se obruka bijesan zbog Buonvisijeva odbijanja
Chigi ga je tad pokušao ocrniti pred francuskim kardinalima šireći glasinu da je Buonvisi stavio veto na kardinala Acciaiuolija, kojeg su francuski kardinali podržavali. Naprotiv, protiv Acciaiuolija veto je stavio sam Chigi, a siroti Buonvisi o tome ništa nije znao. Nimalo zadivljeni tom klevetom, francuski kardinali obavijestili su Buonvisija, a Chigi se obrukao.
Chigijeva zamka protiv Altierija
Kardinalu Altieriju tad su predložena četiri imena, među kojima je mogao izabrati samo jedno. Kako bi ga ozlovoljio i doveo u nelagodu, ta četvorica bili su kardinali Casanate i Marescotti (obojica Altierijevi štićenici), Acciaiuoli i Barbarigo (miljenici Francuske, Altierijeve saveznice). Taj su potez Chigiju savjetovali kardinal Astalli i drugi njegovi pouzdanici, koji su na taj način željeli odvojiti Altierija od Francuske. Bili su sigurni da će francuski kardinali dati prednost Acciaiuoliju i Barbarigi, dok će Altieri željeti jednog od svoja dva štićenika, Casanatea ili Marescottija. No Altierijeva frakcija odrekla se kako kandidature Casanatea, jer je Španjolac, tako i one Marescottija, jer je premlad. Francuzi bi bili voljeli Acciaiuolija, ali i on je bio izvan igre jer su ga odbijali i zelanti i Republika Venecija, s kojom je imao velike sukobe, i na kraju je cijeli taj manevar, umjesto da završi štetno za Altierija, naštetio Chigiju. Kandidati su neumorno uklanjani s puta. Ottoboni je predložio Panciatichija, svog štićenika, kojeg su Španjolci odbili. Onda je bio predložen Altieri, koji je u svojoj stranci te među nekim prijateljima i zelantima raspolagao s trideset osam sigurnih glasova. Španjolska i Austrija su pristale. Nedostajala je samo privola Francuske i Chigija. Ali Bouillon mu je potajno zaprijetio da će, ne dade li podršku, doživjeti gadne nedaće. Chigi je tad sazvao svoje prijatelje kardinale i objavio da mu netko pokušava prijetnjama silom iznuditi glas u Altierijevu korist. Skandal je bio ogroman: u samo pola sata dvadeset šest kardinala zaklelo se Chigiju da nikad neće dopustiti da Altieri bude izabran. I Altieri doista nikad nije bio izabran.
Smrt kardinala Ginettija, koji nije nazočio izboru zbog prevelike bojažljivosti Francuza prema Altieriju
Tad se zbio tragičan događaj s kardinalom Ginettijem, koji je dotad ostao izvan igre jer nije imao Altierijevu podršku. Ginetti je zapravo bio njegov prijatelj, rođak i štićenik, i čak mu je pomogao da postane kardinal. Ali Altieri se nije volio osjećati dužnim i, osim toga, kao što smo vidjeli, do posljednjeg se trenutka nadao da će biti izabran. Don Livio Odescalchi, nećak pokojnog Inocenta XI., bio je osobito sklon Ginettiju, kojeg je kardinalom proglasio upravo njegov stric papa. Osim toga, Livio se nadao oženiti Ginettijevu nećakinju, koja je naslijedila godišnju rentu veću od četrdeset tisuća škuda.
Livio je dobro znao da bi Altieriju bilo veliko zadovoljstvo osvetiti se kardinalu Chigiju, koji mu je upravo onemogućio da bude izabran. Zato je Altieriju dao do znanja da, podupre li Ginettija, može računati na petnaest glasova zelanata, koje jamči sam Livio. Španjolska, čiji su Odescalchijevi bili podanici, neće se usprotiviti. Livio je uz to zadužio francuske kardinale da i sami izvrše pritisak na Altierija. Ovaj su put uvjeti za rješavanje konklave bili povoljni kao nikad. Kardinalski zbor bio je iznuren trajanjem konklave i gotovo svi kardinali prikladni da budu izabrani za papu više nisu imali nade da će biti izabrani.
Francuski kardinali objasnili su Altieriju da se ne treba bojati spletki zelanata jer Livio Odescalchi raspolaže s petnaest njihovih glasova; a čak je i Francuska toplo preporučila Ginettija. Ali Altieri se zainatio govoreći da je pogreška izložiti Ginettija neumjerenostima zelanata i Chigija. Razlog je zapravo bilo nešto drugo: Altieri se apsolutno želio iznova kandidirati na sljedećoj konklavi. No da bi to mogao učiniti, morao je isposlovati da bude izabran vremešan papa koji će kratko trajati. Altierijev izbor pao je na kardinala Pignatellija, koji bi, s obzirom na dob, vjerojatno umro prije Ginettija. Zastrašeni Altierijevim drugim odbijanjem, francuski kardinali nisu se ni usudili predložiti mu da pokuša glasovanje. Ali to je bila pogreška jer s petnaest glasova zelanata i šest glasova Španjolaca Ginettijev izbor bio bi siguran. Tako se na kraju kardinal Ginetti našao napušten upravo od onih kojima je pružio sve svoje povjerenje. Nedugo nakon toga umro je od velike tuge.
Konklava ozlojeđena od napora i previše veta
Nakon pet mjeseci svađa, zasjeda i ukrštanja veta konklava je bila iznurena i ozlojeđena. Svaki dan dogodilo bi se nešto novo; Altieri je stavio veto protiv Acciaiuolija jer je previše povezan s Chigijem, i Austrija i Venecija stavile su veto na njega, ali zato što je prevelik prijatelj Francuske. Ottoboni je stavio veto protiv Barbariga jer je previše skroman i strog, Bichi protiv Marescottija zbog obiteljskih interesa i tako dalje. Zbrka je bila takva da su u konklavi svi bili u stanju neprekidne uzrujanosti i nitko više nije znao što učiniti. Situaciju je mogao riješiti samo neki novi čovjek.
Zapažanja o kardinalu Pignatelliju, napuljskom nadbiskupu
Kardinal Pignatelli pripadao je jednoj od najuvaženijih napuljskih obitelji, povezanoj s čuvenim prezimenom Monteleone. Njegovi preci bili su španjolski velikaši, odrasli i odgojeni u Madridu, gdje je još živjela jedna njegova sestra. Zbog toga je bio drag Španjolcima, a Francuzima je to očito bio razlog za isključenje jer nakon vladavine Odescalchija, Milanca i time španjolskog podanika, za Francusku bi bila ludost prihvatiti jednog Napuljca koji je također odan Španjolskoj*.
* I Milano i Napulj tad su pripadali španjolskoj potkraljevini u Italiji.
Izbor Inocenta XII. nakon pet mjeseci konklave
U međuvremenu su se zelanti tvrdoglavo odlučili za Barbarigino ime i odbijali svako drugo. Govorili su da je Pignatelli senilni starčić, da ne zna držati usta zatvorena i da je tako lud da maltretira čak i prijatelje. Ukratko, o njemu su govorili tako prezirno da su dva zelanta, Colloredo i Negroni, na kraju konklave morali moliti njegov oprost. U toj beznadnoj situaciji Ottoboni je pristupio Chigiju i zamolio ga da podrži Pignatellijevu kandidaturu. U osnovi mu je Chigi već otvoreno rekao da nema ništa protiv napuljskog subrata. Chigi je oklijevao. Pignatelli, rođen u Napulju, bio je španjolski podanik: hoće li francuski kardinali glasovati za njega? Zašto bi mu dali prednost pred Venecijancem Barbarigom, koji je još u borbi? Ottoboni je samo odgovorio da ima riječ ne samo Francuza nego i Španjolaca. Glasovanje je najprije bilo utvrđeno za osamnaest sati 11. srpnja, po talijanskom vremenu. Opasnosti nije manjkalo; među zelantima, koji su se kao i obično svađali međusobno, neki su ponavljali da je Pignatelli, u najboljem slučaju, dobar samo za biskupa, ali ne da bi upravljao sudbinom Univerzalne crkve. Kako bi iznova postigli jednoglasnost, zelanti su se tad jedan po jedan otputili kardinalu Colloredu, višem ispovjedniku*, kao da moraju ispovjediti najgoru tajnu. Svaki kardinal otkrio je Colloredu kojem je kandidatu sklon i obećao da će na konklavi glasovati za onoga kandidata kojeg odabere većina zelanata. Ispovjednik Colloredo zapravo bi glasovao za Barbariga. No kad je sve zbrojio, morao se pomiriti sa sudbinom i priznati da je većina zelanata sklona Pignatelliju. Kako bi dokazao svoju iskrenost, objavio je da će i sam glasovati za njega. Na kraju, nakon pet mjeseci spletki i svakojakih incidenata, kardinal Pignatelli izabran je za papu s pedeset osam glasova na glasovanju 12. srpnja 1691., i uzeo ime Inocent XII. Drugi poklon kardinala novoizabranom papi. No sedmorica kardinala glasovala su za Barbariga, što se nije dogodilo nijednom otkad se pape izabiru brojenjem glasova. Kad je već sigurno da je jedan kandidat dobio većinu, izabire ga se jednoglasno.
* Kardinal prepošt za ispitivanje slučajeva savjesti.
Nesreća kardinala koji su izašli iz konklave
Iz konklave su gotovo svi izašli posramljeni, osim Altierija i Ottobonija, koji su imali svoju korist. Altieri je uspio postići da državnim tajnikom bude imenovan njegov prijatelj i štićenik kardinal Spada. Kardinali Albani i Panciatichi, obojica Ottobonijevi štićenici, postali su jedan tajnik papinih službenih pisama, a drugi datar.
Papa pronalazi razlog svog izbora
Izbor Inocenta XII. bio je toliko neočekivan da sam papa nije znao kome treba zahvaliti. Nije mu preostalo drugo doli pripisati ga čudu.
