Dogovore se petorica luđaka o bijegu iz ludnice. Osmisle čak i plan tko gasi svjetlo, tko onesposobljava čuvare, tko osigurava opremu... Kad je došao dan bijega, sve je išlo kao podmazano. Uspjeli su, preskočili zid i trče pet kilometara. Tad vođa stane i kaže ostatku grupe: "Dobro je, proba je dobro prošla, idemo sad nazad".
Tim vicem ekonomist Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta u Zagrebu slikovito je opisao mirovinsku reformu koju je predložio ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić. Iako u HDZ-u i u koalicijskim partnerima vrije protiv prijedloga, zasad su svi stali na loptu. Ali ideja je još na stolu. A ona se može maksimalno pojednostaviti. Ako netko želi veću mirovinu, treba ono što je uštedio u drugom stupu prebaciti u državnu kasu.
Time bi se do 2040. godine slilo u državni proračun oko 87 milijardi kuna, a zauzvrat Vlada obećava veću mirovinu. Hoće li zaista tog novca i biti nakon 2040. ili će on biti potrošen, ostaje samo obećanje da će se i neka vlada u budućnosti ponašati odgovorno i održati obećanja. Međutim, iskustvo nas uči sasvim drukčije. I toga su svjesni čak i neki u HDZ-u.
"Ima i argumenata zbog kojih je reforma dobra, no ono što je ključno zašto joj se protivim je da će svaka vlada novac od mirovina iskorištavati za predizborne darove i kupovanje birača. Kako se taj novac bude slijevao, bit će to savršena izlika da ne provodimo nikakve reforme jer novca ima. I onda će nas prestići i Bugarska, a sve zemlje će nas još ostaviti iza sebe, bit ćemo još nekonkurentniji", kaže nam otvoreno jedan HDZ-ovac upoznat s Pavićevim prijedlogom.
I tu ono obrazloženje Lovrinčevića s početka teksta dolazi do izražaja. Nakon 16 godina opet bismo se djelomično vratili na staro, a mirovine bi ovisile isključivo o dobroj volji Vlade i o pregovorima s umirovljeničkim grupacijama. Tako je i Ivo Sanader osigurao prije izbora dodatak od 27 posto na mirovine kad je shvatio da su one premale. Prvi umirovljenici iz drugog stupa odlaze tek sljedeće godine i to je zanemariv broj. No ako zakon prođe u ovom obliku, Vlada može računati na stabilan priljev milijardi kuna privatne ušteđevine sljedećih 20 godina.
A samim time može u izbornoj 2020. godini krenuti s novim valom potrošnje. Ministar Marko Pavić najavljuje da će sve od mirovina biti iskorišteno za otplatu javnog duga, ali ako i neki istaknuti HDZ-ovci sumnjaju u to, onda je jasno koliko je to na klimavim nogama. Politički zov je prejak, a novac je u proračunu. Neki nas uvjeravaju da bi time i ministar Zdravko Marić profitirao, ali i cijela Vlada. Uz darove bi mogli provesti i dodatna porezna rasterećenja i tako si zacementirati izborne pobjede na osnovi proljeva milijardi iz drugog stupa.
Mirovinska reforma iz 2002. je zamišljena kroz tri stupa: prvi, koji je faktički državni i u kojem je princip generacijske solidarnosti, drugi stup, u kojem je novac na računu privatni, te treći stup, koji je najmanje korišten i koji ovisi o dobrovoljnim izdvajanjima.
I taj sustav treba popraviti, ali ga ne i razmontirati ili oslabiti. U drugi stup su budući umirovljenici uplatili 70 milijardi kuna. Uz taj iznos fondovi su zaradili još 25 milijardi. To još nije dovoljno zasad da mirovine budu veće od mirovina onih koji od države dobivaju 27 posto dodatka. I zato naspram Pavićeve ideje o darovanju štednje za taj dodatak od 27 posto stoji ideja da država osigura do 2040. dodatak svima od 27 posto.
I iako se to predstavlja kao nemoguće jer država nema novca, činjenica je da država ima planove ušteda i obećanja o upravljanju državnom imovinom koji bi bez problema pokrili tu rupu. A osigurali bi svima rast mirovina i napokon život dostojan čovjeka.
Velika i nezamjenjiva prednost drugog stupa je da je on nasljedan. Svatko tko uplaćuje pet posto u slučaju nenadane smrti prije mirovine može računati da će njegova obitelj dobiti sve ušteđeno. U slučaju prvog stupa sve ostaje državi (moguće su samo manje obiteljske mirovine). Ali u trenutku odlaska u mirovinu, stvar se mijenja. Mirovina iz drugog stupa prebacuje se u posebno Mirovinsko osiguravajuće društvo i nije više u drugom stupu. Za tzv. izlaznu naknadu umirovljenik odmah gubi pet posto ušteđenog. Mirovinsko društvo onda rasporedi ušteđeno na rok od 25 godina i svaki mjesec isplaćuje ušteđeno iz drugog stupa. I jamči tu isplatu.
"Ali tamo nema nasljedstva. Dakle, tko je oštećen ako, umjesto u to mirovinsko društvo, novac ode državi, koja jamči za mirovine, ali bez troška od pet posto? Nitko. Sva ova pobuna protiv Pavića je besmislena", uvjerava nas drugi HDZ-ovac koji podržava prijedlog kolege.
On objašnjava da bi i dalje svi štedjeli u drugom stupu, čak bi imali i više ušteđenog ako se izdvajanje poveća na šest posto. A tek bi u trenutku umirovljenja, kada dobiju izračun, mogli odlučiti što će sa svojim novcem - zadržati mirovinu iz oba stupa ili prebaciti sve ušteđeno u prvi stup i dobiti dodatak od 27 posto.
Mamac za punjenje državnog proračuna je zato itekako primamljiv. No postoji još jedna prednost drugog stupa. Vi možete izabrati hoćete li samo vi primati mirovinu iz njega ili će je u slučaju preminuća primati i, primjerice, vaš bračni drug. U drugom slučaju, ona je nešto manja, ali stručnjaci objašnjavaju da barem znate koliko novca imate, on je vaš i nitko ga ne može uzeti.
"Ako sve ide u državni proračun, zavisite o obračunima koje će raditi Zavod za mirovinsko osiguranje. Vi ne znate za što se vaš novac troši i on može odlaziti za mirovine, ali i za bilo što drugo što Vlada želi", objašnjavaju u mirovinskim fondovima.
No s ovom reformom bi se moglo popraviti i niz toga u upravljanju fondovima. Primjerice, moglo bi se propisati da je sva imovina nasljedna i iz Mirovinskog osiguravajućeg društva ako korisnik drugog stupa premine u mirovini. Mogla bi se i smanjiti naknada od pet posto za prelazak, ali i znatno povećati transparentnost rada mirovinskih fondova. Čini se da će u tom pravcu ići prijedlog HNS-a, koji je zasad protiv Pavićeve reforme u obliku u kojem ju je zamislio.
Mirovinski fondovi često su na udaru, s racionalnim i manje racionalnim argumentima. Primjerice, jedan od neracionalnih je da oni zarađuju kupujući državne obveznice. Ali novac od te zarade ide budućim umirovljenicima. Tako budući umirovljenici zarađuju na državi, a oni iz prvog stupa samo financiraju državu bez ikakve kamate i povrata. Druga su naknade koje fondovi uzimaju. Loše je što nema podataka o isplati bonusa, plaća, fondu menadžera i njihovim strategijama ulaganja.
Članovi mirovinskih fondova, svi mi, nemamo nadzor nad ulaganjima niti u tvrtkama u koje su uložili mirovinci. I to bi trebalo ojačati. Četiri fonda su imala prošle godine čistu dobit od 200 milijuna kuna na prihod od 434 milijuna kuna, a skoro svi ti milijuni su od naknada koje plaćaju budući umirovljenici. Fondovi se pravdaju da su njihove naknade za upravljanje niže od velike većine zemalja, ali zato velika većina zemalja ne naplaćuje ulazak u drugi stup, za razliku od naše.
Prostora za poboljšanje sadašnjeg sustava svakako ima. Umirovljenici moraju imati bolje i jasno prezentirano koliko novca imaju u drugom stupu, na što se on troši, mora se uvesti i dodatna kontrola. Država bi u ovom slučaju trebala osigurati jednak tretman svih koji su u prvom stupu i osigurati im dodatak od 27 posto za prijelazno razdoblje. I onda više nećemo imati problem isplate mirovina za 20 godina. S druge strane je izbor koji se nudi prebacivanje ušteđenog u državni proračun i vjerovanje Vladi da ćete imati veću mirovinu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kupiti na kredit jednu veliku raketu i utrpati čitav HDZ i pola SDP-a i poslati tamo negdje iza Marsa,jedino isplativo riješenje.