Prije točno godinu dana, tada još u kampanji za kandidata demokrata za predsjedničke izbore, Hillary Clinton poslala je primjerak svojih memoara “Teške odluke” Randu Paulu, konzervativnom republikancu koji je tada bio usred kampanje za kandidata svoje stranke. Bila je to njezina zafrkancija, ali joj nije ispala kako je zamislila. Paul je uzeo primjerak knjige i dopisao vlastitu posvetu: “Hillary, tvoje odbijanje da pružiš osiguranje našoj misiji u Bengaziju trebalo bi te spriječiti da više nikad ne dođeš na visoke funkcije”. Potpisao se, oglasio prodaju knjige na e-bayu, zaradivši 13.100 dolara, da bi njegov glasnogovornik Sergio Gor objavio da je Rand Paul obožavatelj fikcije te da su “Teške odluke” izvrstan primjer revizije povijesti, pa Paul knjigu zato svima preporučuje.
Clinton je u knjizi obradila razdoblje od 2008. do 2014., znači dobar dio njezina mandata kao glavne tajnice Baracka Obame. Na Bengazi se Paul referirao zato što je 11. rujna 2012. u tom gradu u kaotičnoj Libiji ubijen američki veleposlanik s još trojicom službenika. I to u napadu nekoliko stotina militanata povezanih s Al Kaidom, da bi je nakon nekog vremena obitelji dijela pobijenih stale prozivati kao “lažljivicu koja je zatajila propuste u osiguranju”, za što se trebala pobrinuti. Ona, međutim, i u knjizi ustraje na tome da njezine krivnje naprosto nije bilo.
Hrvatska publika ima sreću što je dobila izdanje u obliku u kakvom su memoari izdani 2014., jer već sljedeće godine, dakle kad je ušla u predsjedničku kampanju, knjiga je izišla kraća za čak 96 stranica. Neki izbačeni dijelovi bili su trivijalni, no neki su apsolutno predstavljali sakrivanje prljavog rublja. Takav je bio dio u kojem je opisivala kako se 2009. na konferenciji u Salvadoru snažno zalagala za Transpacifičko partnerstvo (TPP), pacifičku verziju spornog TTIP-a, koji bi u područje slobodne trgovine povezao SAD i EU.
“Snažno smo radili na tome da ratificiramo trgovinske sporazume s Kolumbijom i Panamom te da ohrabrimo Kanadu, Meksiko, Kolumbiju, Peru i Čile”, pisala je. No tada je došla 2015. i kampanja. Lako za Donalda Trumpa i njegovo uobičajeno histerično vrištanje. Bernie Sanders, najopasniji takmac za predsjedničkog kandidata demokrata, u kampanji je stao skupljati glasove upozoravajući da će TPP uništiti milijune radnih mjesta u SAD-u. U tom trenutku i Clinton je preko noći postala žestoka protivnica TPP-a. Iz knjige je nestao i dio u kojem je Clinton pisala o brazilskoj predsjednici Dilmi Rousseff.
“Ona je utjecajna liderica kojoj se divim i koja mi se sviđa”, pisala je o njoj Clinton. Problem je nastao kad je protiv Rousseff u Brazilu pokrenut proces opoziva u parlamentu zbog navodne korupcije, pa je shodno tome Clinton ispeglala i taj dio autorskog rada. Sličnu sudbinu doživio je i odlomak o vojnoj pomoći SAD-a Kolumbiji u borbi protiv narkokartela. Izvorno je napisala da su desničarske paramilitarne skupine naveliko stale ubijati sindikaliste, mučiti i ubijati civile i slično, da bi u “promućurnijoj” verziji memoara sve to isparilo. Izbacila je i dio o prodaji golemih količina američkog oružja Bahreinu, Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji i UAE-u, kao i opasku da je uoči intervencije u Libiji protiv Moamara Gadafija bilo problem to što, dok je Gadafi u Libiji ubijao prosvjednike, monarhijski režim Bahreina istodobno je ubijao i vlastite prosvjednike. Bila je, pisala je, zabrinuta da bi zbog nedosljednosti prema različitim prosvjedima Arapskog proljeća mogla propasti cijela akcija u Libiji. Ali je nestao i taj dio.
Hillary Clinton je i inače poznata po kameleonskom pristupu politici. Desetljećima je bila protiv istospolnih brakova, da bi ih u kampanji stala podržavati. Kao državna tajnica snažno je zagovarala “fracking” – način crpljenja nafte krajnje štetan po okoliš i zdravlje ljudi, da bi se i tome sad usprotivila. U Senatu je 2002. glasala za intervenciju u Iraku te potpuno vjerovala Georgeu Bushu i Dicku Cheneyu o oružju u rukama iračkog diktatora, pa je za to nedavno rekla da žali. Protivila se radničkome minimalcu, ograničenju riskantnog poslovanja banaka, zagovarala je strogo kažnjavanje posjedovanja marihuane i desetke drugih stvari o kojima je preko noći stala zagovarati upravo suprotno. A u istom stilu je masakrirala i memoare. Ono što je ostalo, dijelom je vrlo zanimljivo, a drugim dijelom je kontroverzno. Naravno, osim idiličnih opisa “srca koje joj je prštalo od ljubavi pri rođenju kćeri Chelsea”, posvećenosti tome da Amerika ostane sigurna, snažna i uspješna te opisima kako ju je Barack Obama, kako je napisala, tvrdoglavo molio da mu postane državna tajnica dok se ona premišljala.
Ipak, njezin opis Klimatske konferencije u Kopenhagenu 2009. odličan je i dramatičan opis kako su Barack Obama i ona u jednom trenutku shvatili da su se državnici iz Kine, Brazila, Indije i Južnoafričke Republike negdje sakrili kako bi interno dogovorili strategiju o raspodjeli smanjenja emisija CO2. Pa kad su shvatili gdje su se ovi sakrili, do dotične dvorane gotovo da su trčali. Obama se doslovno fizički progurao kroz osiguranje kineskog premijera koje ga je pokušalo zaustaviti. “Gospodine premijeru!”, zavikao je napadno Obama, još se oslobađajući osiguranja. “Jeste li spremni?”, široko se potom nacerio državnicima, a ovima nije preostalo drugo nego da ga prime na razgovor.
Opisala je, također, kako je francuski predsjednik 2011. zeznuo cijelu koaliciju poslavši prvi svoje avione da bombardiraju položaje Gadafijeve vojske. Silvio Berlusconi je bio lud od gnjeva jer je računao da Italija, kao bivši kolonijalni gospodar, ima prvenstvo. “Francuska je time preuzela okidač”, napisala je. Sve do kraja opisa intervencije pisala je isključivo o “uspostavljanju zone zabrane leta”, za koju koalicija jest imala mandat UN-a da uništi Gadafijevo zrakoplovstvo kako ne bi ubijao civile. No bombardiranje se pretvorilo u puni vojni udar na Gadafijev režim, sve dok ga pobunjenici nisu uhvatili u gradu Sirtu. Na tome mjestu cijeli njezin prikaz rata u Libiji, koji je završio rijetko viđenom brutalnom anarhijom, nije previše uvjerljiv.
A onda je uslijedilo poglavlje o Siriji. Opis početka tog jezivog rata bio je objektivan do trenutka kad je spomenula pojavu vjerski ekstremnih militanata u Siriji, uključujući i Al Kaidu, koji su počeli ubijati i sirijsku vojsku i pobunjenike. Navela je, naime, da su zaljevske monarhije na svoju ruku naoružavale pobunjenike u Siriji, prešutjevši da su te zemlje – Saudijska Arabija i Katar prije svih, bile te koje su dovlačile strane džihadiste. Ulogu Recepa Tayyipa Erdogana u tome, pak, nije ni spomenula. U njezinoj verziji džihadisti kao da su pali s neba. A povrh svega, jedan od ključnih masakara u tom ratu, koji je utjecao na osudu Damaska od strane Zapada, implicitno je prikazala kao masakr Asadove vojske nad civilima. Bila je riječ o pokolju više od 100 civila u selu Hula 2012., za koji je Zapad dugo osuđivao Asada. Sve dok se nije pokazalo da su pobijeni alaviti i šijiti, a da su ih poklali sunitski ekstremisti koji su tog dana probili linije obrane sirijske vojske. Zbog takvog opisa svojih godina rada s Obamom, Paul Rand joj se narugao da to uopće nisu memoari nego fikcijski roman.
Uz to, posljednjih dana u predizbornoj kampanji događa se ono od čega se progresivnom dijelu SAD-a ledi krv u žilama - Trump je na pragu da preuzme vodstvo. Dok je Bernie Sanders bio u utrci, on je Trumpa žestoko tukao u anketama. Jer su mu Amerikanci vjerovali.
