Top News
2073 prikaza

Kupci Name neće kupiti samo vrijedne lokacije u središtu grada

Trgovačka kuća NAMA
1/9
Sandra Šimunović/PIXSELL
Vjerujem da nema Zagrepčanina koji bi olako prepustio Name, takve kakve jesu. Čak i ako tamo ne odlazimo često, znamo da su tu, blizu su nam, usput su i u njima sigurno ima svega

Nakon 23 godine poslovanja pod stečajem, Trgovački sud u Zagrebu donio je odluku kojom se nalaže prodaja zgrada u vlasništvu tvrtke Nama d.d. Po toj odluci, do kraja 2024. godine bit će prodani prostori posljednjih robnih kuća koje su ostale u njihovu vlasništvu, one u Ilici i na Kvaternikovu trgu. Kupci tih nekretnina neće kupiti samo vrijedne lokacije u središtu grada, već i udio u budućnosti Zagreba - kupac Name izravno će odlučivati o slici grada, a imajući na umu devalvaciju iste te slike posljednjih godina i desetljeća, puno prostora za optimizam nema. 

Vjerujem da nema Zagrepčanina koji bi olako prepustio Name, takve kakve jesu. Čak i ako tamo ne odlazimo često, znamo da su tu, blizu su nam, usput su i u njima sigurno ima - uredskog pribora, ukrasnih vrećica, okvira za slike, vune i konaca, dugmadi, kozmetike, posuđa, donjeg rublja, dječjih igrački, miksera, kuhala za vodu, kišobrana... Svega što svako malo zatreba, od igle do lokomotive, kako se dugo i reklamirala. Ne idemo u Namu razgledati što je novo od nekoga brenda, idemo namjenski po stvar i znamo da ćemo je tamo naći. Dok lokali u središtu grada ostaju praznima, uz tek nekolicinu trgovina, većinom za one dubljeg džepa, Zare, kafiće i slastičarnice, pomisao na nestanak zadnjih utočišta te potrošačke kulture (one koju se još moglo zvati kulturom) uistinu rastužuje. Barem onoga kome je stalo do grada i njegove povijesti.

Trgovačka kuća NAMA | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

U kuću u Ilici 4 tako je upisano ono najslavnije doba te povijesti Zagreba, dakako razdoblje upornog i ponegdje itekako uspješnog preslikavanja Beča. Na ovoj je adresi mali Beč postojao i prije robne kuće - poznato je već, ali treba se prisjetiti: godine 1837. na spomenutoj lokaciji trgovac Teodor Demeter gradi malu gostionicu sa svratištem nazvanu upravo neodoljivo "K caru austrijanskom". Trideset godina kasnije, veletrgovac i industrijalac, jedan od istaknutih zagrebačkih Židova, Emanuel (Manojlo) Prister zapošljava arhitekta Franju Kleina na projektu nadogradnje gostionice, koja sad povišena za jedan kat i time s više smještajnih jedinica mijenja ime u "Hotel k caru austrijanskom". Klein je tad prvo ime zagrebačkog ranog historicizma, bečki đak, jedan od ključnih autora gradskog identiteta, koji je opstao i uslijed dugog nemara i neodržavanja. Vrijedi navesti bivšu zgradu Državnog hidrometeorološkog zavoda, a uskoro Povijesni muzej na Strossmeyerovu šetalištu, zatim nikad nadoknađenu sinagogu u Praškoj ulici (za koju je zemljište ustupio upravo Prister, čija je stoka dotad pasla na potezu od Praške ulice do Zrinjevca), pa pravoslavnu crkvu na Preradovićevu, odnosno Cvjetnom trgu, te nedaleko od sinagoge, na uglu Praške i Trga bana Jelačića - Kleinovu Palaču Prve hrvatske štedionice, kao i zgradu Glazbenog zavoda. I više nego dovoljno za osvijestiti o kakvom se autoru radi. Nije ni čudo da su austrijski trgovci Carl Kastner i Herman Öhler pri posjetu Zagrebu zastali upravo pred izlogom gostionice u Ilici. Nakon nekoliko pokušaja otvaranja trgovine u susjedstvu, krajem 19. stoljeća dvojica Austrijanaca unajmljuju poslovni prostor u prizemlju "Cara austrijanskoga". Godine 1900., tik pred početak novoga milenija, taj dvojac otkupljuje i čitavu zgradu te proširuje svoju trgovinu na cijelo njezino prizemlje: bio je to prvi osvijetljeni izlog Zagreba.

Ti pioniri robnih kuća središnje Europe prvu su trgovinu otvorili u češkoj Opavi, a ubrzo je uslijedio i projekt u Zagrebu. Iz sjedišta u Grazu, tvrtka Kastner & Öhler slala je kataloge diljem Monarhije na nacionalnim jezicima, u kojima su bile istaknute za sve ujednačene cijene, a moglo se naručivati iz kataloga dostavu do kućnog praga - prvi put na ovim prostorima.

Trgovačka kuća NAMA | Author: NAMA NAMA

Trgovina cvjeta, poslovanje se širi te Kastner & Öhler kupuju zemljište u središtu Graza gdje namjeravaju graditi prvu "poštenu" robnu kuću. Posao dobivaju bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, čiji je izraz visokog historicizma tad već itekako usađen i u svijest Zagrepčana: neslavno je otvorenje Hrvatskog narodnog kazališta kojih dvadeset godina prije ovoga projekta u Grazu označilo početak najznačajnijeg širenja Zagreba dotad. Nedaleko od glavnoga gradskog trga u Grazu podignuta je historicistička palača s galerijama na tri kata koje su vodile kupce od jednog do drugog pulta, šetali su se dućanima razgledavajući preko središnjeg atrija natkrivenog staklenim krovom s mozaikom. Konzumerizam u svom začetku, obučen u zavodljivi građanski stucco, nije bio novost, nego se prije pola stoljeća arhitektura robnih kuća proširila od svog pariškog prototipa - Le Bon Marché Rive Gauche - diljem Europe i SAD-a. U Austro-Ugarskoj Monarhiji pak predstavlja revoluciju naspram malih, pojedinačnih obiteljskih dućana i obrta. Tako i dvokatnica u Ilici postaje premalom za potrošački apetit građana, pa Kastner i Öhler naručuju projekt prenamjene i nadogradnje Kleinova svratišta. Tek godinu dana nakon one u Grazu, gradi se i prva robna kuća u Zagrebu. Projekt ovoga puta neće pripasti Fellneru i Helmeru, nego zagrebačkom arhitektu Ignjatu Fischeru, autoru velikog broja donjogradskih stambenih i stambeno-poslovnih zgrada s njegovim prepoznatljivim neoklasicističkim potpisom - masivni stupovi pred Gradskom štedionicom na Trgu bana Jelačića (danas su zaklonjeni tendama Johanna Francka i restorana Sol), pročelja sa zabatima na vili u Nazorovoj 24 ili onoj na Tomislavovu trgu 17-19 - kao i ostvarenja s natruhama modernizma, poput kuće Deutsch na uglu Preradovićeve i Tesline, ili pak kina Apollo, odnosno današnjeg kazališta Kerempuh. Sve je to Ignjat Fischer. Svoj konačni i danas prepoznatljivi izgled robna kuća u Ilici dobiva pak 1928. godine intervencijom Alfreda Kellera, koji vodi dogradnju trećeg i četvrtog kata te dotad historicističko pročelje oblači u trenutku primjereniji art-deco: odmjeren i taman građanski pomalo kićen izgled nije se mogao bolje ugraditi u tadašnji Zagreb. Tad dobiva i natkriveni prolaz pred ulazom, u koji se treba zavući da bi se zagledalo u izloge, dovoljno dubok za skloniti se od kiše ili na miru sklopiti kišobran prije ulaska.

Trgovačka kuća NAMA | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Robne kuće poput naše Name na glavnom trgu počivaju na jednostavnom, gotovo banalnom konceptu, a itekako vrijednom i pametnom. Dućani su smješteni obodno, oko unutarnjeg trga preko kojega se zagleda na druge katove, na stubišta, eskalatore i dizala. Vječiti i neprekinuti poticaj na znatiželju. Kupovina je tu manje važna, robna kuća je socijalni agregat u vrijeme kad građani i nemaju puno više od susjednih kavana i povremenih odlazaka u kazališta. Treba naglasiti - taj Zagreb s početka stoljeća u kojem je jedna takva Nama bila moguća građanski je svojim manjim dijelom, i taj je Zagreb svakako i tad bio malograđanski. Industrijalizacija na kojoj počiva naš kićeni Donji grad tadašnju periferiju zatrpava radničkim potleušicama, a dok mame svjetlima, veći dio građana ni ne sanja o komunalnoj infrastrukturi. Na tek desetak minuta hoda od Name stiže se do vrtova i oranica, stajski miris doseže i do Zrinjevca. Ipak, od te malograđanštine izvuklo se daleko više od one današnje, sasvim dovoljno da se njezina ostavština danas može zvati baštinom.

Tvrtka Kastner & Öhler preživjela je rat i nacističku okupaciju, vlasništvo su formalno preuzeli zetovi osnivača. Nije je doduše preživio Herman Öhler, koji je uhićen u Hrvatskoj i ubijen u koncentracijskom logoru u Buchenwaldu.

Netom nakon oslobođenja Zagreba 1945. godine, sad nacionalizirana robna kuća dolazi pod upravu beogradskog Narodnog magazina i dobiva svoje prepoznatljivo ime, u potpunosti odgovarajuće novom konceptu kupovine, objedinjavanju svega onoga što je svakodnevno potrebno svima "nama". Šezdesetih se godina širi poslovanje, širi se i izgrađuje i Zagreb, pa i novi urbanizirani dijelovi dobivaju svoje Name. Tko je prolazio Trešnjevačkim trgom tijekom izvođenja nedavno dovršene i pritom čak prilično uspješne obnove Name arhitekta Aleksandra Dragomanovića, mogao je vidjeti čudesno vitke čelične stupove otkrivene pri zamjeni ostakljenog pročelja. Otvaraju se magazini i postaju prva odredišta kupcima i građanima i u Karlovcu, Rijeci i Osijeku.

Trgovačka kuća NAMA | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Sa samoupravljanjem stiže i samoposluživanje, nove robne kuće više ne vode nizom unutarnjih izloga oko središnjeg trga, nego su organizirane po specijaliziranim katovima. Grade se uz gradske trgove i dalje, mada zatvorene punim, masivnim plohama fasada, komuniciraju s okolinom, u ostakljena prizemlja smještaju se izlozi do kojih se dolazi uređenim pristupnim trgovima. U Namu se ide pješice, nakon tržnice, nakon placa, prije kave i usput ili ciljano, obiteljski, na izlet i u potragu. Eskalatori vode od prehrane, gore na odjeću, obuću, opremu za kućanstvo, bijelu tehniku i namještaj. Sve na jednome mjestu. Kupovina tad nije primarno konzumerizam, nego opskrba.

Početkom šezdesetih gradi se tako i Nama na Kvaternikovu trgu prema projektu Josipa Hitila i Slobodana Jovičića. Autori su zajedno projektirali i neboder na glavnom trgu, onaj što je nastao kako bi visinom prkosio Katedrali, dok je prema Jovičićevu projektu građen hotel Westin. Volumenski čista, razigrana geometrizacijom fasade, Nama postaje žarište tog dijela grada. Tako projektirana uklopila se i u najnovije, iako ne baš sretno rješenje Kvaternikova trga.

To što je u jeku kapitalizma naša najveća robna kuća došla do stečaja, istinsko je postignuće ove države. U 23 godine stečaja malo-pomalo rasprodane su sve Name - preostale su ona u Ilici i na Kvaternikovu trgu. Dok su odlazile u ruke poduzetnika ili popuštale pred multinacionalnim korporacijama i poplavom kineske robe, na periferijama gradova nicali su novi shopping centri, mallovi ili kako se gdje već zvali, do kojih je puno lakše doći autom - u nekim slučajevima nije ni moguće drugačije. I ima nešto zaista demokratično u tome, u toj činjenici da su cestovno jednako dostupni svim građanima, odnosno jednako nedostupni ako niste te sreće da vozite. Na ledinama izvan grada replicirani su tipski projekti, nema tu arhitektonskog promišljanja, nema ni odnosa prema okolini, nastojanja da je se stvori - fasade su optočene logotipovima trgovina, za trgove nema potrebe pokraj parkirališta i garaža. Nema potrebe ni za šetnjom, kafići su ionako tu, a tu je i multipleks, tobože kino, tu su dječje igraonice, restorani, ponegdje i frizerski saloni. Čemu odnos prema gradu ako je grad suvišan?

Trgovačka kuća NAMA | Author: NAMA NAMA

Kad je opustjela Nama na osječkom glavnom trgu, ona Nama mog djetinjstva, bilo mi je jasno da ni za ostale lokale u centru grada nema previše nade. Gasili su se jedan za drugim. Robna kuća u središtu Graza, još u vlasništvu potomaka Kastnera i Öhlera, do danas se profilirala kao mjesto luksuzne kupovine. No nije sretna priča u tome, nego u činjenici da je jedan od glavnih prostornih repera Graza, prepoznatljivo odredište, mjesto sastajanja, početna točka gradske šetnje - u tome što i ako si ne možete priuštiti ništa kupiti, šetnja tim katovima pomalo vraća u neku romantiziranu verziju buržujske i malograđanske povijesti naše Monarhije. Mali muzej trgovine. Nama pak u Ilici ujedno je čudesna i otužna - prepun je taj promišljeni prostor jeftine plastike, no i dalje je jedino mjesto u gradu gdje blagajnice ne žure odveć, pa ostaje dovoljno vremena za razmijeniti riječ, dvije, gdje se stoji u redu malo dulje jer se gospođa ispred žali na novo pakiranje kreme koju kupuje već godinama, baš ovdje i nigdje drugdje. I kako sad s novim pakiranjem?

Zamisliti čak i tu prvu Namu kao središte luksuznih trgovina po uzoru na Graz ili slične robne kuće u Francuskoj smiješno je i u kontekstu Hrvatske nemoguće. Neki pokušaj toga ionako imamo u centru Kaptol, kojega se sjeti posjetiti tek ona šačica malo bogatijih Zagrepčana. I tu je ujedno naša prednost - jer toliko je toga duboko pogrešno u toj vrsti konzumerizma da bi zahtijevalo zaseban tekst - ali i opasnost da to malo kakve-takve potrošačke kulture u nekom obliku zadržimo.

Arhitektura osmišljena kao neutralan, adaptabilan i višenamjenski prostor, ako se nalazi na teritoriju države kao što je Hrvatska, ima u sebi jednu suštinsku manu - moguće ju je za čas prenamijeniti i udaljiti od povijesti. Da će se to dogoditi i nama, s Namama, izvjesno je i gotovo neizbježno. Ključno pitanje naravno nije estetska preferencija budućeg investitora, nego tržišna isplativost namjene - a upravo će ona diktirati i tretman arhitekture. Te kuće nisu zaštićene kao pojedinačna kulturna dobra i mada bi svakako mogle biti, ono što prvenstveno treba zaštititi i za što se treba boriti događa se u njima. I još samo u njima, i potrebno nam je, važno nam je, važna je ta povijest nama.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 09:37 25.Siječanj 2024.

    da