Tko god je posljednjih mjesec dana rekao neku lijepu riječ o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, taj je bio u novinama i na portalima. Posebice ako je, kako se to već kaže, legenda igre na dva gola ili, što je, kao, jako bitno, predsjednik nečega. Bezrazložan, manjak samopouzdanja umanjivan je riječima potpore, često i od onih od kojih nikakve koristi nema i bez kojih se, naravno, nogomet igra jednako dobro ili jednako loše.
Čudesna je ovdašnja potreba da se bude javno voljen iako od te vrste ljubavi ima koristi koliko od velikog broja prijatelja na Facebooku – točno nikakve. Ima, međutim, jedan premijer koji je, dao verbalnu podršku ekipi Zlatka Dalića, ali je ipak završio na marginama medijskog zanimanja u Hrvatskoj i nešto šire.
Njegovo ime je Fadil Novalić, predsjednik je Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, entiteta iz susjedne države s kojim je nekada davno Republika Hrvatska potpisala ili trebala potpisati Sporazum o specijalnim vezama, što god one podrazumijevale.
"Svakako za Hrvatsku. To je promidžba naše jugoistočne Europe. Hrvatska ima fantastičnu ekipu, ti su dečki, pola ih je iz BiH, tvorac koji je stvorio ovu hrvatsku ekipu je sad u BiH, gospodin Mamić. Iskreno kažem, navijam za Hrvatsku", kazao Novalić za N1 televiziju. Nije ga, naravno, nevažnim navijačem učinilo to što je u pobjedama Hrvatske vidio prostor promidžbe "naše jugoistočne Europe", niti to što je slobodno procijenio koliko reprezentativaca u rubrici država rođenja ima upisano ime Bosne i Hercegovine.
Kako je rekao da je "tvorac koji je stvorio ovu Hrvatsku ekipu sad u BiH, gospodin Mamić", tako se i ispisao iz onih koje se citira kao da su napisali anekse svetih knjiga. Zdravko Mamić, bivši izvršni dopredsjednik Dinama i važan član Hrvatskog nogometnog saveza, danas je onaj čije se ime ne spominje, osim u podrugljivom kontekstu u kojem, ispada, spava na autobusnom kolodvoru u Međugorju, čeka tko će mu platiti kavu i dati nešto konvertibilnih maraka za ručak, pa u dugim i toplim hercegovačkim noćima otkriva težinu kletve o imanju i nemanju.
Sve je to krivo u istoj mjeri u kojoj je Fadil Novalić u pravu i koliko se svi prave da nije. Zlatko Dalić je, očito, bolji trener od mnogih što su dobili jedinstvenu priliku da se igraju s najskupljim nogama u Hrvata, ali i da je bolji od Jürgena Kloopa, Josea Mourinha, Pepa Guardiole i Diega Simeona zajedno, pitanje je, veliko kao Velebit i s poznatim odgovorom, što bi uspio učiniti da nije imao Luku Modrića, Dejana Lovrena, Marija Mandžukića, Domagoja Vidu, Šimu Vrsaljka, Milana Badelja, ali i Andreja Kramarića, Josipa Pivarića, Marka Pjacu, Vedrana Ćorluku, Matea Kovačića, Marcela Brozovića, Tina Jedvaja, Dominika Livakovića...
Većina njih su ili postali igrači u Dinamu ili su preko Dinama ostvarili respektabilne međunarodne karijere. Niti jedan, naravno, nije naučio igrati nogomet pod budnim okom trenutnog Hercegovca, niti je zbog čudnih ugovora o budućoj, vječitoj financijskoj suradnji, postao format za Liverpool umjesto za Lokomotivu. Svima je, međutim, bilo lakše, puno lakše, nego onima što su od, recimo, Imotskog do Njemačke putovali kao se ljestvama penju na Mjesec.
Zdravko Mamić je, iz njegove perspektive, spojio ugodno s korisnim uz, evo, posljedice po opće dobro. Voljeni je klub pretvorio u bankomat bez dna, voljenu reprezentaciju u oglasni prostor vlastitog biznisa i ona je, na kraju, do finala Svjetskog prvenstva stigla kao Ivan Perišić do Intera ili Ante Rebić do visoke cijene na globalnom tržištu: teško, uz hektolitre znoja i preko situacija koje nisu bile bezizlazne, samo što se izlaz jedva nazirao.
"Tvorac koji je stvorio ovu hrvatsku ekipu" sjedinio je najgore od modernog nogometa i još gore od ovdašnje, predatorske tranzicije.
Vodeći se proročanskom rečenicom Ljube Ćesića Rojsa o podrijetlu kapitala - ‘ko je jamio, jamio - zauzeo je maksimirski stadion s pratećim prostorijama pa primijenio pravila europskih menadžera čija je vještina pregovaranja, transferiranja ljudi za novac i novca na mala otočja bez poreznih uprava, nogomet pretvorila u izvor stotina milijuna pred kojima uzmiču ideali kakve su imali Alan Shearer ili Francesco Totti i zbog kojih takozvane klupske legende na jednom mjestu traju dok njihovi zastupnici ne naprave shemu višestrukog obrtanja hrpe eura u Europi, a može i Aziji, Americi, pa i onim zemljama u kojima je lakše naći naftu nego 11 muškaraca sposobnih predriblati stup javne rasvjete.
Nisu Luka Modrić i Dejan Lovren igrali za Mamića, niti je on po međugorskim crkvama molio da u četvrtfinale prođe Danska, u polufinale Rusija i Engleska u finale, pa da se, eto, konačno vidi da bez njega nema ni uspjeha ni neuspjeha. Oni su, Modrić posebice, igrali da okrune blistave karijere, a on ih sve po redu bodrio srcem i kalkulatorom. Najčvršće su, znamo, ljubavi na prvi interes.
Zdravko Mamić nikome nije mogao intravenozno dati talenat, ali je mogao svakome otežati mogućnost da ga pokaže. Drukčije rečeno, mogao je Luki Modriću produžiti posudbu u Zrinjski dok mu ne ubije volju za životom, kao što je mogao Vidu prodati kao Andreja Kramarića.
Ništa od onoga što je radio, Mamić nije uradio usprkos sustavu, već zahvaljujući njemu i kapilarnoj korupciji kao prihvatljivoj tehnici poslovanja. Zato danas licemjernije djeluju, govore i izgledaju oni što se prave da im njegovo ime zvuči poznato, samo se ne mogu sjetiti odakle, od svih što su zaboravljali ili zaboravljaju kako su pisani ugovori preko kojih su stizali do timova u kojima su do kraja formatirani za svjetski vrh.
