Svake godine tisuće Južnokorejaca – uglavnom sredovječnih muškaraca – umiru tiho i sami, odsječeni od obitelji i prijatelja. Ponekad su potrebni dani ili čak tjedni prije nego što se pronađu njihova tijela. U Južnoj Koreji takve slučajeve zovu "usamljene smrti".
To je dio većeg problema usamljenosti i izolacije u cijeloj zemlji, problema koji vlada toliko pritišće da se svim silama bori protiv njega. U užurbanoj prijestolnici Seulu, gradske su vlasti ovaj tjedan objavile da će potrošiti 451,3 milijarde wona (gotovo 327 milijuna dolara) u sljedećih pet godina kako bi "stvorile grad u kojem nitko nije usamljen", piše CNN.
Njihove nove inicijative uključuju savjetnike za usamljenost dostupne na telefonskoj liniji koja radi 24 sata dnevno, internetsku platformu za slično savjetovanje, kao i mjere praćenja uključujući osobne posjete i konzultacije, prema gradskoj vladi.
- Usamljenost i izolacija nisu samo pojedinačni problemi, već zadaće koje društvo mora riješiti zajedno - rekao je gradonačelnik Seula Oh Se-hoon u izjavi za javnost. Grad će "mobilizirati sve naše kapacitete" kako bi pomogao usamljenim ljudima da se izliječe i "vrate u društvo" - dodao je Oh Se-hoon.
Stručnjaci su pozdravili mjere, ali kažu da je potrebno učiniti više - dijelom zato što je usamljenost u Koreji povezana s određenim jedinstvenim dijelovima korejske kulture koje je teško promijeniti.
- Usamljenost je trenutačno značajan društveni problem, stoga su napori ili politike za njezino rješavanje apsolutno potrebni - rekla je An Soo-jung, profesorica psihologije na Sveučilištu Myongji - upozoravajući, međutim, da "treba pažljivo razmotriti koliko je učinkovito ove mjere će biti provedene.” Problem usamljenosti privukao je nacionalnu pozornost tijekom proteklog desetljeća kako se povećavao broj povezanih problema – poput mladih ljudi koji se povlače iz svijeta i provode dane izolirani kod kuće, često mjesecima. Fenomen, poznat pod japanskim izrazom "hikikomori", postao je sve češći. Prema jednoj procjeni, Južna Koreja je 2022. godine imala do 244.000 takvih pustinjaka.
Broj usamljenih smrtnih slučajeva također raste - dosegnuo je 3661 prošle godine, u odnosu na 3559 u 2022. godini i 3378 u 2021. godini. Dio tog povećanja mogla bi biti nova, šira definicija ministarstva za "usamljenu smrt". Dok se prijašnjih godina tijelo moralo pronaći tek nakon "određenog vremena" da bi se kvalificiralo kao "usamljena smrt", izraz se sada odnosi na svakoga tko živi u društvenoj izolaciji, odsječen od obitelji ili rodbine i umre zbog do samoubojstva ili bolesti.
Drugi čimbenik iza porasta mogla bi biti demografska kriza u zemlji. Sve starija populacija i pad nataliteta znače da je posljednjih godina stalno više umrlih nego rođenih. Ukupna stopa smrtnosti u Južnoj Koreji raste - a to uključuje i usamljene smrti.
Ali brojke još uvijek govore o većem problemu za koji se čini da najviše pogađa sredovječne i starije muškarce.
Više od 84% usamljenih smrti zabilježenih prošle godine bili su muškarci, više od pet puta više od broja umrlih žena, prema ministarstvu. Muškarci u 50-im i 60-im godinama činili su više od polovice ukupne skupine, što ih čini "posebno ranjivima na rizik da umru sami".
Kodokushi
Između 2018. godine i 2020. godine 742 osobe u dobi od tinejdžera do tridesetih godina u 23 odjela u Tokiju umrle su same u svojim domovima. U približno 40% ovih slučajeva bilo je potrebno više od četiri dana da se njihova tijela otkriju. Nalazi naglašavaju da rizik od kodokushija (umiranja sam) nije ograničen na starije osobe koje žive same. Širi se i među mlađima. Japanski stručnjaci kodokushi
definiraju kao ljude koji žive sami koji su umrli kod kuće zbog neprirodnih ili neobjašnjivih uzroka, poput samoubojstva.
Međutim, u svibnju 2024. godine Nacionalna policijska agencija prvi je put objavila podatke o ljudima koji su živjeli sami, a umrli su kod kuće. Prema podacima, od siječnja do ožujka policija je diljem zemlje obradila 60.466 tijela. Od toga je 21.716 ljudi koji su živjeli sami i umrli kod kuće, uključujući i one koji su umrli samoubojstvom. Starih osoba u dobi od 65 i više godina bilo je 17.034, što je oko 80% ukupnog broja. To sugerira procijenjenu godišnju brojku od približno 68.000 takvih slučajeva.
Vivek Murthy, američki liječnik, nazvao je usamljenost "rastućom zdravstvenom epidemijom" i citirao studiju u kojoj stoji kako je socijalna izolacija "povezana sa smanjivanjem trajanja života u sličnoj mjeri kako to čini i pušenje 15 cigareta dnevno".
Crouch kaže kako su rizični faktori za usamljenost, između ostalog i "obiteljski problemi i razvod", ali i niz drugih životnih problema.
Usamljenost je posljednjih godina postala problem s kojim se moraju baviti i političari. Postala je trošak posebno kada je riječ o starijoj populaciji. Ljudi koji su usamljeni češće obolijevaju posebno od bolesti poput tumora, srčanih bolesti i depresije, a 50 posto njih umrijet će prije od onih koji se tako ne osjećaju. No starost je neizbježna činjenica, a u većini zemalja i ona usamljenost koja ju prati. U stoljećima ranije za starije članove društva brinula se njihova obitelj, prijatelji, susjedi i cijela okolina. No promjenom načina života, užurban gradski život, kao i navika da se stariji ljudi smještaju u domove, predaju nekom drugom na skrb, dovela je do razvoja tog osjećaja izoliranosti. Iako je usamljenost osjećaj poznat svima, tradicija i način života drugačiji od zemlje do zemlje, čini 'borbu' s njom u potpunosti nepredvidljivom i zahtjevnom.
Autorica knjige "A Biography of Loneliness", povjesničarka Fay Bound Albert, smatra kako su ljudske emocije nerazdvojni dio socijalnog, ekonomskog i ideološkog konteksta. Kao što gnjev i ljutnja ne bi bili mogući bez poimanja dobra i zla, tako i usamljenost može postojati samo u svijetu u kojem se pojedinca gleda ne kao dio društvenog tkiva, već kao njegov odvojeni dio. Upravo individualizam kojeg se toliko poticalo i na njegovom razvoju svakodnevno radilo, otežava društvene veze i polako nas je doveo do razvoja 'jezika usamljenosti' koji nije postojao nekoliko stoljeća ranije.
Tijekom stoljeća promijenilo se i odgovor na pitanja što je potrebno za život vrijedan življenja, a fokus se sa zajednice i društva, preusmjerio na pojedinca, na njegove želje, izbore, postignuća.
