Bilo je to prvo svjedočenje u sudnici koje je potvrdilo da je kineska vlada izgradila mrežu logora u zapadnoj Kini gdje se muslimanske manjine drže pod izgovorom da je riječ o "re-edukaciji".
Riječ je o Xinjiang regiji (na kineskom - Nova granica), jednoj od 5 pet kineskih autonomnih regija na krajnjem sjeverozapadu zemlje. Xinjiang je najveća kineska administrativna jedinica i autonomna regija Ujgura, jedne od 56 službeno priznatih nacionalnih manjina u Kini. Inače Ujguri su su turkijska etnička skupina koja živi istočnoj i srednjoj Aziji i broji oko 7.000.000 pripadnika.
Oko 80% Ujgura u Xinjiangu živi u jugozapadnom dijelu regije u Tarimskoj zavali, a velike zajednice ovih uglavnom sunita, žive još i u srednjoazijskim zemaljama - Kazahstanu, Kirgistanu i Uzbekistanu, te manje u Afganistanu, Pakistanu i Turskoj.
Sayragul Sauytbay, etnički Kazahstanka, ali kineska državljanka izjavila je da je prešla iz kineske regije Xinjiang u Kazahstan ilegalno, bez odgovarajućih dokumenata, nakon što je bila prisiljena raditi u logoru s još oko 2500 Kazahstanaca.
"U Kini to nazivaju političkim kampom, ali zapravo je to zatvor u planinama", rekla je prošlog mjeseca na sudu pred kazahstanskim seljanima, novinarima i nekolicinom kineskih diplomata.
Oni koji su nedavno stigli iz Kine ispričali su o selu s kontrolnim točkama i bezbrojnim sigurnosnim kamerama i skenerima gdje se sumnjivce može ispitivati, zadržati bez objašnjenja i nakon toga poslati u "centre za re-edukaciju", na neodređeno vrijeme.
U tim kampovima, muslimanske manjine provode dane pjevajući propagandne pjesme poput "Bez komunističke partije, ne bi postojalo nove Kine", a noći ne provode spavajući, rekli su. Jedan čovjek kojeg su pustili iz logora rekao je da su ga mučili potapanjem u vodu.
U travnju je Laura Stone, američka zamjenica pomoćnika državnog tajnika za Kinu, izjavila na sastanku u Pekingu da su najmanje desetine tisuća kineskih muslimana u pritvoru. Stručnjaci na konferenciji održanoj 26. srpnja u Washingtonu, koju je održalo Kongresno-Izvršno povjerenstvo za Kinu - tijelo koje je Kongres osnovao 2000. godine za praćenje ljudskih prava i vladavine prava - sugerirao je da bi broj mogao biti i stotine tisuća ili više.
Glasnogovornica State Departmenta, Heather Nauert, u travnju je kritizirala "sve veću razinu represije u Xinjiangu", rekla je, "Zabrinuti smo za široko rasprostranjena zatočenja i neočekivane razine nadzora".
Kineski dužnosnici opetovano su izbjegavali pitanja o internatima na saslušanju 23. srpnja na sudu u Zharkentu, kineski diplomant odbio je odgovoriti na pitanja o Sauytbayinom slučaju.
Zamoljen da komentira nalaze The Washington Posta, posebno navode o izvanrednom pritvaranju i mučenju, ali je na to kinesko ministarstvo vanjskih poslova poslalo tek kratku izjavu.
"Želim samo naglasiti da je u ovom trenutku sveukupna situacija Xinjiangu stabilna, zamah gospodarskog razvoja je dobar i etničke skupine žive u harmoniji", navodi se u priopćenju.
Sauytbay, koji je bila na sudu zbog toga jer je ilegalno ušla u svoju pradomovinu Kazahstan, svjedočila je da se boji za svoju sigurnost ukoliko bi ju deportirali nazad u Kinu: "Čim sam sad na sudu progovorila o tom logoru, to već znači da sam otkrila kinesku državnu tajnu."
Sauytbay je, kako je rekao njezin suprug Uali Islam, odrasla na krajnjem sjeverozapadu Xinjianga, među etničkim Kazahstancima, Kirgizima i Han Kinezima.
Kao djeca, obrazovani su dvojezično - na kazahstanskom i kineskom, ali u posljednjem desetljeću, usmjerenost vlade prema obrazovanju na kineskom jeziku je porasla pa su njihova djeca u potpunosti prestala učiti kazahstanski i to im je počelo smetati. ,
Napet i složen odnos između Komunističke partije i muslimanskih manjina pogoršao se nakon nemira i nasilja u Urumqi, glavnom gradu Xinjianga, 2009. godine. Nakon nekoliko napada Ujgura u narednim godinama, kineske su vlasti zavele strogi nadzor u regiji i proglasile rat terorizmu.
"Prijeđete s jedne strane ceste na drugu i to je razlog da vas provjeravaju", rekao je Uali Islam o situaciji u gradu Urumqi, u kojem se i rodio.
Sauytbay, koji je u Kini radila u školi, imala je putovnicu koju joj je zaplijenila lokalna vlast. Posljednjih nekoliko godina nekim nacionalnim manjinama kineske su vlasti oduzele putovnice i onemogućili ih da dobiju nove, a tako izvještava Human Rights Watch.
Kad su 2016. dužnosnici od Sauytbayinog supruga i djece zatražili putovnice, obitelj je zaključila da je vrijeme da napuste Kinu i odu u Kazahstan. Sauytbay je ostala i rekla da će doći za njima.
"Mislila je:"Ja sam žena i član Komunističke partije - mene neće dirati. Možda se situacija smiri, pa ćete se vratiti", prisjeća se njezin suprug.
"Stražari su zaključali sve u sobi, iz zvučnika je samo dopirala propagandna glazba, a nas su tjerali da pjevamo pjesme koje slave Komunističku partiju. Čim je izašla, pobjegla je u Kazahstan za mužem i djecom.
"Rekla je:"Ja sam došla ovamo vidjeti svoju djecu, pa sad mogu i umrijeti", govori suprug Islam.
Nedavna analiza kineskih aktivista za obranu ljudskih prava pokazala je da je u Xinjiangu, prema podacima Vlade, ukupno obavljeno 21 posto kaznenih uhićenja u Kini, iako stanovništvo ove regije čini tek 1,5 posto ukupne populacije ove zemlje. Uhićenja su prošle godine porasla više od osam puta: sa 27.404 u 2016. godini do oko 228.000 u 2017. godini. Ti brojevi ne uključuju stanovnike koji se šalju u kampove.
Intervjui ovdje s odvojenim obiteljima i bivšim zatočenim logorima pokazuju da se pritvaraju bez suđenja i da je masovno interniranje izvan kaznenog sustava. Kurmanjan Silam, 37-godišnjakinja ispričala je kako joj otac Madinam Silam, mjesecima nedostaje. Rođen je u Xinjiangu 1948. i radio je za vladu 40 godina prije nego što je dobio boravište u Kazahstanu.
Prošlog proljeća pozvan je natrag u svoj rodni grad kako bi sredio papire za mirovinu. Od tada ga nije više čula. Njezina je majka preko telefona rekla da je njezin otac bio odveden na obrazovanje.
"Rekla mi je da ga ne zovem i ne tražim", govori Kurmanjan Silam.
Sapila Taqash izjavila je da je njezin 50-godišnji sin Zheniskhan Baghdal, odveden iz svog doma u Urumqu prije više od godinu dana.
"Rekli su da su pronašli nešto u njegovom telefonu i odveli ga", rekla je. Pokušavala je saznati kada i kako je odveden.
"Da je suđen, ja bih dobila neki papir. Ovako nemamo ni riječi ni od koga, i ne znamo je li živ ili ne. Ne znamo ni kako je i nitko ga od tada nije ni vidio, ni čuo."
Amanzhan Seiituly rođen je u Kini, ali postao je državljanin Kazahstana, koji je godinama putovao između ove dvije države. Letio je u Peking u veljači na poslovno putovanje, ali je zaustavljen u zračnoj luci, gdje su ga ispitivali o njegovim vezama s Kazahstanom:
"Pitali su sve o tome što radim u Kazahstanu: Koliko rodbine imam u Kini? Što oni rade? Imaju li kuće? Koliko one koštaju? Imam li automobil? Koliko sam ga platio?"
Nakon što je pokušao pobjeći, bio je prisiljen sletjeti u Xinjiang, a policija ga je tjerala u njegov rodni grad, navodno da sredi papire, rekao je. Proveo je dane i dane u lokalnoj policijskoj postaji prije no što su ga bez suđenja odveli u pritvor koji su nazvali 'obrazovnim centrom'. Od tamo je odveden u drugi logor. Svakog dana, zatvorenici su bili prisiljeni satima i pjevati - "Komunistička partija je dobra. Komunistička partija je dobra".
Orynbek Koxebek pušten je pak na slobodu u ožujku nakon što je proveo nekoliko mjeseci u raznim pritvorima. Koxebek je rođen u Kini, ali je sad Kazahstanski državljanin i rekao je da se vratio u Xinjiang da posjeti roditelje. Lokalne vlasti su ga pozvale u studenom 2017. kako bi raspravljali o njegovim državljanstvima. Ispitivali su ga i poslali u 're-edukacijski centar'.
U njegovom slučaju, morao je pohađati nastavu i naučiti čitati i pisati kineski. Koxebek je također rekao da je bio podvrgnut torturi s vodom.
Kayrat Samarkand, rekao je da je satima bio vezan za uređaj nazvan "tigrova stolica" - metalna konstrukcija u kojoj se sjedi vezanih ruku i nogu bez mogućnosti pomicanja. Stražari su ih također ismijavali, rekao je Koxebek.
"Rekli su mi:" Ako ne naučiš kineski, bit ćeš u zatvoru pet godina ", prisjeća se on. "Nisam mislio da ću ikada biti pušten." Kad su ga konačno pustili, rekli su mu da nikom ne smije pričati gdje je bio.
"S vremenom sam shvatio da mora netko progovoriti", kaže Samarkand.
U svibnju, kazahstansko Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da je počelo razgovore s kineskom stranom i pozvalo ju na puštanje Kazahstanaca s dvojnim državljanstvom.
Sauytbayino suđenje pratio je i kineski generalni konzul u glavnom gradu Kazahstana Almatyju, te se konačno oglasio:"Ove smo godine primijetili da se različiti pojedinci žestoko bave takozvanim" problemima etničkih Kazahstanaca u Xinjiangu", rekao je lokalnim medijima.
Oni javno, otvoreno, ali i potajno, izmišljaju neutemeljene optužbe sa zlim namjerama da iskrive sliku situacije u Xinjiangu, grubo se upliću u unutarnje poslove Kine i neutemeljeno kritiziraju kinesku vladu ", rekao je.
Sudac se nije s tim složio. Dana 1. kolovoza, nakon tjedana kampanje aktivista, Sauytbay je puštena iz pritvora i nije deportirana nazad u Kinu.
Sudac Dinara Quiqabaeva ukinuo joj je i šestomjesečni zatvor zbog "izuzetnih okolnosti" njezinog slučaja. Izvan suda, Sauytbay su dočekali ljudi koji su vikali:"Živio Kazahstan!" Ali njena borba nije završena. Peking još uvijek može zatražiti njezino izručenje, kažu odvjetnici.
No, suprug Islam je i dalje zabrinut:'Moji roditelji su tamo, a mi smo ovdje sve izgovorili i sad ne znam što se njima može tamo dogoditi!"
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
situacija se značajno poboljšala, ptije 50 godina morali su napamet naučiti maove citate.
S Kinom nema zaje*ancije. Pa nemaju oni glupana i izdajnika gorbačeva na čelu da unište sami sebe.
EU se ne smije miješati u to, neka to Kina sama riješi sa SAD-om...zahvaljujući glupom zapadu, kina je jedna od jačih ekonomskih sila, koja ja to uspjela biti na škart robi...tužno i jadno je sve to...