Teško je zamisliti izraz na licu hrvatskih diplomata kad im je Charles Billich pokazao slike koje je ministarstvo naručilo tri mjeseca prije Kolidnine turneje. Portreti su izrazito smioni. Na jednom od njih Kolindi - koja podsjeća na folk pjevačicu Hanku Paldum u cvijetu mladosti - na glavi leži katedrala sv. Jakova u Šibeniku. Predsjednica je biće izvanredne ljepote i putenosti, s bujnim dekolteom.
U katedrali je neki light show, kao za italo disco zabave osamdesetih. Iz njenih prozora izbijaju laserski snopovi, ili su to možda zrake sunčeve svjetlosti, teško je reći sa sigurnošću. Vjerojatno svjetlo dolazi iz katedrale jer je usmjereno u nekoliko pravaca. Predsjednica izgleda kao atraktivna studentica FPZ-a na večernjem izlasku nakon uspješnoga kolokvija kod Tončija Kursara - groznica subotnje večeri - no veo preko lica i šibenska katedrala na njenoj glavi u dramatičnoj su opreci sa zavodljivim izgledom predsjednice, koji bi možda odgovarao seriji "Dinastija", liku fatalne Joan Collins.
Billicheva je imaginacija bujna. Niti jedan domovinski slikar nije tako razigran, premda se djela nalik na njegova katkad mogu vidjeti u glasovitoj TV aukciji Zorana Krivića. Od domaćih slikara najsličniji mu je Damir Medvešek, čiji izričaj ipak nije ni približno tako radikalan.
Druga slika je još hrabrija. Na njoj vidimo predsjednicu s kuhinjskom pregačom u dezenu hrvatskog grba - s prvim bijelim poljem, pa je teško reći je li to državni grb ili ne - kako u ruci drži valjak za tijesto, regionalno kazano oklagiju, kojom ravna neko tijesto za pitu. Iznad njene glave, na kaminu, dojmljivo je raspelo. S njene desne strane nekakav malodobni hermafrodit nalik na Martinu Dalić prinosi naramak drva, a na drugoj strani ljupka djevojčica odlaže posude na kuhinjsku policu.
Predsjednica na toj slici izgleda vrlo mršavo i seksi, kao Twiggy. No izazovni izgled u kontrastu je s naglašeno konzervativnom ikonografijom djela, u kojem se jasno pomalja filozofija 3K - Kinder, Küche, Kirche, hrvatski rečeno - djeca, kuhinja, crkva...
Odbijanje portreta izazvalo je pravi skandal, kako doznajemo od hrvatske zajednice u Australiji.
"Gospodin Billich, kao i neki drugi djelatnici njegove galerije u Sydneyu, sve su mi ispričaii, rekla nam je gđa Ina Vukić, psihologinja iz Sydneya i iznimno aktivna pripadnica hrvatske dijaspore "down under".
Prema njenim riječima, priča o portretima bila je napeta kao triler.
Ta saga, koja ide na sramotu same Hrvatske, tekla je ovako. Neka tri mjeseca prije predsjedničina posjeta Ausraliji predstavnici Ministarstva vanjskih poslova RH (veleposlanstvo RH u Canberri te generalni konzulat u Sydneyu) zamolili su Charlesa Billicha da napravi portret predsjednice koji bi joj slikar svečano predao, pa bi se i na taj način obilježio njezin posjet Australiji.
Dogovoren je i datum za svečano predavanje portreta u Billich Galleryju. To je trebala biti subota, 12. kolovoza. Koristeći vlastite materijale i vrijeme, Billich je uradio ne jedan već dva portreta predsjednice za tu zgodu, čime je pokazao da mu je izuzetno stalo do te svečanosti. "Posebno je zanimljivo da Billich nije neki besposleni umjetnik. Naprotiv, on je prezaposlen, zatrpan je narudžbama, mora voditi računa o svojoj galeriji, a radi i na brojnim marketinškim projektima", objašnjava naša sugovornica.
Usprkos svim obvezama odlučio je obilježiti posjet Kolinde Grabar Kitarović kako najbolje zna i umije, dakle slikama, pripovijeda gđa Vukić pa nastavlja:
"Dovršivši portrete, otišao je u Hollywood, u Los Angeles, sa suprugom. Tamo su sudjelovali u snimanju filma i nove američke televizijske serije o njima i s njima. Billich je nekoliko dana prije te subote, 12. kolovoza, sjeo na avion iz Los Angelesa za Sydney kako bi bio na dogovorenoj svečanoj predaji portreta predsjednici Hrvatske. Malo je reći da je ono što je doživio dočekao kao hladan tuš. Nije mogao ni sanjati da je predstavnik Ministarstva vanjskih poslova RH u Australiji već prije njegova dolaska poslao SMS u galeriju kojom obavještava da se poništavaju predaja portreta i svečani prijam, što je, uzgred budi rečeno, Billich odlučio financirati vlastitim novcem... Nikakav razlog ovog poništenja nije dan", prepričava nam naša sugovornica, uzbuđeno, nedavne neugodne događaje. "Kasnije se ispostavilo", kaže ona "da je samo jedna osoba odgovorna za neugodnu situaciju."
"Prema iskazima pouzdanih izvora bliskih organizaciji predsjedničina posjeta Sydneyu, saznalo se da je glavni organizator tog posjeta, navodno u svojstvu predsjedničina savjetnika, Jozo Brkić, vlastitom rukom prekrižio Billichevo ime s popisa svečanog prijama i predaju portreta. Portreti nisu primljeni, odnosno odbijeni su od strane onih koji su u organizirali njezin posjet Australiji - isto bez razloga ili pružanja objašnjenja!", govori gospođa Vukić dok se prisjeća kako je buran bio sidnejski dio predsjedničina gostovanja u Australiji.
MVP energično demantira da su naručili bilo kakve portrete od Charlesa Billicha. Da se na tome sve završilo, ostao bi gorak okus u ustima, ali vjerojatno se preko svega moglo prijeći. Međutim, tu je tek počeo niz gafova Ureda predsjednice. Iz te su institucije pozvali Billicha na neformalni razgovor kako bi se pokušali ispričati ili iskupiti te dogovoriti nastavak suradnje:
"Intervencijom jedne osobe iz hrvatske zajednice Billicha su odveli na ručak u nedjelju, 13. kolovoza, s Jakovom Kitarovićem, te mu dali kartu za krstarenje koje se odvijalo iste večeri. Na krstarenju s predsjednicom bilo je oko 80 drugih osoba, a plovili su po sidnejskoj luci. Portreti su odbijeni, no gospodin Billich me informirao kako su ga zamolili da izradi veći format jednog od portreta - onog s predsjednicom u crveno-bijeloj kockastoj pregači.
Charles Billich ipak se pobrinuo", nastavlja naša sugovornica, "da njegov rad, trud i vrijeme ne odu u vjetar. Odlučio je iskoristiti odbijene portrete za nešto pozitivno." "Kako portreti nisu predani jer su odbijeni, Billich je odmah stavio portret na prodaju u humanitarne svrhe te će novac od prodaje u velikom dijelu podariti humanitarnoj zakladi Za djecu Hrvatske iz Zagreba, koja se brinula i brine za djecu palih u Domovinskom ratu hrvatskih branitelja", otkrila nam je gospođa Vukić.
Portreti će zacijelo lako pronaći kupca. Gospođa Vukić napominje kako je slikar Billich razočaran kao iskreni domoljub.
"Osim što je svjetski poznat kao umjetnik i slikar, Billich je znatno pridonio, bilo materijalno bilo lobiranjem, hrvatskoj neovisnosti. Bitno je, što se mene i mnogih tiče, to kako se osobe bliske Uredu predsjednice olako upuštaju u omalovažavanje i podcjenjivanje vrijednih Hrvata. Taj potez naveliko potkrepljuje ono o čemu ovdje govorim, da se u ime hrvatske države prema dijaspori odnosi na užasavajući način. To se nikako ne bi smjelo tolerirati jer takvih je slučajeva u dijaspori napretek. Dostojanstvo same države kompromitira se i to žalosti", razočarano nam priča gospođa Vukić.
Ona nije od jučer kritična prema postupanju hrvatskih vlasti. Prije nekoliko godina izbila je golema halabuka zbog mogućeg "zamračivanja" jednog čeka s donacijama australskih Hrvata namijenjenih obrani Hrvatske koji je navodno predan Stjepanu Mesiću.
"Gospodin Mesić možda i jest predao Žarku Domljanu čekove iz Australije namijenjene, kako je rekao, obnovi Sabora, no to nisu mogli biti oni čekovi koje smo mi predali gosp. Mesiću 1992. godine za obranu Hrvatske i pomoć izbjeglicama. Mi smo mu ih dali da ponese i uplati na bankovni račun Hrvatskog nacionalnog fonda. Ti čekovi (od 50.000 AUD i od 100.000 AUD) iz svibnja 1992. glasili su na tu instituciju", kaže nam dobro upućen izvor.
"Nikad mi u Sydneyu nismo sakupljali niti slali novac za obnovu Sabora. To znam pouzdano jer sam bio organizator akcija za sakupljanje pomoći. Bio sam na sastancima na kojima se odlučivalo koliko novca će se poslati i kamo. Čekove smo dali Mesiću, kao poštaru, da ih odnese u Hrvatski nacionalni fond (sjedište Villach, Austrija). Uostalom, to se jasno vidi iz videozapisa s predaje tih čekova."
Krajem 2011. godine stigle su još oštrije optužbe na Mesićev račun za određene malverzacije.
"Istina je da smo Mesiću predali drugi ček u iznosu od 50.000 dolara koji je glasio na ime bankovnog računa u Beču, Hrvatskog nacionalnog fonda, i zamolili ga da novac položi na taj račun, na koji smo iz dijaspore slali novac. To se nikad nije dogodilo. Krajem siječnja 2000. Mesić je izjavio kako je na ček - zaboravio!? Motao mu se po džepovima više od godinu dana te da ga je onda predao Žarku Domljanu za rekonstrukciju Banskih dvora. Mi smo novac poslali za Hrvatski nacionalni fond u Villachu, kamo su inače slani milijuni dolara koje smo sakupljali za obranu i izbjeglice, a ne za druge svrhe. Nikad nismp dobili odgovor tko je zapravo unovčio taj ček. Hrvatske vlasti nisu ništa poduzele da se to provjeri i jave nam. To je grubo nepoštivanje ljudi koji daruju u dobrotvorne svrhe, a možda se radi i o korupciji."
Charles Billich rođen je 1934. godine u Lovranu kao Karlo Bilić. Nakon Drugog svjetskog rata nije se baš najbolje slagao s novim režimom, pa je nekoliko godina odležao u zatvoru. Pod pritiskom Crvenoga križa pušten je na slobodu. Praktički odmah zaputio se brodom u Australiju, gdje ga je čekala poveća hrvatska zajednica. U međuvremenu je završio studij umjetnosti i postao slavan slikar, možda i najslavniji slikar hrvatskog podrijetla.
Hrvatska Wikipedia nabraja njegove uspjehe, a ovo je tek dio: "Bio je službeni umjetnik velikog broja sportskih i kulturnih događanja poput utrke Formule 1 u Melbourneu 1996. godine, kandidature Pekinga za Olimpijske igre i službeni umjetnik Olimpijskih igri u Pekingu 2008. godine. Bio je službeni umjetnik olimpijskih ekipa SAD-a i Australije na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, u Sydneyu 2000. godine, u Ateni 2004. godine i Pekingu 2008. godine.
Sudjelovao je u obilježavanju 100 godina Nobelove nagrade 2001. godine." Običnom čovjeku bi to bilo dovoljno uspjeha za cijeli život, ali Billich je naslikao i mnoga djela posvećena značajnim ličnostima iz hrvatske povijesti, poput Alojzija Stepinca i Ruđera Boškovića, ali je naslikao i kontroverzni portret "povampirenog" Josipa Broza Tita.
"Tog Tita kupio je jedan Amerikanac. Došao je u galeriju i kupio. Mene nije bilo ondje, imao sam u galeriji izloženu tu sliku, nije to neka velika slika. Kupac, Amerikanac, bio je kolekcionar specifičnih zlokobnih portreta, a Tito mu se uklopio u tu kategoriju pa ga je kupio. Čuli smo se nakon što ju je kupio, a ja sam ga dodatno educirao o Titu", otkrio je Billich sudbinu te slike u razgovoru za jedan hrvatski portal te je u istom razgovoru ispričao i koliko uživa tijekom slikanja:
"Moja sudbina bila je da možda budem plejboj, ali vrag mi nije dao mira. Bog mi je dao talent i to mi je oduvijek bila opsesija. Nije mi žao što mi je dao talent. Bolje se osjećam u cipelama stahanovca (neumornoga i uzornoga ruskog radnika) nego plejboja. I traje. I svaki moj umjetnički orgazam pri stvaranju i dovršavanju slike daleko mi je bolji od bilo koje fufice."
joj kak bi moja rega izgledalu toj obleki i tak pisana