Premalo, prekasno. To je reakcija takozvanih prosvjednika koji se nazivaju "žuti prsluci" na vladino povlačenje oko predloženog povećanja poreza na gorivo. "Žuti prsluci", koji su proteklih tjedana bacili Francusku u kaos radi nasilnih prosvjeda proteklih godina, kažu da žele više, i to čim prije. Niže poreze, više plaće, slobodu od vječnog financijskog straha i bolji život.
Ti "dublji" zahtjevi, vladina nemogućnost da prate njihov tempo, i strašno zamjeranje prakse povezivanja velikih i uspješnih gradova koje povezuje populistički porast mentaliteta i politike, je ono što goni "žute prsluke", piše The New York Times.
Ono što povezuje sve te prosvjednike, osim njihovih traženja, je odbijanje postojećih stranaka, sindikata, i vladinih institucija koje vide kao nesposobne da usmjere dubinu svojih problema ili ponude "plan b" protiv ekonomske nesigurnosti.
No, ono što francuski revolt čini različitim jest to da ne slijedi klasični populistički pravilnik. Nisu povezani s nekom političkom strankom, a kamoli desničarskom. Ne fokusira se na rase ili migracije, i te se teme uopće ne pojavljuju na listi "žutih prsluka". Ne vodi ih jedan, karizmatički lider. Nacionalizam nije njihova agenda.
Pobuna je, manje više, organska, spontana i samo-odlučujuća. Vrti se oko ekonomije, i nemogućnosti da se plate računi.
U tom smislu, puno je više Occupy nego Orban - sličnije prosvjedima protiva Wall Streeta koje su organizirali zaposleni siromašni u SAD-u, nego na rasi bazirani, mađarski autoritarni vođa Viktor Orban.
U Parizu, u luksuznim shopping ulicama, poput avenije Kleber i Rue de Rivoli, simboli urbanih privilegija u direktnom je srazu s provincijama iz kojih dolaze "žuti prsluci" - a upravo su tamo i razbijeni izlozi.
No to ima veze i s dubokim nepovjerenjem u društvene institucije koje doživljavaju kao da rade protiv interesa građana, i ono što ovu krizu čini posebno teškom za vladu jest da "žuti prsluci" odbijaju sve političare i sve političke platforme, od socijalista, preko teške desnice, Macrona i svega ostalog između.
Pokret je "potpuno neočekivan od strane stranaka", kaže politolog Dominique Reynié. "Sistem je u krizi".
Dapače, barem do sada, francuski pokret ostaje relativno nestrukturiran. Još ga nije uspjela "preoteti" niti liderica desnog fronta Marine Le Pen, niti lider krajnje ljevice Jean-Luc Mélenchon, koliko god se trudili.
I to je ono što francuski pokret čini jedinstvenim u usporedbi s, recimo, pokretom Pet zvjezdica u Italiji, koji su izrazili iz istog gađenja prema političkim strankama i nepovjerenju prema elitama, i koje se drže kao "autentična ekspresija" populističkog pokreta.
Ali talijanski je pokret uvijek bio manje pokret, a više new-age stranka. Iako je organiziran preko interneta, vode ga važne i u medijima izražene figure (Beppe Grillo, za početak) pa sve do onih opskurnijih (Casaleggiji) koji koriste javni gnjev radi ostvarivanja vlastitih ciljeva od samog početka.
Vrlo je slična situacija sa sada tonućom britanskom Independence Party, koji je od početka davao glas Brexitu i javnom odbijanju EU struktura, kao i klasnim razlikama koje vladaju Londonom. Tu je i predsjednik Trump, koji pokazuje prezir prema institucijama. Njegovi ruralni glasači ga u tome podržavaju.
"To je isti strah, bijes i tjeskoba u Francuskoj, Italiji i Velikoj Britaniji", kaže Enrico Letta, nekada premijer Italije koji sada predaje na Sciences Po univerzitetu u Parizu.
"Te tri zemlje imaju najveće "otklizavanje" u klasne razlike", kaže.
Trideset godina nakon Drugog svjetskog rata "bile su na vrhu svijeta", kaže Letta, "u samoj žiži zbivanja".
"Živjele su i funkcionirale sa visokim prosjekom dobrog života, a sada je tu strah da će se sve to izgubiti", kaže Letta.
Taj strah nadilazi sve ostale. Dakle, u Italiji "Pet zvjezdica" predlaže garantiranu "plaću" ili "prihod" kako bi se obogatio osiromašeni jug. U Velikoj Britaniji, Brexit je "prodan" jednim dijelom kao bijeg od navodnih financijskih uzdi EU.
"Postoji taj socijalni stres koji egzistira manje više svugdje. Ljudi su zabrinuti oko budućnosti, ne damo da pate, nego imaju duboko nepovjerenje prema institucijama i političkim strankama. To vidimo svugdje u Europi", kaže Marc Lazar, specijalist za talijansku povijest pri Sciences Po.
Uspoređujući četiri države - Veliku Britaniju, Francusku, Italiju i SAD - francuski geograf Cristophe Guilluy, koji je izučavao demografiju kaže kako je "sociologija revoltiranih ljudi ista".
"Ima onih ljudi koji se osjećaju ugroženima od strane postojećeg ekonomskog modela koji ne integrira veliki broj ljudi", kaže.
U Francuskoj, dodatan bijes uzrokuje "distanca" vlade, ili to prosvjednici barem tako doživljavaju.
"Predsjednik niti jednom nije pričao s Francuzima", kaže glasnogovornik "žutih prsluka" Éric Drouet, osvrnuvši se na Macronovu relativnu šutnju tijekom tjedna.
"Naš predsjednik to potpuno negira", kaže.
Postoji i određeni paradoks u trenutnoj situaciji, kako je Macronov rast zamišljen na ideji "brisanja" klasičnih političkih stranaka, i potpunom uklanjanju posrednika poput sindikata.
Njegova se kampanja (i popratna knjiga) zvala "Revolucija" i odražavala je određeni prezire prema strankama koje su se proteklih 50 godina nabacivale moći i utjecajem. On je "personalizirao" moć i odbio ono što je bilo prije, te na taj način stvorio društvo slabih institucija u kojem "žuti prsluci" sada cvjetaju.
No njegova baza, sada i onda, je bila relativno mala, dok ga sada većina Francuza odbija, ne samo "žuti prsluci". U izborima je dobio 24 posto glasova - dok su krajnja ljevica i desnica zajedno dobili 40 posto. To sada proganja Macrona u političkom krajoliku u kojem osam od deset Francuza više ne podržava Macrona, pokazuju najnovije ankete.
Macron se trudi progurati reforme koje bi Francusku učinile više prijemčivom za biznis, i kompetitivnijom, kao što je Britanija napravila osamdesetih, a Njemačka devedesetih. U međuvremenu, svijet se promijenio, i klasne su razlike veće no ikada.
Iživljavanje na kvartovima pariških bogataša i kvartova gdje odlaze turisti samo je fizička ekspresija onoga što ti pokreti duboko u sebi osjećaju, tvrde analitičari. Mržnja je to prema "pobjednicima" u utrci globalnog sustava, a to je urbana elita.
"To su provincije protiv ponositog Pariza, koji nikada nije bio manje sličan ostatku Francuske. Fraktura je vrlo duboka", kaže Reynié.
Kombinacija nezadovoljstva i nepovjerenja učinila je "žute prsluke" silom koja još nije dosegla svoje limite. Prosvjed je već prerastao od revolta oko malog poreza na gorivo, u potraživanje većih plaća, i više od toga.
"Dajte nam više kupovne moći", kaže jedan od glasnogovornika "žutih prsluka" Jean-François Barnaba.
"Porez na gorivo je samo početak. Sada su tu drugi porezi, plaće, minimalac", kaže glasnogovornik iz Marseillesa Jean-François Barnaba.
Reakcija vlade je posebno podijeljena. S jedne strane, visoko rangirani pokazuju simpatiju, s druge strane užasnuti su nasiljem, ali i uplašeni promjenama u stavu prema francuskim institucijama i strukturama.
Rezultat je neka vrsta paralize, koja zaustavlja kretanje bilo naprijed ili unatrag, i vjerojatno će samo izazvati dodatne probleme.
"I dalje ne razumiju naša potraživanja. Ovo je kao petarda u vodi", kaže o odluci da se suspendira planirani porez na gorivo barem šest mjeseci.
"Prosvjedi će se nastaviti dok se ne naprave dublje promjene", garantira Barnaba.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Podjel na desne i lijeve je zastarjela. ***
pariz je grad slučaj