Mamićev paradoks - podmićivač postaje borac za pravdu...

Vrhovni sud RH potvrdio je nepravomoćnu osuđujuću presudu protiv Zdravka Mamića, njegova brata Zorana Mamića i bivšega direktora Dinama Damira Vrbanovića. U jednoj normalnoj državi bi ovom presudom jedna mučna tema bila i službeno okončana, a osuđeni završio u zatvoru, ali ne i u Hrvatskoj. Kod nas je to malo drugačije. Nakon što Mamić nije dobio robu koju je skupo platio (čitaj: podmitio suce i očekivao pozitivnu/uvjetnu presudu), njegov “mali od fejsa” ili plaćeni PR ne prestaje tući teškom artiljerijom kojom se sad svim silama trudi dokazati da je Mamić podmićivao suce kako bi oni presudili u njegovu korist. Pokušava argumentirati svoju nevinost i komičnu tezu da je žrtva sustava priznajući nekoliko dodatnih kaznenih djela te pritom uvjerava javnost da je beskrajno pošten i častan čovjek. Zdravko Mamić kao alfa i omega hrvatskog nogometa, koji je na ključne pozicije godinama postavljao svoje marionete, vjerojatno je jedan divan čovjek. Ima samo dvije mane: spreman je pokrasti i vlastitu majku (kako je i sam potvrdio u opskurnom intervjuu za Face TV) i patološki je lažljivac. 

Nama nije potreban Mamić da bismo shvatili kako je posao suca u korumpiranim državama najunosniji biznis. Znamo mi to i bez njega. SOA već godinama ističe korupciju u javnom i državnom sektoru kao jedan od ozbiljnijih sigurnosnih problema. Nejasno je zašto nadležne institucije nisu pravovremeno reagirale. Mamićeva zločinačka klika je pravi dokaz i pokazatelj nefunkcioniranja institucija pravne države u koju se svi od reda zaklinju. Zanimljivo je da on sad ponosno istupa kao zviždač te prigovara zbog močvare koju je desetljećima podržavao i financirao. Nitko se više ne pita čijim je novcem Zdravko Mamić financirao onu predizbornu kampanju sad već bivše hrvatske predsjednice Grabar Kitarović te sve one brojne večere i privatne zabave. Zahvaljujući zaštiti političkog sustava, Mamić je godinama uspješno plivao hrvatskim podzemljem. On nije ulični kriminalac, čiji je krajnji domet pljačka kioska ili kladionice, nego vjerojatno jedan od najsposobnijih i najefikasnijih u novijoj hrvatskoj povijesti, kojega su HDZ i SDP godinama uspješno štitili. Unatoč milijunima i brojnim političkim vezama, dokazi tužiteljstva su ovaj put bili tako snažni i uvjerljivi da mu ni najkorumpiraniji suci u Hrvatskoj nisu mogli pomoći. 

No na Mamićev kriminalno-nogometni opus nema potrebe previše se osvrtati. Najžalosnije u cijeloj ovoj priči je što ovaj osuđeni malverzant ima gardu sljedbenika koji u njemu vide nekakvog “borca za malog čovjeka”, narodnog heroja i zagrebačkog Boška Buhu koji svakodnevnim Facebook bombama ruši korumpirano pravosuđe. To je jedan nevjerojatan paradoks: on javno priznaje da je plaćao suce, a oni ga proglašavaju borcem protiv korupcije. Jednostavno je nevjerojatno kako je ovaj simpatizer i mecena desničarskih političkih projekata, verbalni agresivac bez samokontrole te hodajuća antireklama hrvatstva i domoljublja, koja je sebi uspjela podrediti cijeli Dinamo i hrvatsku nogometnu reprezentaciju te ključne reprezentativce pretvoriti u svoje bankomate, uspio zavesti toliki broj ljudi i prodati im sebe kao uvjerenog domoljuba koji je zbog svog “hrvatstva” na meti udbaša i komunista. Takvima nije jasno da Mamić nema političko, vjersko ili neko treće uvjerenje. Njegov jedini životni princip je novac. I to mnogo novca. On je istovremeno i ultrakonzervativni desničar i jugofil koji ljubi Titovu sliku i njegovoj ženi nudi stan i uvjereni katolik i praktični ateist. Sve po potrebi. 

I kao takav Mamić je dugo bio crème de la crème današnjeg hrvatstva, slika i prilika tzv. velikog Hrvata i zrcalo u kojemu su se mnogi htjeli barem na trenutak ogledati. Njegovi obožavatelji i sljedbenici su uvjereni da je njegov jedini krimen njegova sposobnost i da se pošteni ljudi nisu ovako proganjali ni tijekom najcrnjega komunizma. Dok proklinju homoseksualce, komuniste i masone, njihova mjera kršćanstva veže se za licemjerje, mržnju prema drugima i drugačijima te opčinjenost kriminalcima poput Mamića koji im predmole krunice i uriniraju na najveće svetinje. Svi mi znamo da Zdravko Mamić nije nikakav heroj ili borac za bolju Hrvatsku. On je samo nuspojava, štetočina i autohtoni proizvod političkog establišmenta. 

Kad bi Hrvatska bila normalna i pravno uređena država koja efikasnost svojih zakona ne testira samo na novinarima i nezaštićenim manjinama, mnogo toga bi sad bilo dovedeno u pitanje. Ali nije i neće. Jer Hrvatska nije pravna država. 
Što ne znači da to jednog dana ne može i neće postati.