Manje poznate indiskrecije s američko-ruskih summita

U kasno proljeće 2001. mladi slovenski diplomat Jurij Rifelj brzo se spustio iz sobe veleposlanika Davorina Kračuna u prizemlje ambasade, sretan, uzbuđen. Jednoj od službenica, mojoj prijateljici, rekao je kako o sadržaju telefonskog razgovora ne smije govoriti, ali da će, ako se stvari tako odviju, stvar za zemlju biti jako dobra. Nikad više nitko neće moći reći da ne zna gdje je Slovenija, zemlja koja je tek desetak godina neovisna. Nova američka administracija predsjednika Georgea W. Busha i novi državni tajnik Colin Powell, čija je supruga Alma bila prijateljica Mete, supruge prethodnog ambasadora Slovenije u Washingtonu, Dimitrija Rupela, tražili su mjesto gdje bi se novi stanar Bijele kuće susreo s novim stanarom Kremlja, Vladimirom Putinom. George Bush je po slijetanju u Ljubljanu naglasio kako mu je drago da je u - Sloveniji. Izgovorio je to polako i naglašeno, kao da pokazuje da zna da se zemlja ne smije miješati sa Slovačkom (ili Slavonijom). Svima je preporučio da je posjete. Sastanak, koji je govorio o sukobu u Makedoniji, proširenju NATO saveza, održan je u Brdu, a damski program uključivao je obilazak Bleda. Bio je to sastanak koji je obilježio početak kraja jednog razdoblja, još pod dojmom završetka hladnog rata i preslabe Rusije. George W. Bush utvrdio je tad kako je Putina: “...pogledao u oči. Vidio sam da je izravan i posve vjerodostojan. Odlično smo razgovarali. Mogao sam osjetiti njegovu dušu”. Zvučalo je ovo kao da su odnosi na dobrom putu, ali tako nije bilo. Sastanak na Brdu bio je potvrda zvjezdanog statusa Slovenije, tad istočnoeuropske šampionke približavanja Europskoj uniji. Takav je bio učinak summita za neko vrijeme, a onda je, kao i toliko toga u povijesti, efekt nestao. Dvadeset godina nakon slovenskog summita ponovno bi se moglo raspravljati i o (Sjevernoj) Makedoniji, širenju NATO-a na istok, sve su to pitanja koja nisu zatvorena, o kojima bi mogli Putin i sad Joe Biden razgovarati tijekom svog prvog summita. Sastanci na vrhu važni su u ratnoj i poslijeratnoj povijesti velikih sila. Susreti vodećih državnika sve do 20. stoljeća nisu bili pravilo i nisu bili česti, ali su onda postali mjera dobrih odnosa ili mjesta gdje se mogao dogoditi obrat, napredak. Izostanak nekog susreta signalizirao je zahlađenje. Susreti sovjetskih vođa i američkih predsjednika bili su najvažniji, najviše praćeni, od njih se očekivalo najviše, ali su mnogo očekivale i sredine koje su ih organizirale. 

Američki predsjednik, britanski premijer i sovjetski vođa Staljin susreli su se tri puta tijekom 2. svjetskog rata - u Teheranu, Jalti i Potsdamu. Od tada je trebalo proći deset godina do prvog summita na vrhu. U srpnju 1955. u Ženevu su došle vođe četiri zemlje pobjednice u 2. svjetskom ratu. Eisenhower i Hruščov bili su u središtu. Još više u fokusu bio je John Foster Dulles, američki državni tajnik, koji je bolje poznavao detalje vanjske politike. Sovjeti su govorili kako je NATO agresivan prema SSSR-u. Amerikanci su opovrgnuli. “Zašto nas onda niste primili u članstvo?”, upitao je je sovjetski vođa. “Jeste li to zatražili?”, uzvratio je Eisenhower. “Prije nekoliko mjeseci”, odgovorio je Hruščov i izazvao zbunjenost neinformiranog Eisenhowera. Amerikanci su tad još dvojili tko zapravo u Kremlju vlada. Je li to maršal Žukov, tvrdolinijaši ili čovjek koji je djelovao pomalo neobično, zgužvano. Hruščov je izjavio da ne može umjesto Amerikanaca procjenjivati tko bi njima bio dobar predsjednik. Međutim, bio bi spreman Eisenhoweru prepustiti brigu svojim unucima. Bilo je to podcjenjivanje, ali i naznaka da rat možda nije opcija ni američkom predsjedniku ni Nikiti Hruščovu. Obojica su vrlo dobro znali kakav je bio ratni užas. Poslije summita 1955. državni tajnik John Foster Dulles otišao je na Brijune, u prvi takav posjet Titu, odgovarajući tako na Hruščovljev dolazak u Beograd u svibnju. Često su putovanja uključivala i posjete drugih, prijateljskih zemalja. Ponekad su mjesta susreta bila na neutralnom terenu, no ne i uvijek u zemljama koje su bile podjednako prijateljske za obje strane. Eisenhower i Hruščov susreli su se 1960. u Parizu. Bio je to neuspješni tzv. “U2 samit”, obilježen inzistiranjem Nikite Hruščova da se Amerikanci ispričaju zbog špijuniranja sovjetskog teritorija. Izviđački avioni U2 letjeli su neobično visoko, toliko da ih sovjetska protuzračna obrana dugo nije bila u stanju pogoditi. Tehnologija se usavršila pa je jedan U2 srušen, i to samo nekoliko dana prije planiranog summita. Pilot aviona Gary Powers nije učinio ono što je trebao - uništio sebe i letjelicu, nego je uhvaćen. Sovjeti su sve zatajili, puštajući Amerikance da se vade, objašnjavaju, tumače. Obrat je skoro donio zamjenik sovjetskog ministra vanjskih poslova Jakov Malik, koji se američkom ambasadoru izlanuo da je Powers živ, ali ne prije nego što su Amerikanci poslali priopćenje. Hruščov je podivljao - smijenio Malika i izbacio ga iz Partije - doduše za dva tjedna bijes ga je prošao, ali je ljutnja ostala živa prema Amerikancima. Tijekom summita u Parizu Hruščov je očekivao ispriku. Eisenhower je dugo upozoravao da bi operacija s avionima U2 mogla izazvati neugodnosti. Hruščov je bio oštar, neugodan, odbijao je mogućnost da se bez isprike sastanak nastavi. Tako je propao susret na kojem su bili i Britanci i Francuzi. Bio je to posljednji takav sastanak ratne velike četvorice. Više nije bilo potrebe održavati privid da o svijetu odlučuje skupina, kad su o svemu ionako odlučivali u Washingtonu i Moskvi. 

Odnosi su se pogoršali, odgođen je Eisenhowerov put u Sovjetski Savez, lovačka kuća uz Bajkalsko jezero, koju su kolokvijalno zvali “Eisenhowerova koliba”, nikad nije dobila svoga gosta. Efekt propalog susreta osjetio se u cijelom svijetu. Veliki sastanak u New Yorku, 15 godina nakon stvaranja UN-a, na koji su došli svi svjetski državnici, inspirirao je i skupinu pet lidera - Tita, Nehrua, Nasera, Nkrumaha i Sukarna - da poruče kako svijet nije briga samo moćnih i velikih. Svi smo na istom planetu, svi imamo i odgovornost i obvezu brinuti se za zajedničku budućnost. Od toga apela nije u UN-u bilo ništa, ali susret je bio važan za nastanak Pokreta nesvrstanih. Novi je summit američkog i sovjetskog vođe održan u Beču. Godinu dana nakon Pariza, početkom lipnja 1961., u Austriji se trebalo razgovarati o krizi u Laosu, zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, Berlinu, invaziji u Zaljevu svinja na Kubi. JFK je u Beč doputovao s lošim vijestima iz Britanske Gvajane, gdje su SAD spriječile izbor lijevog kandidata. Poslali su marince u Dominikansku Republiku nakon ubojstva diktatora Trujilla, sve u strahu da bi Kuba mogla postati dominantna u nizu južnih država Amerike. Hruščov nije dobro poznao Zapad, nije bio dovoljno strpljiv vidjeti postoji li spremnost za kompromis s američke strane. Nije bilo ni najave da će se govoriti o kapitalizmu i marksizmu, o prednostima jednog nad drugim sistemom. De Gaulle je prije puta Kennedyju rekao da ne bude previše ozbiljan, da se u Beču zabavi. “Upoznaj se s njim malo, ne dopusti da te uplaši. Sjeti se da je on uplašen jednako kao i ti... Posve je svjestan svog seljačkog podrijetla, razlike između toga kako izgleda gospođa Hruščov i Jackie.” Odmora i zabave u Beču nije baš bilo puno. “Tretirao me je kao dječaka”, govorio je Kennedy svojima, nesvjestan da za njega više neće biti susreta na vrhu. Nakon Beča, prošlo je nekoliko godina dok se novi američki predsjednik nije susreo s novim šefom KPSS-a. Zlatno vrijeme čestih i činilo se produktivnih susreta vladara u Kremlju i vladara u Bijeloj kući bilo je tijekom detanta, u sedamdesetima, a onda opet nakon što je Mihael Gorbačov postao generalnoi sekretar. Najprije je u vremenu Richarda Nixona i Geralda Forda serija sastanaka održana u Moskvi, Washingtonu, Vladivostoku. Susreti nisu bili kratki. Brežnjev je Nixona 1972. nakon sastanka odveo u svoj stan u Kremlju pa su zajedno otputovali na Krim. U Oreandi, nedaleko od Jalte, zabavljalo se, kupalo, družilo. Razoružanje, u atmosferi općeg popuštanja, bilo je glavna tema, ali najvažnije je bilo uspostaviti dobru osobnu komunikaciju. Trajalo je kratko, jer Nixon je pao s Watergateom. Gerald Ford, koji ga je slijedio, nije bio loš izbor, nije bio ni krut, ali je zbog teške situacije u kojoj se nalazio bio slab predsjednik. Najprije je susret s Brežnjevom održan 1974. u ljetovalištu Okeanskaja blizu Vladivostoka, daleko ispod standarda na koje su američki političari navikli. Kako su europske države, SSSR, SAD i Kanada sklopile sporazum u Helsinkiju 1975., veliko je bilo očekivanje od susreta koji su bili na marginama velikih okupljanja. 

Onda je nastupila pauza jer je započeo 2. hladni rat. Jimmy Carter odbio je doći i u Beograd na Titov pogreb, kako bi izbjegao susret s Brežnjevom, pa i izbjegao situaciju da izbjegava susret sa sovjetskim vođom kojeg je u ljeto 1979. susreo u bečkom Hofburgu, kako bi potpisali SALT II. Atmosfera na sastanku nije bila dobra, ali ne samo zato što je detant umirao, nego i zato što Brežnjev više nije bio sasvim svoj: bez koncentracije, uz posebno brifirane prevoditelje koji su pazili da glavni u izaslanstvu ne kaže nešto što ne treba izgovoriti. On više nije odlučivao, samo je produljivao agoniju SSSR-a u krizi. Prvi mandat Ronalda Reagana prošao je bez susreta s Andropovom i Črnjenkom. Onda je u Moskvi došlo do promjene i slijedilo je more sastanaka: Ženeva, Reykjavik, Washington, Moskva, La Valleta, Madrid... Reagan i Gorbačov su postali prijatelji, George Bush je Gorbačova upozoravao nakon summita u New Yorku da ga ne plaši moguća presnažna retorika tijekom predizborne kampanje, jer svi su predani miru i dogovoru. Sad su summiti postali mjesta dobre atmosfere, ali i realne nade ne samo u sprečavanje sukoba, nego i ostvarivanje mira. Tako je izgledalo sve dok hladni rata nije završio. Biden i Putin susrest će se 16. 6. u Ženevi. Bit će to prvi susret novog američkog predsjednika, već četvrtog kojeg susreće Putin u 21 godinu njegove vlasti. Biden zasad nije ublažio, nego je zaoštrio odnose s Kinom i Rusijom. Pravih promjena svjetskog poretka, kao i rješavanje glavnih problema koje svijet ima, neće biti bez razgovora, pa i dogovora najvećih. Razlog je to za susret. Bez obzira na to što je povjerenje jednako onom od prije 60 godina.