Manje poznate indiskrecije s američko-ruskih summita

U kasno proljeće 2001. mladi slovenski diplomat Jurij Rifelj brzo se spustio iz sobe veleposlanika Davorina Kračuna u prizemlje ambasade, sretan, uzbuđen. Jednoj od službenica, mojoj prijateljici, rekao je kako o sadržaju telefonskog razgovora ne smije govoriti, ali da će, ako se stvari tako odviju, stvar za zemlju biti jako dobra. Nikad više nitko neće moći reći da ne zna gdje je Slovenija, zemlja koja je tek desetak godina neovisna. Nova američka administracija predsjednika Georgea W. Busha i novi državni tajnik Colin Powell, čija je supruga Alma bila prijateljica Mete, supruge prethodnog ambasadora Slovenije u Washingtonu, Dimitrija Rupela, tražili su mjesto gdje bi se novi stanar Bijele kuće susreo s novim stanarom Kremlja, Vladimirom Putinom. George Bush je po slijetanju u Ljubljanu naglasio kako mu je drago da je u - Sloveniji. Izgovorio je to polako i naglašeno, kao da pokazuje da zna da se zemlja ne smije miješati sa Slovačkom (ili Slavonijom). Svima je preporučio da je posjete. Sastanak, koji je govorio o sukobu u Makedoniji, proširenju NATO saveza, održan je u Brdu, a damski program uključivao je obilazak Bleda. Bio je to sastanak koji je obilježio početak kraja jednog razdoblja, još pod dojmom završetka hladnog rata i preslabe Rusije. George W. Bush utvrdio je tad kako je Putina: “...pogledao u oči. Vidio sam da je izravan i posve vjerodostojan. Odlično smo razgovarali. Mogao sam osjetiti njegovu dušu”. Zvučalo je ovo kao da su odnosi na dobrom putu, ali tako nije bilo. Sastanak na Brdu bio je potvrda zvjezdanog statusa Slovenije, tad istočnoeuropske šampionke približavanja Europskoj uniji. Takav je bio učinak summita za neko vrijeme, a onda je, kao i toliko toga u povijesti, efekt nestao. Dvadeset godina nakon slovenskog summita ponovno bi se moglo raspravljati i o (Sjevernoj) Makedoniji, širenju NATO-a na istok, sve su to pitanja koja nisu zatvorena, o kojima bi mogli Putin i sad Joe Biden razgovarati tijekom svog prvog summita. Sastanci na vrhu važni su u ratnoj i poslijeratnoj povijesti velikih sila. Susreti vodećih državnika sve do 20. stoljeća nisu bili pravilo i nisu bili česti, ali su onda postali mjera dobrih odnosa ili mjesta gdje se mogao dogoditi obrat, napredak. Izostanak nekog susreta signalizirao je zahlađenje. Susreti sovjetskih vođa i američkih predsjednika bili su najvažniji, najviše praćeni, od njih se očekivalo najviše, ali su mnogo očekivale i sredine koje su ih organizirale.