Kada, tijekom ljudskih događaja, postane nužno da jedan narod raskine političke veze koje su ga povezivale s drugim i da među silama zemlje preuzme odvojeni i jednak položaj na koji mu zakoni prirode i prirodnog Boga daju pravo, dostojno poštovanje prema mišljenjima čovječanstva zahtijeva da iznesu uzroke koji ih potiču na odvajanje. Smatramo da su ove istine samorazumljive, da su svi ljudi stvoreni jednakima, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom, tako je započelo službeno proglašenje neovisnost 13 kolonija od Britanskog carstva i tim riječima su stvorene Sjedinjene Američke Države.
Iako se SAD od početka pozicionirao i predstavljao kao bastion slobode i demokracije kakav nikada nije postojao i da su svi ljudi jednaki pred zakonom za razliku od carstava diljem svijeta u to vrijeme, SAD je dugo vremena bio rasistička država s robovima, rasnom segregacijom gdje djeca nisu išla zajedno u škole, a odrasli u javni prijevoz ili zahod samo zbog boje kože. Nažalost, nisu bili strani ni slučajevi linčovanja, gdje su potomci kolonizatora i kriminalaca koje su kolonijalne sile slale u budući da SAD jer su im zatvor bili pretrpani, linčovali crnce samo zbog njihove boje kože. Koliko su WASP-ovci zagrezli u rasizam i eugeniku, najbolje oslikava činjenica da su postojala vremena kada ni Talijani ili Irci nisu bili smatrani 'bijelcima', što god ta definicija značila u distorziranom američkom pogledu na rase, jer ne treba zaboraviti da se radi o državi gdje se etnicitet smatra bojom kože i određuje fenotipom.
S vremenom su se stvari počele mijenjati, kao i feminizam i Pokret za građanska prava nastao je kao refleksija na trenutačne društvene događaje. Oba pokreta bila su katalizirana promjenama društvenih uloga tijekom ratnih vremena, posebno kada su marginalizirane skupine uvelike doprinijele nacionalnim naporima, ali su nakon toga ostale politički ili društveno obespravljene.
Segregacija
Afroamerikanci su služili u velikom broju u oba svjetska rata, često u odvojenim jedinicama. Njihova je služba istaknula kontradikciju između borbe za slobodu u inozemstvu i suočavanja s rasizmom i diskriminacijom kod kuće. Žene su preuzele uloge koje su tradicionalno obavljali muškarci tijekom Prvog svjetskog rata (a posebno Drugog svjetskog rata), uključujući rad u tvornicama, vođenje farmi i popunjavanje radnih mjesta u javnim službama i počele tražiti svoja prava.
Afroamerikanci bili su još teže pogođeni, pogotovo nakon 1945. kada je Amerika izglasala Zakon o veteranima (G.I. Bill) koji je imao za cilj pomoći američkim veteranima Drugog svjetskog rata da se prilagode civilnom životu pružajući im pogodnosti, uključujući hipoteke s niskim kamatama, kredite s niskim kamatama i financijsku potporu. Tadašnji predsjednik Američkog odbora veterana, Charles G. Bolte, napisao je da su savezne agencije dosljedno diskriminirale "kao da je zakonodavstvo namijenjeno 'samo za bijele veterane. Drugim riječima, američki crnci koji su se borili za SAD isto kao i američki bijelci nisu dobivali kuće i porezne olakšice kao njihovi bijeli suborci.
Kulminacija u 60-ima
Pohod na Washington za radna mjesta i slobodu djelomično je bio namijenjen demonstraciji masovne podrške zakonu o građanskim pravima koji je u lipnju predložio predsjednik John F. Kennedy. Martin Luther King i drugi čelnici stoga su se složili da će njihovi govori biti mirni kako bi izbjegli izazivanje građanskog neposluha koji je postao obilježje Pokreta za građanska prava. King je izvorno osmislio svoj govor kao počast Gettysburškom govoru Abrahama Lincolna, tempiran tako da odgovara stogodišnjici Proklamacije o emancipaciji.
Danas zapamćen pod naslovom 'I have a dream', govor je održao američki aktivist za građanska prava i baptistički svećenik Martin Luther King Jr. tijekom Marša na Washington za radna mjesta i slobodu 28. kolovoza 1963. U govoru je King pozvao na građanska i ekonomska prava i kraj legaliziranog rasizma u Sjedinjenim Državama. Održan pred više od 250 000 pristaša građanskih prava na stubištu Lincolnovog spomenika u Washingtonu, D.C., govor je bio jedan od najpoznatijih trenutaka pokreta za građanska prava i među najznačajnijim govorima u američkoj povijesti.
Govor je dobio velike pohvale u danima nakon događaja i suvremeni su ga promatrači široko smatrali vrhuncem Marša. James Reston, pišući za The New York Times, rekao je da je „Dr. King dotaknuo sve teme dana, samo bolje od bilo koga drugoga. Bio je pun simbolike Lincolna i Gandhija, i biblijskih ritmova. Bio je i borben i tužan, i poslao je mnoštvo kući s osjećajem da je njihovo dugo putovanje imalo smisla.” Reston je također primijetio da je događaj bio „bolje praćen od strane televizije i tiska nego bilo koji drugi događaj ovdje još od inauguracije predsjednika Kennedyja”, te je zaključio da će „proći mnogo vremena prije nego što [Washington] zaboravi melodičan i melankoličan glas dr. Martina Luthera Kinga Jr. dok mnoštvu izgovara svoj san.”
U članku The Boston Globe, Mary McGrory izvijestila je da je Kingov govor „uhvatio duh” dana i „pokrenuo masu” kao nijedan drugi govornik na događaju. Marquis Childs iz The Washington Posta napisao je da je Kingov govor „nadilazio puko govorništvo”. Članak u Los Angeles Timesu komentirao je kako je King pokazao „neusporedivu rječitost” — kao „vrhunski govornik” tipa koji je danas gotovo zaboravljen — i time osramotio zagovornike segregacije nadahnjujući „savjest Amerike” pravednošću borbe za građanska prava.
Savezni istražni ured (FBI), koji je Kinga i njegove saveznike u borbi za rasnu pravdu smatrao subverzivnima, također je zabilježio govor. To je potaknulo FBI da proširi svoju operaciju COINTELPRO protiv Južnjačke kršćanske konferencije za vodstvo (SCLC) te da Kinga posebno označi kao velikog neprijatelja Sjedinjenih Država. Dva dana nakon što je King održao govor „Imam san”, agent William C. Sullivan, voditelj COINTELPRO-a, napisao je bilješku o Kingovu rastućem utjecaju:
Osobno vjerujem, u svjetlu Kingovog snažnog demagoškog govora jučer, da on daleko nadmašuje sve druge crnačke vođe zajedno kad je riječ o utjecaju na velike mase crnaca. Moramo ga odsad, ako već nismo, označiti kao najopasnijeg crnca budućnosti u ovoj naciji s obzirom na komunizam, crnačko pitanje i nacionalnu sigurnost.Govor je bio uspjeh za Kennedyjevu administraciju i liberalnu koaliciju za građanska prava koja je organizirala Marš. Smatran je „trijumfom kontroliranog protesta”, a nije zabilježeno nijedno uhićenje povezano s demonstracijom. Kennedy je gledao govor na televiziji i bio vrlo impresioniran. Nakon toga su vođe Marša prihvatile poziv u Bijelu kuću kako bi se sastale s predsjednikom. Kennedy je smatrao da je Marš povećao izglede za donošenje njegova zakona o građanskim pravima.
Neki crnački vođe kasnije su kritizirali govor (kao i cijeli marš) kao previše kompromiserski. Malcolm X je kasnije napisao u svojoj autobiografiji: „Tko je ikada čuo za bijesne revolucionare kako bosi plešu zajedno sa svojim tlačiteljima po lopočevim lokvama, uz gospela i gitare i govore o snovima?”
