Da imamo vremena, da nas život na sve strane ne razvlači, novelu bismo, staloženo i u miru, započeli krajem 19. vijeka, kad je nekom od viših gradskih činovnika, civilnih ili vojnih, to se više i ne zna, na um palo da na goloj ledini podno Kaštela gradi park. Bilo je to u skladu s bečkim pogledom na grad: gdje god je, između zgrada i gradskih četvrti, prostran i pust prostor, tu vrijedi projektirati park. Bio je već sljedeći, 20. vijek, kad je na ovome mjestu u četiri geometrijski nepravilna reda zasađeno stotinjak mladica košćele, otpornog i odomaćenog stabla, odavno već srođenog s lokalnim svijetom. Do ovih doba, oko stotinu i dvadeset godina zatim, preživjelo je osamdesetak moćnih, gorostasnih stabala, kao iz neke staroslavenske legende, a prostoru, koji se od parka u jednom kratkom povijesnom trenutku pretvorio u zelenu tržnicu, pomalo sličnoj onoj trebinjskoj, najljepšoj na našem dijelu Mediterana, naziv je Giardini. Giardini, Đardini ili nedelikatnim srednjobosanskim jezikom izgovoreno - Džardini, u posljednjih dvadesetak godina su se, za neuspjele sistemske i političke tranzicije, pretvorili u golemi štekat, u kafansku baštu šest ili sedam ugostiteljskih objekata, kafića i slastičarni, koji se nalaze u zgradama, podignutim s lijeve strane Đardina tijekom talijanske uprave gradom. Štekati se nastavljaju jedan na drugoga. Samo jedan je, onaj koji je najbliže Zlatnim vratima, malo izdvojen. I jedino taj štekat pripada kafiću s desne strane Đardina. Do njega konobari stižu prelazeći prometnu cestu, vječno u riziku da ih pregazi nemilosrdan šofer ili motorizirana sudbina.
8621
prikaza
Mate Parlov - put od čovjeka do spomenika i natrag
1/10
U početku, Mate je kafić vodio s ocem. Kasnije ga je vodio sam. U vrijeme kad sam kao dječak i mladić dolazio u Pulu na Festival jugoslavenskog filma, to je mjesto imalo neobičnu auru
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Njegov kip na šetnici u Fažani,50ak metara od kuće u kojoj je živio,i u kojoj i dalje živi supruga,i sin Matko,taj kip je remek djelo,pred kojim ni jedan Matin fan,prijatelj ili slučajni poznanik,nije ostao "otvorenih ustiju"! Šteta da novinar taj ... prikaži još! kip,u ovoj priči o velikom šampionu Mati Parlovu,nije popratio ni jednom riječju,kao ni jednom malom,malecnom fotografijom,pa da čitatelji mogu ocjeniti jel je taj narod baš toliko slijep na "oči". Ponoviti ću ono najvažnije,Mate je dio nas,ZAUVIJEK
MKip nema veze s Matom. Mate je tip,šampion u rukavicama i dresu,a Mate "građanin" je upravo ova fotografija njega u kožnoj jakni. I ako se htijeo izbjeći "sportski izgled",mogao je proći "Krležin(zamišljeni) stav",ali već pomalo istrošenog,godinama i bitkama,muškarca ratnika,samotnjaka! Ovaj ... prikaži još! kip nema dodirne točke sa Matom. Ali bolje da Pula ima i takav spomenik njenog velikog,nezaboravnog šampiona,nego nikakav. Pravi Mate je u sjećanju građana Pule i Hrvatske.
Garo veli,narod je glup. Je,slijep je u "glavi",ali nije u očima. Novinar je poprilično točno opisao šampiona i građanina Matu. Svidjela mi se i usporedba s Krležom,jer upravo je tako izgledao nama prolaznicima,"običnim smrtnicima",koji nisu bili dijelom njegove samoće ili ... prikaži još! onog uskog kruga prijatelja. Mate je bio poseban. Poseban kao šampion,poseban kao "građanin" šampion. I tu završavaju pohvale novinaru,jer hvalospjevi kiparici Mariji Ujević Galetović,nemaju nikakvu "podlogu".