Auschwitz je, kako se čini, posebno prikladan simbol Holokausta, iako su nacisti ubili mnogo više od milijun Židova i prije nego što su plinske komore u Auschwitzu počele s radom. Gotovo nezamisliv u svojoj veličini i kompleksnosti, Auschwitz se smatra, prema riječima povjesničara Petera Hayesa, “glavnim gradom Holokausta”. Ako Auschwitz kao mjesto predstavlja simbol Holokausta, onda Mengele, kao počinitelj, ima sličnu ulogu za sam logor smrti. Možda je iz tog razloga većina onoga što se zna o vremenu koje je Mengele proveo u Auschwitzu više klišej nego istina. Bezbrojni zamišljeni susreti, pogrešno pripisana djela i klišeji o Mengeleovim aktivnostima prekrili su širu prirodu onoga što je radio. To nije pitanje krivnje – jer Mengele je neosporno kriv za nebrojene zločine – nego to govori o prirodi njegova djelovanja, motivaciji i kontekstu tog djelovanja.
S obzirom na krajnji broj ljudi koji su time bili pogođeni, glavna optužba koju su njemačke pravosudne vlasti podigle protiv Mengelea tražeći njegovo uhićenje i progon odnosila se na njegovo službeno djelovanje u logoru kao Lagerarzta: njegovo sudjelovanje u selekciji logoraša koji su dolazili, kao i selekciji onih logoraša koji su već bili primljeni u logor. Sam Mengele tu je aktivnost priznao određenom broju ljudi, pa i svojem sinu, i nema apsolutno nikakve sumnje u vezi s njegovom krivnjom. Moguće je, kao što su to učinili tužitelji, dati detaljan pregled velikog broja tih selekcija s datumima i određenim brojem i podrijetlom ljudi koji su u to bili uključeni. Međutim, ono što je privuklo najveću pozornost, hranilo našu maštu prizorima iz noćne more i napunilo naš uobičajeni vokabular superlativima za zlo i izopačenosti odnosi se na Mengeleova istraživanja u Auschwitzu. Mengeleova natprosječna reputacija kao liječničkog čudovišta obrnuto je proporcionalna onome što je poznato i što se zna o tome što je uistinu radio.
Postoje neke nesuglasice o tome kako je došlo do toga da Mengele bude raspoređen na službu u Auschwitz u svibnju 1943. Je li se prijavio za to mjesto? Je li to uredio njegov mentor, Verschuer? Ili je jednostavno bio imenovan redovnom procedurom? Znamo da je Benno Adolph, liječnik kojeg je Mengele naslijedio na mjestu Lagerartzta u Ciganskom logoru, krajem travnja 1943., dobio šarlah te je morao biti zamijenjen. Istodobno je Mengele, s potrebnim činom i iskustvom, bio u jedinici za zamjene spreman za novi zadatak. Mengeleov sin Rolf rekao je u razgovoru 1985. da je njegova majka kazala da je Verschuer “motivirao” njegova oca da ode u Auschwitz i da ga je ustvari prijavio. S obzirom na to kako je brzo i strastveno Mengele iskoristio mogućnosti koje je Auschwitz nudio, lako je povjerovati da je sam zatražio premještaj. I istina je da je Verschuer imao jasne motive da svojeg hvaljenog studenta postavi u Auschwitz, s obzirom na to da su njegova vlastita istraživanja, kao i istraživanja drugih u KWI-A, imala jasne koristi od toga što se Mengele tamo nalazio. Bez obzira na neposredan razlog njegova imenovanja, Mengele je u Auschwitzu procvao. Robert Jay Lifton vjeruje da je “Mengeleov sklad s Auschwitzom (...)” zaslužan za to da se “Mengele više od bilo kojeg drugog liječnika SS-a ostvario u Auschwitzu. Tamo je došao na svoje – pronašao je izraz za svoje talente, tako da je ono što je bilo potencijalno, postalo aktualno.”
Mengele je sam sebi stvorio ime kao uspješni borac protiv bolesti kada je krajem 1943. razvio tehniku koja se pokazala jednako uspješnom koliko i radikalnom. Nežidovska austrijska liječnica logorašica Ella Lingens, koja je bila zatočena jer je pomagala Židovima u Beču, opisala je u svojim sjećanjima iz 1948. brutalan pristup koji je Mengele imao u pokušaju iskorjenjivanja tifusa: Ustvari, tifus je bio iskorijenjen tek kad je Hauptsturmführer dr. Mengele, okrutan cinik, postao logorski liječnik. On je prikupio 1500 najgorih slučajeva među židovskim pacijentima u bolničkoj baraci i poslao ih u plinske komore. Tako je dobio praznu baraku koju je dezinficirao i opskrbio novim madracima od slame i čistim plahtama. Tad su pacijenti iz najbliže barake bili istrijebljeni od ušiju, pregledani i goli odvedeni u baraku koja je bila bez nametnika. Isto je napravljeno u sljedećoj baraci, i tako dalje, dok sve nije bilo čisto. S obzirom na uvjete, to je bio pravilan način borbe i prevladavanja epidemije. Ali činjenica da logorske vlasti nisu smatrale da je potrebno sagraditi novu baraku s tim ciljem i da je čišćenje počelo ubojstvom 1500 Židovki - to je bio dio užasa situacije u kojoj je sve imalo izopačeni značaj, u kojem je zlo bilo dobro, a dobro zlo.
Mengele je istu tehniku primijenio i u drugim sektorima Auschwitza “kako bi se borio protiv epidemije šarlaha među mađarskim Židovima u logoru BIIc i protiv epidemije ospica u bloku sa židovskom djecom (BIIa) i u logoru za romske obitelji. Prema poljskom povjesničaru Aleksanderu Lasiku, odgovornosti logorskih liječnika obuhvaćale su “više-manje pro forma zdravstvenu skrb za logoraše”, što je uključivalo primanje i otpuštanje logoraša iz logorskih ambulanti, “postavljanje dijagnoza i preporuke za liječenje”, provjeravanje kvalitete obroka koji su dolazili iz logorskih kuhinja i održavanje nadzora ambulanti. Oni su također morali “provjeravati zdravstveno stanje novopridošlih logoraša i logoraša koji su bili oslobađani iz logora”, a pred kraj rata su pregledavali njemačke logoraše provjeravajući jesu li u stanju obavljati vojnu službu. Ako se dogodila “slučajna ili nasilna smrt logoraša”, logorski liječnik trebao je izvršiti ili nadgledati obdukciju kako bi odredio uzrok smrti.
Osim tih zadaća, koje su bile više ili manje u skladu s tradicionalnom odgovornošću liječnika, logorski liječnici bili su usko povezani s masovnim ubojstvima. Vršili su “selekcije” na “rampi” za zatvorenike koji su stizali u Auschwitz, određujući tko će odmah biti ubijen u plinskim komorama, a tko će prvo biti iskorišten za rad. Oni su također vršili i selekcije već primljenih logoraša u logorskim ambulantama kako bi ustanovili tko je još u stanju raditi, a tko treba biti ubijen. Utvrđivali su smrt žrtava plinskih komora, prisustvovali tjelesnom kažnjavanju i egzekucijama. Uz svoje određene službene zadaće, logorski liječnici u Auschwitzu sudjelovali su i u eksperimentima koji su uključivali pojedine logoraše. Istraživanja u Auschwitzu, kao i ona provedena u drugim logorima, uključivala su projekte koji su služili “praktičnim” ciljevima, poput istraživanja u Dachauu o metodama ponovnoga grijanja tijela koja su patila od hipotermije, što je bilo važno za Luftwaffe i zbrinjavanje spašenih pilota ili projekta ispitivanja lijekova na logorašima kako bi se procijenila njihova djelotvornost i popratne pojave. Bilo je i istraživanja, poput onih koje je provodio Mengele, koja su se vodila iz manje praktičnih razloga – radi usavršavanja znanja i karijera. Najekstenzivniji niz eksperimenata u Auschwitzu obuhvaćao je usavršavanje metoda pouzdane i djelotvorne masovne sterilizacije, koju su nacisti namjeravali koristiti na Slavenima, na tzv. Mischlinge, i drugima. Eksperimente je naredio Himmler i provodio ih je profesor Carl Clauberg, stručnjak za neplodnost, koji je uspio osmisliti nekiruršku metodu, koristeći rendgenske zrake, za koju je procijenio da bi mogla sterilizirati do tisuću žena dnevno, uz uvjet da ima dovoljno osoblja i opreme. Druge paralelne eksperimente sterilizacije izvodio je dr. Horst Schumann, koji je zračio testise i jajnike židovskih muškaraca i žena u logoru, tražeći odgovarajuću učinkovitu dozu. SS-Obersturmführer dr. Johann Paul Kremer izvršio je eksperimente o učincima gladovanja i posebno ga je zanimala “smeđa atrofija jetre”. Kremer je bio profesor anatomije na Sveučilištu u Münsteru i, kao i Mengele, imao je i magisterij i doktorat. Poljska povjesničara Irena Strzelecka opisala je Kremerov proces:
Svako jutro, u ambulanti za vanjske pacijente bloka br. 28 u glavnom logoru, primao je logoraše koji su se prijavili za prijem u bolnicu. Među njima je bio velik broj izrazito izgladnjelih i iscrpljenih logoraša (“Musselmänner”), a većina ih je bila usmrćena smrtonosnom injekcijom fenola. Prije nego što ih je usmrtio, dok su ležali na stolu za obdukciju, ispitivao ih je kako bi saznao informacije koje je smatrao važnima, poput težine koju su imali prije uhićenja ili koji su lijek uzeli posljednji. Uzorci jetre, slezene i gušterače bili su uzeti dok je tijelo još bilo toplo.
Strzelecka je opisala posebno čudne i slabo poznate eksperimente koji su prisilno bili provedeni na pojedincima u pokušaju rješavanja sve većeg problema s kojim su se suočavali u njemačkim oružanim snagama. Wehrmacht je krajem ljeta 1944. poslao dr. Emila Kaschuba u Auschwitz kako bi “raskrinkao različite metode simuliranja bolesti jer se to jako proširilo među njemačkim vojnicima, posebno na istočnom bojištu (...), uključujući samoranjavanje, čireve, temperature i infektivni hepatitis”. Koristeći židovske zatvorenike, Kaschub je pokušao “izazvati” iste simptome koji su primijećeni na vojnicima koji su hinili bolesti. Zatvorenici iz Auschwitza bili su slani i liječnicima u druge logore radi istraživanja. Na primjer, Mengele je u Auschwitzu odabrao dvadesetoro židovske djece poslane u koncentracijski logor Neuengamme radi sudjelovanja u eksperimentima o tuberkulozi koje je provodio dr. Kurt Heissmeyer, tijekom kojih su ona bila zaražena tom bolešću. Prema Strzeleckoj, djeca su bila obješena “na cijevi za grijanje u školi u Bullenhuserdammu u Hamburgu” u travnju 1945. kako bi se uklonili dokazi Heissmeyerovih eksperimenata. Za razliku od tih eksperimenata, koji su se, navodno, provodili iz praktičnih razloga, istraživanja koja je Mengele provodio u svoje slobodno vrijeme, uz svoje druge službene zadaće, bila su poduzima- na isključivo radi njegova napredovanja u znanosti koja ga je zaokupljala otkako je započeo svoje sveučilišne studije. Gotovo je sigurno da je planirao koristiti svoja istraživanja u Auschwitzu kao osnovu za svoju Habilitationschrift, postdoktorsku tezu, koja je bila preduvjet za akademsku karijeru. U toj utrci za akademsko napredovanje Mengele nije bio sam. Dr. Heinz Baumkötter, glavni liječnik u koncentracijskom logoru Sachsenhausen, završio je svoju disertaciju 1942. dok je radio u logoru, a Mengeleov kolega u Auschwitzu, dr. Hans Delmotte, imao je uz sebe židovskog liječnika logoraša, koji je bio profesor i “cijenjeni znanstvenik” koji mu je pomogao s njegovom disertacijom.
Možda najpoznatija slika koju imamo iz Auschwitza, slika koja izaziva najveću jezu, ona je s “rampe”, kod koje su novi zatvorenici, dezorijentirani i prestrašeni, izmučeni i gladni, bili silom izbačeni iz vagona vlakova. Ti nevini ljudi bili su predmet dobro režiranog i djelotvornog procesa koji je postao poznat kao “selekcija”. Dana 3. kolovoza 1964., za vrijeme suđenja o Auschwitzu u Frankfurtu, Richard Böck, pripadnik motorne jedinice u tom logoru, čiji je zadatak bio prevoženje osuđenih zatvorenika do kompleksa plinskih komora, iznio je detaljno svjedočenje o selekciji. Böck, koji je bio podrijetlom iz Günzburga i poznavao je Mengelea i njegovu obitelj, opisao je sudu kako je vidio Mengelea na rampi:
Tamo su bile tračnice i vlak je tamo stajao i tamo sam vidio Mengelea. Bilo je još nekoliko oficira, nisam ih sve poznavao... I vidio sam tamo Mengelea i ostale... Onda su prvo malo razgovarali i ja sam se naslonio na moj kamion, naslonio sam se na odbojnik i gledao.
Mengele je tad pozvao sve one koji su imali liječničko obrazovanje da istupe:
Mengele... je rekao: “Liječnici i ljekarnici, istupite!” ... I onda su muškarci polako istupili, prava gospoda se pokazala. Njihova odijela su bila izgužvana, ali oni su bili bolje obučeni, neki su nosili naočale. Bili su to elegantni ljudi, činilo se. I onda je Mengele napravio ovakvu gestu rukom.
Böck je gestikulirao palcem – “i onda su oni prošli pokraj njega, na lijevu stranu” – a onda je opisao dirljiv susret dok je Mengele počeo odvajati ljude na rampi:
Prva je došla plavokosa žena, tako sam je dobro pogledao da bih je čak i danas prepoznao. Odmah sam pomislio da je to filmska glumica Lilian Harvey. I onda ju je Mengele upitao: “Koliko godina?” I ona je rekla 29. I tada ju je Mengele upitao: “Trudni ste?” i onda je ona odgovorila: “Da”. Pa ju je Mengele upitao: “U kojem mjesecu trudnoće?”, onda je ona rekla “U devetom”. I onda je Mengele ovo učinio.
Böck je ponovo gestikulirao palcem.
I onda je ona prešla tamo, preko tračnica, na desnu stranu. Zatim je došao mladi muškarac, star 24 godine. “Zdrav, jak?” upitao je Mengele. Onda je on odgovorio: “Da”. I tada je Mengele učinio to, s palcem – uvijek je tako micao palcem – stalno iznova. I zatim je otišao tamo gdje su bili doktori.
Böck je nastavio: “Onda je došao stariji muškarac s bradom, (Mengele) nije ništa pitao, samo je prošao”. Böck je tad opet gestikulirao palcem udesno. I na kraju je opisao Mengelea, koji se dosađivao, nije imao strpljenja ili je bio jednostavno umoran, kako završava čitavu proceduru selekcije, uz verbalizirano slijeganje ramenima:
I onda nakon svega... pola vlaka je prohodalo pokraj njega... Mengele je odjednom rekao: “Ach was...” Svi su prošli, žene s djecom, zatim su došle žene koje su gurale kolica i svi su bili tamo.
Okupili su se s desne strane željezničke pruge, nasuprot onoj gdje su bili liječnici i zdravi i jaki mladi muškarci. Böck je poslije svjedočio sudbini onih iz vlaka koji su bili poslani na desnu stranu – bio je svjedok ubijanja plinom i to je opisao na potresno detaljan način.
U pripremi za predviđeni veliki priljev Židova koji će doći zbog deportacija iz Mađarske, u proljeće 1944. sagrađena je željeznička pruga koja je vodila kroz glavni ulaz u Birkenau i završavala u samom srcu logora, u velikoj blizini kompleksa krematorija II/III. Uz to poboljšanje, iskrcavanje vlakova moglo se odvijati unutar Birkenaua, što je dokinulo potrebu za razmještanjem čuvara i motorizirane jedinice, čime se uvelike povećala efikasnost samog procesa.
Velika većina ljudi koja je susrela Mengelea na rampi ubrzo nakon dolaska u Auschwitz nije preživjela. Oni koji se prisjećaju kratkog susreta čine to s tjeskobom jer je to bio trenutak koji je označio odvajanje od onih koje su voljeli: postoje oni koji se sjećaju sukoba s Mengeleom, ali su u krivu jer su ga pomiješali s nekim drugim liječnikom SS-a ili jednostavno zato što pretpostavljaju da je Mengele morao biti taj koji je izveo monstruozni čin nakon kojeg su oni ostali živi dok je ubijeno toliko onih koje su voljeli. Povjesničar Zdenek Zofka ističe kako veliki broj preživjelih govori o tome da im se Mengele obraćao na mađarskom, jeziku koji nije govorio, ali su ga govorili njegovi kolege, ljekarnik Viktor Capesius i liječnik dr. Fritz Klein. “Mengelea često opisuju kao visokog i plave kose, a on je bio visok samo metar i osamdeset i bio je tamnokos”. “Gotovo svi zatvorenici” u Auschwitzu, prema Zofki, tvrde da je Mengele bio taj koji je provodio njihovu selekciju. Hermann Langbein, bivši zatočenik Auschwitza i autor mjerodavnog djela “People in Auschwitz”, pisao je o tom fenomenu, nazivajući ga “Mengeleovim efektom”, kao posebnom obliku “premještanja sjećanja”:
Ako se ime nekog SS-ovca često javno pojavljuje u vezi s posebno stravičnim djelima, moguće je da će preživjele žrtve svoje iskustvo projicirati na tu osobu... Više nego jednom čuo sam preživjele kako govore da je Mengele njima učinio ovo ili ono, iako on u to doba još nije niti bio stigao u Auschwitz. Olga Lengyel ga je opisala kao plavokosog anđela iako je Mengele bio izrazito tamnokos. Ukratko, zločini nekog anonimnog liječnika SS-a imputirani su Mengeleu, o kojem su ljudi pročitali da je učinio toliko zla...
Neki dobro poznati SS-ovci bili su poslije idealizirani na pozitivan način.
Tako je Fania Fénelon Mengelea nazvala “lijepim Siegfriedom”, a Therese Chassaing je napisala: “Mengele je besprijekoran u svojoj uniformi s pojasom, visok, sa sjajnim crnim čizmama koje svjedoče o čistoći, napretku i ljudskom dostojanstvu”. Elie Wiesel govori o nekima od Mengeleovih karakterističnih atributa: “bijele rukavice, monokl i još neke stvari.” Langbein je Mengelea viđao “gotovo svakoga dana u uredu ambulante SS-a gdje je obavljao rutinski birokratski posao” i tvrdi da ga nikada nije doživljavao kao atraktivnog ili elegantnog. Nikada ga nije vidio s monoklom. Doris Bergen, opisujući rad izraelske povjesničarke Na’ame Shik, pisala je o “tzv. Mengeleovu učinku”, smatrajući da je na izvještaje preživjelih desetljećima nakon tih događaja moglo utjecati ono “što su u međuvremenu pročitali ili što su čuli”.
Geoffrey Hartmann, koji je opširno pisao o svjedočanstvima preživjelih, primijetio je kako se “čini da je svaki preživjeli iz Auschwitza prošao Mengeleovu selekciju, kao da je on bio na tome mjestu 24 sata na dan”. Ustvari, Mengele je poput drugih liječnika u logoru imao svoje “smjene na rampi”. Nema dokaza da je on radio dulje ili češće na rampi od svojih kolega. Čini se, međutim, kao što Zofka daje naslutiti, da se “ime Mengele odvojilo od čovjeka” i postalo “sinonim” za bilo kojeg liječnika u logoru Auschwitz. Slično tome, povjesničar Christopher Browning, opisujući svjedočanstvo očevidaca Mengeleove selekcije, za koju se nikada nije dokazalo da se stvarno dogodila, nazvao je takav susrest s Anđelom smrti na rampi u Auschwitzu “jednom od najraširenijih priznatih arhetipskih epizoda o Holokaustu, koje su se u velikoj mjeri proširile i kroz knjige i filmove”.
Mengele je svoju službu na rampi koristio za “regrutiranje” izvanrednih liječnika, antropologa, tehničara i drugih medicinskih profesionalaca koji će mu pomoći u njegovu istraživanju. Osim što je tijekom selekcija pozivao liječnike i drugo medicinsko osoblje da istupe iz redova, kao što su to opisali Böck i Berner, on je također pregledavao popise primljenih zatvorenika. Helen Zippi Spitzer, zatvorenica koja je radila u administraciji logora i vodila “kartone”, koji su uključivali informacije o profesiji zatvorenika, opisala je kako bi se Mengele pojavio u uredu logora i raspitivao se o logorašima s posebim specijalnostima iz područja medicine. U stanovitom smislu, Mengele je u Auschwitzu stvorio svoj vlastiti istraživački institut. Znanstveni program tog “instituta” uključivao je obradu Noma faciei, oblika oralnog tumora, istraživanje blizanaca, kolekciju očiju od pojedinaca s heterokromijom (oči različitih boja); eksperimente koji su se odnosili na boju očiju, zbirku uzoraka krvi za projekt o specifičnim proteinima, kolekciju anomalija rasta (poput patuljastog rasta ili divovskog rasta) te fizičkih anomalija (ćopava noga, grba), čuvanje kostura Židova, ljudskih embrija i preminule novorođenčadi, kao i antropološku studiju Roma. “Institut” je provodio istraživanja ne samo u službi Mengeleovih vlastitih profesionalnih interesa i profesionalnog napredovanja nego i istraživanja u suradnji s kolegama na Institutu cara Wilhelma za antropologiju (KWI-A) te je uzorcima opskrbljivao i Medicinsku akademiju SS-a u Grazu koja je podučavala sljedeće generacije liječnika SS-a.
Mengelea su posebno zanimali Romi i iskoristio je ne samo blizance koje je mogao pronaći u toj skupini nego i antropološki uvid koji su nudili. Zatvorenica Dina Gottlieb, umjetnica, koju je Mengele zadužio da slika portrete Roma koji su bili predmet njegovih istraživanja, opisala je njegov nevjerojatan fokus na Rome i iznijela moguće objašnjenje:
Pokazao mi je razlike između tipova Roma, kako se u arijskom tipu crta kose podudarala s linijom očiju, kako su plave oči Roma bile različite nijanse od plavih očiju arijevaca i koja je boja bila najdublja. Koristio je te eksperimente kako bi sakupio materijal za knjigu o fizičkim sličnostima i karakteristikama Roma iz različitih zemalja. O tome je stalno govorio.
