Meštrović je bio plaćen da bude odgovoran za KBC Split

Proteklih dana smo mogli svjedočiti bizarnim vijestima iz splitske bolnice. Poput eksploziva je odjeknula priča o zamijenjenim identitetima pacijentica u KBC-u Split, što je za posljedicu imalo pokapanje krive pokojnice u Grudama (BiH), šok i nevjericu za obitelji obiju žena i kompletne javnosti te ostavku ravnatelja Meštrovića. 

Na prvu sam pomislio kako je riječ o još jednoj humoreski iz zbirke priča “Naši sprovodi” slavnih splitskih “utorkaša” napisanih za Sa(n)jam knjige u Istri 2007. Ali nije. Ovo se stvarno dogodilo. No koliko god ljudi izbjegavali odlazak u splitsku bolnicu, čini se da je umiranje u Splitu poželjno. Jer uvijek ima nade da će otkriti da si živ. 

Čim je doznao što se dogodilo, ravnatelj dr. Julije Meštrović je nazvao ministra Beroša, ponudio mu ostavku i pokrenuo internu istragu o ovoj splitskoj blamaži. 

Pretpostavljam da rezultati najavljenog “inspekcijskog nadzora” nikoga neće pretjerano iznenaditi ili šokirati. Ova pandemija je ogoljela sve manjkavosti sustava javnog zdravstva u Splitskoj-dalmatinskoj županiji koje su godinama gurane pod tepih. 

U bolnici, kojoj gravitira čitava Dalmacija i pola Hercegovine, već godinama mnogo toga ne funkcionira: ne zna se tko je umro, a tko preživio, zdravi ljudi se ubacuju na infektivne odjele, zaraženi bez problema napuštaju bolnicu, nepregledni redovi kod čekanja na specijalističke preglede itd. 

Pogreške su, naravno, uvijek moguće, ali o hrvatskim “propustima, nehaju ili spontanim pogreškicama” mogu se romani napisati. Međutim, ponavljanje više sličnih pogrešaka i propusta u kratkom periodu je stvar nemara i za njega netko treba odgovarati. Kako ne postoji funkcionalan sustav, sve se nažalost svodi na (ne)snalažljivost osobe koja je prisiljena obavljati funkciju ravnatelja. 

Meštrović je inače jedan od najcjenjenijih pedijatara u Hrvatskoj. Njegovi suradnici i pacijenti ga smatraju odgovornom i moralnom osobom. Požrtvovan je i predan svom pozivu. No ravnatelj jedne bolnice ne mora biti savršeni liječnik. Ključno je njegovo menadžersko i organizacijsko umijeće. 

Velikom dijelu hrvatske javnosti još kao da nije jasno da ovdje nije riječ o tome je li ravnatelj Meštrović kriv ili ne. On je svjesno prihvatio biti odgovoran za funkcionalnost splitskog KBC-a. Zato je na kraju krajeva i plaćen. Ne smijemo upasti u zamku lamentiranja o tome je li on dobar ili simpatičan čovjek, nego je li sposoban biti menadžer jedne bolnice. 

Svi smo mi svjesni da dr. Meštroviću, kao i ostalim ravnateljima bolnica, nije lako igrati na dva fronta, ali ovdje je jedino pitanje je li on, pored svih svojih nadaleko cijenjenih liječničkih kompetencija, sposoban voditi jedan zdravstveni sustav kao što je KBC Split. 

Za razliku od drugih mnogo odgovornijih, dr. Meštrović je iskazao moralnost koja kod nas nije tako česta, što nas dovodi do jednog drugog pitanja i srca tame svih naših problema: zašto se Hrvati toliko boje preuzeti odgovornost za posljedice svoga (ne)rada? Koliko god bilo očekivano i logično, iznenadilo me dobrovoljno podnošenje ostavke dr. Meštrovića. 

Ako malo pomnije analiziramo fenomenologiju hrvatskih ostavki, prepunu čuda, iznenađenja, otpora i deformirane psihologije, to je jedan prilično nesvakidašnji potez u hrvatskoj javnosti. Poučeni iskustvom domaćih primjera koji nam svjedoče da je dobrovoljno (a ne iznuđeno) davanje ostavke u Hrvatskoj u kojoj je doživotnost na nekoj funkciji na visokoj cijeni - krajnje rijetka pojava. 

Nije da takvih ostavki nikad nije bilo, ali je i u “najdobrovoljnijim” ostavkama uvijek bilo elemenata “iznude” ili neke “više sile”. Na prste jedne ruke možemo nabrojiti koliko je javnih osoba dobrovoljno podnijelo ostavku zbog odgovornosti i iskrenog priznanja da nisu dorasli funkciji koja im je pripala političkom voljom nadređenih. 

Uzmimo kao primjer sad već bivše ministre aktualne Vlade: svi su bili prisiljeni, pod utjecajem Plenkovića (i medija), podnijeti ostavku o kojoj nisu ni razmišljali. 

Uvjeren sam da su svi oni i danas uvjereni da im je počinjena nepravda, jer hrvatski političari, naime, vjeruju samo sudu vlastite stranke i aktualnog lidera. Stekao sam dojam da većina glavnih i odgovornih likova u hrvatskom društvu na sam spomen ostavke reagira kao i svaki Hrvat kad mu tražiš nešto što ti on ne želi dati - ruka podignuta uspravno i savijena u laktu, a šaka skupljena u pesnicu, tako da se ne vidi je li palac provukao između srednjeg prsta i kažiprsta ili je kažiprst provukao između palca i malog prsta. 

Ovim neverbalnim vidom komunikacije poznatijim i kao “lakat”, odnosno “šipak”, većina nositelja javnih dužnosti ostavlja dojam čovjeka koji se popeo na drvo i odbija sići. Jednog takvog se može vidjeti u kultnom “Amarcordu” legendarnog Fellinija kad se ludi stric Teo popeo na drvo i nije htio sići sve dok mu njegovi ne nabave - ženu. 

Okupljene je gađao orasima i galamio: “Hoću ženu!”, sve dok se odjednom nije pojavila časna sestra iz lokalnog sanatorija koja ga je pred svima nagrdila. I Teo je tek tad pokunjen sišao s drveta. Većina Hrvata i Hrvatica na važnijim funkcijama u hrvatskom sustavu se ponaša poput ludog strica Tea: sjedi na drvetu dok ih netko (čitaj: Plenković pod pritiskom javnosti) ne potjera. 

Unatoč toliko opjevanoj europeizaciji Hrvatske, činjenica je da nam je potrebno još vremena (i ostavki) da bismo se mogli usporediti s mentalnom Europom u kojoj su dosljednost i odgovornost, ali i ostavke zbog nedostatka istih svakodnevna i uobičajena pojava. O čemu bi Fellini lako napravio film. Do tada će nam za sve ono što u RH ne valja i dalje biti krivo more.