Fotografije treba opisati da bismo znali što se na njima nalazi.
Na prvoj, snimljenoj u dvorani za službene ceremonijale, ona sjedi s jedne, on s druge strane stola. Njezina je ruka ispružena prema njemu, on je drži, kao da joj izjavljuje ljubav ili kao da je stigla neka loša vijest, pa jedno drugom obećavaju da će usprkos svemu ostati zajedno. Žensko lice vrlo je lijepo i izražajno. Ostavlja dojam izmučenosti, teških briga i ozbiljnog života, kao što to biva na slavenskim i ponekom nordijskom licu svijetle puti, uokvirenom plavom kosom. Njegovo lice bezizražajno je lice muškarca u ratu. Oboje gledaju ravno u objektiv. Dvorana u kojoj se nalaze u kontroliranom je neredu. Na kafe stoliću iza njih, ili na stoliću za baklave, leži nekakav vrlo obiman spis. Na naslonu historicističke sofe, spremne kao za selidbu, dvije su crno-bijele fotografije. Na jednoj je on. Ne vidi se tko je na drugoj. Na zidu je pejzaž, proplanak, nebo i oblačići. Svjetiljka sa sjenilom je uključena.
Ona baca jedino vidljivo svjetlo u prostoriji.
Ostali izvori svjetla su skriveni. Dvorana je poluzamračena, kao da vlada redukcija struje. Svjetlo i dvije šake, muška i ženska, položene na stol, kao u zavjetu, sugeriraju ritam i smisao zbivanja.
Na drugoj fotografiji opet oboje sjede. Ona na rubu sjedala, on je grli desnicom. Šaka mu djeluje krupno i snažno. Ona je u pripijenoj tamnoj odjeći, haljini možda, ili u odijelu, ne možemo to vidjeti, ali opet vrlo lijepo izgleda. On je, kao i na prethodnoj fotografiji, u vojničkim hlačama i majici američkog marinca. Vrlo je sitan, što manje uočljivim biva jer na obje slike sjede. Ne vidi se gdje je ova fotografija snimljena, ali iz načina na koji je snimljena, iz svjetla, boje, savršene simetrije boja i oblika, izbija duh modnih editorijala.
Ovo je slika od dvije slike: na jednoj ona, osviještena modna ikona, ikona stava, Penelopa naših dana, savršeno izvijenog tijela, prelijepih šaka, s licem ukrajinske svetice, iza čije ljepote stoje tisuće mrtvih dječaka, koji su izginuli braneći zemlju, a da nikada nijednu nisu ljubili, žena čija je odjeća savršena i kad je nevidljiva, dok je na drugoj fotografiji, koja kao da je snimljena u dvostrukoj ekspoziciji, on koji izbija iz pozadine, pojavljuje se kao zaštitnik, grli je, prihvaća njezinu noćnu moru kao svoju vlastitu stvarnost…
Na trećoj slici, modno najosvještenijoj, ispred uništenog aviona - donedavno najvećeg na svijetu, na kojemu se vide ukrajinske boje, među vojnicima razbacanim kao da su od kositra, kao da su ugašeni robokapovi, ona jedina je živa, u senzacionalnom plavom kaputu, vrlo jednostavnom, koji naglašava izvanrednu vitkost njezine figure. Ta vitkost na ovako dobroj fotografiji, s ovakvim kontrapunktom u ratnoj scenografiji, nije više samo fizičke naravi. Ta vitkost je metafizička, u njoj se, u toj vitkosti, očitavaju duh i životno iskustvo te žene, njezina briga za bližnje, za domovinu, za ljudskost u svijetu. Ovo je savršena modna fotografija. I kao takva, savršena je laž. Jer svaka je fotografija u svom zaustavljanju, usmrćivanju stvarnosti zapravo laž. Ništa nije kao na slici, premda je sve kao na slici. A laž nad lažima upravo je modna fotografija: na njoj se vidi nemoguć svijet. Kaput sa slike, naime, nikome neće stajati tako lijepo kao što stoji dami na fotografiji. Čak ni njoj u stvarnosti taj kaput ne stoji kao na fotografiji.
Četvrta je fotografija naslovnica magazina Vogue.
Na njoj Olena Zelenska sjedi na stubištu ceremonijalnog objekta, uz historicističke stupove od mramora, između kojih je zaštita načinjena od vreća s pijeskom, samouvjereno je nagnuta prema naprijed, podlaktice je položila na stegna, ispreplela je prste, i gleda u objektiv pogledom koji više nije onako ranjiv kao na prethodnim slikama. Snažna i samosvjesna, ona je slika žene novog doba. U svakom vremenu, pri svakoj kolektivnoj tragediji, modni i lajfstajl magazini pronađu po barem jednu takvu ženu novog doba. Rat u Ukrajini prvi je, međutim, rat u ljudskoj povijesti, prvi u produženom našem dvadesetom vijeku, u kojem je vidljivo samo dvoje protagonista: Volodimir Oleksandrovič Zelenski i njegova žena Olena Volodimirovna Zelenska, rođena Kijaško. Svi drugi, uključujući tisuće, stotine tisuća ukrajinskih vojnika, ali i civila, građanki i građana po mrcvarenim gradovima i zaklanim selima, uglavnom savršeno su nevidljivi. U prvih pet mjeseci rata nismo upoznali još nijednoga građanina Kijeva ili Harkiva. Zašto? Postoji razlog.
Ove četiri fotografije navele su republikansku političarku, vjernu sljedbenicu Donalda Trumpa, Putinovog prirodnog saveznika i prijatelja, da odnekud iz dubina te strašne američke provincije pravednički zagrmi kako bi odmah trebalo ukinuti Ukrajini svu vojnu pomoć. Jer gledajte samo što oni rade, slikaju se za Vogue! Nisu mnogo bolje bile ni reakcije velikih američkih medija. A i mi smo se, ovdje u Europi, počeli češati, kao da smo iritirani lošim sintetičkim tkaninama naše sasvim ne-vogueovske konfekcije. Nijedna fotografija rata u Ukrajini nije tako uznemirila publiku kao ovaj modno-ratnički editorijal Olene i Volodimira Zelenskog.
I možda je najbolje, kao i uvijek kada je o kolektivnoj nelagodi riječ, da govorimo o vlastitom doživljaju. Kada sam vidio te slike - Ana mi ih je pokazala čim su se pojavile - doživio sam vrlo snažnu senzaciju srama. Onakvog kakav neko skrušeno čeljade, pretpostavljam, osjeti pri pogledu na pornografsku sliku na kojoj se zbiva nešto za što ono nije imalo prethodne svijesti da postoji. Prvo što sam vidio bio je taj kaput. Ali od kaputa više me iritirao izraz lica te žene. Patnja i zabrinutost ne pokazuju se u modnim editorijalima. Smijeh bi mnogo manje iritirao. I taj njegov čarličaplinovski outfit koji se nikad ne mijenja! Pa kako mu nije neugodno biti u toj krivotvorini vojne uniforme, pored nje koja je tako savršeno izdizajnirana i odjevena?
Poslije sam, međutim, shvatio da je problem u nečemu drugom. Meni, kao i priglupoj američkoj republikanki, smeta što su se Volodimir i Olena, to dvoje jedinih prepoznatljivih lica rata u Ukrajini, fotografirali u modnom editorijalu. To nam djeluje kao izdaja i prevara. Kao što prosjak mora biti odrpan i prljav, jer nitko neće udijeliti nekome tko se upravo okupao i obukao najskromniju, ali ipak čistu i pokrpanu odjeću, tako predsjednik napadnute zemlje i njegova supruga moraju izgledati kao da su u smrtnoj opasnosti. Ustvari, oni uopće ne smiju voditi računa o tome kako izgledaju. A ovdje je njezina frizura još uvredljivija od njezina savršenog kaputa. I u potpunoj je opreci s tim mučeničkim izrazom lica.
Kao da je u svakom tom prolasku fen-četke kroz kosu stradalo po nekoliko stotina nevinih ukrajinskih dječaka, pokošenih sada ne više samo ruskim rafalima, nego i potezima frizera, koji se pojavio u trenutku kad friziranju nije vrijeme ni mjesto.
Promatrač tuđe nesreće je cinik. Čak i kada je prividno empatičan, čak i kad ne može da spava od tog silnog stradanja, i kad stradalniku šalje bogatu pomoć u hrani, lijekovima, higijenskim ulošcima i topovskoj municiji, i tada promatrač tuđe nesreće pomalo je cinik.
Valjalo bi imati svijesti o tom cinizmu. Jer doista, cinično je očekivati od Olene Zelenske da bude ružna, raščupana i podbuhla, jer njezina zemlja nečuveno stradava i jer su upravo u ovom trenutku tolike ukrajinske žene sa stanovišta Voguea i sa stanovišta sviju nas, empatičnih zapadnih cinika, ružne, raščupane i podbuhle. Drukčije, naime, ne mogu biti po skloništima i podrumima, u podzemnim željezničkim stanicama i u skloništima, gdje se pokušavaju zakloniti pred ruskim napadima. Ružnim, raščupanim i podbuhlim čini ih, naravno, i to što žive u svijetu bez budućnosti, što čekaju hoće li im se sinovi, braća i očevi živi vratiti s linije, ili će umjesto njih stići SMS-poruka, koja danas zamjenjuje telegrame koje je nekada slalo Ministarstvo obrane, glavni stožer, informativna služba, u kojima piše da je netko njihov hrabro i junački žrtvovao svoj život obrani domovine. Razlika je, međutim, u vrednovanju te činjenice. Naime, dok je za Vogue ružnoća, raščupanost i podbuhlost ratnih žrtava apsolutna diskvalificirajuća stvar, jer u svijetu Vogue estetike i etike ružnoće i raščupanosti ne smije biti, u svijetu empatičnih cinika ne smije biti Olene Zelenske, koja sebi dopušta da ne bude ružna dok njezina zemlja strada. Problem je, međutim, što su upravo empatični cinici publika Voguea. A onda i što je zapadna civilizacija danas civilizacija Voguea. Zašto u ovih pet mjeseci rata nismo vidjeli nijednoga mrtvog Ukrajinca? Čak ni mrtvoga Rusa? Zašto nismo vidjeli nijedno gelerima granata ili rafalom izmasakrirano ukrajinsko dijete? Takvo prikazivanje rata je po svršetku rata u Bosni i Hercegovini strogo zabranjeno. I nema medija koji će prekršiti zabranu. Objašnjenje: na taj se način čuva dostojanstvo žrtve.
Dostojanstvo duha koji je pribivao u onome izmasakriranom djetetu. Ili to, možda, baš i nije tako? Možda se tim sakrivanjem leševa, sakrivanjem ljudskih rana i krvi, pa čak i suza ljudskih, uspijeva sačuvati unutarnji mir i izvjesna emocionalna distanciranost građana naših zemalja u njihovom odnosu prema ratu u Ukrajini? Meni se, naime, čini da je upravo o tome riječ. Jer ništa rat u Bosni i Hercegovini nije na takav način moglo učiniti ratom svakoga onog čovjeka koji je na Zapadu taj rat gledao na svom televizijskom ekranu, kao sve te slike krvi, kasapljenja, mrcvaranje, ubijanja. Ništa kao prizori snimljenog masakra nije tako angažiralo Amerikance i Europljane na reakciju. Da nije bilo tih slika i da nije bilo nekih hrabrih fotografa i snimatelja, koji su radili za velike agencije i televizijske kuće, žrtava bi nesumnjivo bilo mnogo više. Za mir i prestanak ubijanja ljudi u Bosni više su učinile fotografije Rona Haviva, nego mirovne snage Ujedinjenih naroda.
Ali takve slike iz Ukrajine ne dolaze. One su naprosto zabranjene. Pa zašto onda tako zazorno i uznemirujuće djeluju opisane fotografije za Vogue, na kojima su Olena i Volodimir Zelenski? Vjerojatno zato što te slike prikazuju neku skrivenu istinu. Uznemirujuće su samo fotografije koje prikazuju istinu. Većina drugih prikazuju laž, jer fotografija je, ponovimo to, medij koji je laž doveo do savršenstva. Fotografija je gotovo uvijek slika laži koja izgleda kao istina.
Moguća je istina da fotografije Olene i Volodimira Zelenskog, na kojima to dvoje ljudi izgledaju onako kako bi izgledali mnogi naši predsjednici i njihove žene, e da ih je naumio fotografirati neki dobar modni fotograf, predstavljaju jedinu opoziciju slikama krvi i razorenih ljudskih tijela, kakve su ranije dolazile iz ratom zahvaćenih zemalja. Dakle, ako ste preosjetljivi na jedno, onda biste trebali pokušati s drugim. I na kraju možete ustanoviti što vas više uznemirava: prizori masakriranih ljudi iz Buče - koji su snimljeni, ali nikad nisu pokazani - ili slike Olene i Volodimira Zelenskog - koji ovdje ne mogu biti pokazane jer se moraju poštovati autorska prava?
U načelu, trebala bi biti strašnija slika mrtvog djeteta od slike plavog kaputa na savršeno izvijenom i fragilnom tijelu jedne prekrasne žene. Koja, možda, i nije tako prekrasna, nego je samo majstorski snimljena. Ali može biti i obrnuto. Može lako biti da nam pri pogledu na fotografije iz Voguea najviše smeta upravo to što gledajući to dvoje ljudi zapravo vidimo sebe u zrcalu. Kao što lako može biti da nam čist, uredan i lijep prosjak nimalo nije mio, jer u njemu vidimo sebe i izglednu priliku da se nađemo na njegovom mjestu.
A onda dolazimo do onoga što je, zapravo, najzanimljivije: slike za Vogue snimila je Annie Leibovitz, jedan od nesumnjivo važnijih fotografa u povijesti, fotografkinja koja ne samo da ima pojam o angažiranoj fotografiji, nego ga je u velikoj mjeri i stvarala. A postoji i nešto još važnije: kao što je svojim fotografijama upravo intervenirala u rat u Ukrajini, pa je ta intervencija izazvala tako masovno zgražanje, Annie Leibovitz je prije skoro trideset godina na sličan način intervenirala u ratu u Bosni i Hercegovini. S fotografskom je kamerom doputovala u Sarajevo, pomalo i iz posve privatnih razloga, da obiđe svoju vrlo blisku prijateljicu Susan Sontag i da se uvjeri što ona radi u Sarajevu: je li to okašnjela fantazija jedne odavno istekle mladosti ili je živa i krvava, intelektualno upečatljiva stvarnost? U Sarajevu snimila je nekoliko vrlo lijepih Susaninih fotografija, poput one iz srušene Vijećnice, na kojima mi je oduvijek smetalo što obje na tim slikama, i umjetnica i njezin model, djeluju kao ratne turistkinje. A to uistinu nisu bile. Ali sve drugo što je u Sarajevu snimila i što smo kasnije mogli vidjeti - jer sve njezine sarajevske snimke naravno da nismo vidjeli - bilo je ozbiljno, potresno i vrlo istinito.
Podsjetit ću vas na samo dvije fotografije. Na jednoj, koja je snimljena nasred Titove, tamo ispred ugašene Vječne vatre, gledamo dvoje kako se ljube. Ili on, nekom nježnom gestom, nju obujmljuje, od neba je štiti odakle stiže svako zlo, i poljubio bi je, a ona poluobamrla u nekom behutu krajem oka ugleda da ih Annie Leibovitz snima. Ulica je pusta, tek negdje u dubini vidi se auto koji se kreće u krivom smjeru - samo u ratu Titova bila je dvosmjerna ulica - ali sa svih strana, tamo iza njih dvoje, nadiru ljudi, na biciklima guraju kanistere s vodom, ili na onim kolicima za tržnicu. Svi koriste relativno mirno popodne za najvažniji posao građanina u opsađenom gradu, da odu po vodu, da kući donesu što više vode, dok se njih dvoje, eto, ljube. Ta oholost, taj osjećaj ljubavničke besmrtnosti i neranjivosti, i misao da ne postoji ništa na svijetu važnije od ovog trenutka, ono je što je Annie Leibovitz snimila na toj svojoj sarajevskoj slici. Tu je baš sve što treba biti, i više je na toj fotografiji žive stvarnosti i istine o jednome ratu, nego što će je biti u satima i satima snimljenih televizijskih priloga. Napokon, onome koji doista zna gledati, više je na toj fotografiji Sarajeva, rata i opsade, nego što je u svim ikad snimljenim slikama raskomadanih ljudskih tijela. Osim što je istinita, ova slika neka je vrsta manifesta ratne fotografije. Nema na njoj mrtvih, nema oružja, nema čak ni vojnika. A rat je, rat je, rat je…
Na drugoj slici vidimo poni bicikl položen na asfaltu, i oko njega taman, zamrljan trag.
Sve sarajevske fotografije Annie Leibovitz su crno-bijele, pa tako i ova, ali gledatelj zna da je taj tamni trag, taj polukrug na asfaltu, unutar kojeg je još jedan malo svjetliji polukrug, da je to krv.
I gledatelj u svojoj glavi stvara sliku koja je, za razliku od fotografije, u boji. On ne zna što se dogodilo. Ali nešto mu govori da se u životu jednog čovjeka upravo dogodilo sve. To je snimila Annie Leibovitz, ne snimivši ama baš ništa što bi bilo indiskretno. Ako već nije i sam pogled preživjeloga dovoljno indiskretan. Ta posrednost slike, koja pokazuje nešto što se ne može vidjeti, ali za što znamo da se dogodilo, a čemu je Annie Leibovitz u Sarajevu prisustvovala, stvara kod gledatelja vrlo čudan osjećaj da je i sam bio tamo gdje je bila i ona. Veća je njegova prisutnost na toj slici, nego na slikama masakriranih ljudskih tijela.
Kada je snimala svoje sarajevske fotografije, Annie Leibovitz imala je četrdeset i četiri godine. Upravo onoliko koliko Olena i Volodimir Zelenski imaju u trenutku u kojem snima svoje kijevske fotografije. Na sarajevskim slikama Annie Leibovitz nema državnika, političara, mučenika ni njihovih žena. Uglavnom sve samo neki privatan svijet. Mladi ljudi, građani. Većinu sam poznavao. Neke i danas poznajem. Raspuhana prašina jedne propuštene gradske mladosti.
Nešto se promijenilo u tih tridesetak godina, koliko je proteklo od sarajevskih do kijevskih fotografija. Ne vjerujem da se promjena dogodila u estetici i doživljaju svijeta Annie Leibovitz. Nešto se zbilo sa svijetom.
