Na prvi pogled ništa ne odaje da se ispod neugledne, grafitima išarane ruševine u Liverpoolu krije jedan od najneobičnijih podzemnih svjetova u Velikoj Britaniji. Od nekadašnje kuće ostalo je tek pročelje iz georgijanskog razdoblja, poduprto čeličnim konstrukcijama. Prozori su odavno izgubili stakla, a iza njih se nazire samo nebo. No iza te zapuštene fasade počinje putovanje u podzemlje staro gotovo dva stoljeća, u labirint koji je desetljećima bio zatrpan građevinskim otpadom, zaboravljen i gotovo izgubljen. Ispod četvrti Edge Hill nalazi se mreža tunela, golemih odaja, kamenih stubišta i prostorija s visokim svodovima, mjestimice na dubini većoj od 18 metara. Prema pojedinim procjenama, cijeli bi sustav mogao obuhvaćati površinu od približno 2,5 četvornih kilometara, premda njegov stvarni opseg još nije utvrđen. Sve je nastalo po nalogu jednog čovjeka, bogatog trgovca duhanom Josepha Williamsona, koji je desetljećima zapošljavao radnike da kopaju ispod grada. A onda je umro, ne ostavivši ni planove, ni karte, ni objašnjenje što je zapravo pokušavao izgraditi. Kako piše CNN, priča o Williamsonovim tunelima desetljećima je poticala najrazličitija nagađanja. Jedni su vjerovali da su služili krijumčarima, drugi da je riječ o tajnom sastajalištu neobičnog vjerskog kulta, a postojale su i teorije da se ekscentrični milijunaš pripremao za apokalipsu. Istina je, čini se, možda mnogo jednostavnija.
Bogataš kojega su prozvali Krticom iz Edge Hilla
Joseph Williamson rođen je 1769. godine u Yorkshireu, a u Liverpool je došao kao 11-godišnji dječak. Počeo je raditi u poslovnom okruženju trgovca duhanom Richarda Tatea, čiju je kćer Elizabeth poslije oženio. S vremenom je napredovao i 1803. preuzeo trgovački posao. Zahvaljujući trgovini duhanom i drugim ulaganjima stekao je znatno bogatstvo. Liverpool je u to doba bio jedan od najvažnijih lučkih gradova Britanskog Carstva. Njegove su ulice bile pune trgovaca, pomoraca, radnika i ljudi koji su u brzorastućem gradu pokušavali pronaći priliku za bolji život. Međutim, bogatstvo grada bilo je izrazito neravnomjerno raspoređeno. Dok su trgovačke obitelji stjecale golema bogatstva, velik dio stanovništva živio je u siromaštvu, često ovisan o povremenim poslovima u luci.
Joseph Williamson
Williamson je 1806. godine kupio zemljište u Edge Hillu, tada relativno nerazvijenom području udaljenom nekoliko kilometara od gradskog središta. Namjeravao je ondje graditi kuće za imućnije stanovnike. Ispod zemljišta nalazili su se veliki slojevi kvalitetnog crvenog pješčenjaka koji se mogao koristiti kao građevinski materijal. Gradnja kuća i vađenje kamena u početku su imali sasvim razumljivu gospodarsku logiku. Ali ono što je uslijedilo postalo je sve neobičnije. Williamson je nastavio zapošljavati radnike na iskapanju dubokih prolaza, podzemnih prostorija i složenih konstrukcija od opeke. Radovi su se protegnuli kroz više desetljeća. Nastajale su prostorije jedna ispod druge, golemi lukovi i hodnici čija svrha nije bila očita. Neke konstrukcije podsjećale su na podrume, druge na podzemne dvorane ili napuštene kamenolome. Susjedi su znali da se na Williamsonovu zemljištu neprestano nešto gradi, ali gotovo nitko nije imao potpunu predodžbu o razmjerima projekta. Čovjeku koji je opsesivno nastavljao kopati ispod grada nadjenuli su nadimak Krtica iz Edge Hilla.
Tuneli su rasli desetljećima, nitko znao što se događa
Williamson je radove nastavio sve do smrti 1840. godine. U međuvremenu se pod njegovim zemljištem oblikovao složen sustav podzemnih prostora. Njegova posebnost nije bila samo u dubini, nego i u neobičnoj arhitekturi: golemi zidani lukovi spajali su isklesane stijene, a neki dijelovi imali su više razina. Osobito je intrigantno što Williamson nije ostavio poznatu dokumentaciju koja bi objasnila konačnu svrhu cijelog pothvata. Nisu pronađeni cjeloviti građevinski nacrti, detaljne karte ni zapis u kojemu bi objasnio zašto je toliko dugo ulagao novac u radove pod zemljom.
Tom Stapledon, jedan od volontera koji godinama istražuju ovaj lokalitet, za CNN je objasnio da su istraživači desetljećima pokušavali rekonstruirati priču o Williamsonu. Njegovu osobnost opisuje kao izrazito tajanstvenu, a sam građevinski pothvat kao neobičan čak i prema mjerilima tog vremena. Nakon Williamsonove smrti, tuneli su postupno gubili prvotnu namjenu, kakva god ona bila. U idućim desetljećima brojni su podzemni prostori zatrpavani smećem, ruševinama i građevinskim materijalom. Neki su ulazi zatvoreni, a druge su prekrile nove građevine. S vremenom je njihovo postojanje postalo gotovo urbana legenda.
Pokrenuta su pojedina istraživanja tijekom 20. stoljeća, a 1926. provedena su službena ispitivanja potaknuta povijesnim napisima Charlesa Handa. Ipak, sustavno otkrivanje podzemlja zahuktalo se tek krajem prošlog stoljeća, nakon osnivanja društva Joseph Williamson Society 1989. godine i kasnijeg razvoja volonterskih skupina koje su se posvetile očuvanju tunela. Danas se iskapanjima, istraživanjem i predstavljanjem lokaliteta bave dvije organizacije: Friends of Williamson's Tunnels i Williamson Tunnels Heritage Centre.
Podzemna dvorana visoka osam metara
Jedno od najspektakularnijih otkrića nalazi se u dijelu labirinta poznatom kao Banqueting Hall, odnosno Dvorana za bankete. Riječ je o golemom prostoru s visokim svodom od opeke, koji podsjeća na unutrašnjost srednjovjekovne katedrale. Dvorana je visoka oko 8,2 metra i dugačka gotovo 20 metara, a njezine dimenzije posebno su impresivne kada se uzme u obzir da je građena prije otprilike dva stoljeća, bez moderne mehanizacije. Posjetitelji se danas u nju spuštaju privremenim stubištima i prolaze kroz prostore u kojima se još uvijek provode iskapanja. Posebno je zanimljivo što površina po kojoj hodaju zapravo nije izvorni pod. Ispod nje nalaze se slojevi zemlje, šute i smeća za koje volonteri procjenjuju da na pojedinim mjestima dosežu debljinu od približno šest metara. To znači da bi stvarne dimenzije podzemne dvorane mogle biti još impresivnije nego što se danas čini. Sama dvorana dobila je ime po jednoj neobičnoj priči o Williamsonu. Prema lokalnoj legendi, ekscentrični bogataš jednom je pozvao ugledne goste na večeru, ali im je poslužio samo slaninu i grah. Kada su neki od njih, uvrijeđeni skromnom ponudom, napustili druženje, preostale je navodno odveo u raskošnu podzemnu dvoranu i ondje im priredio pravu gozbu.
I druge priče o Williamsonu jednako su neobične. Jedna od njih govori da je jednom prilikom tijekom gradnje željeznice između Liverpoola i Londona odlučio prirediti neslanu šalu radnicima. Kada su željeznički graditelji slučajno probili zid jednog od njegovih tunela, iz mraka su, navodno, iskočili muškarci prekriveni blatom i počeli vikati, prestrašivši radnike koji su ionako strahovali da kopaju preduboko. Potom se pojavio sam Williamson i poželio im dobrodošlicu u Edge Hill. Priča je vjerojatno uljepšavana tijekom generacija, ali dobro ilustrira reputaciju čovjeka kojeg su suvremenici smatrali ekscentrikom. Kako za CNN objašnjava volonter Billy Moran, brojne takve anegdote potječu iz kasnijih zapisa lokalnih kroničara i treba ih promatrati s određenom dozom opreza.
Zašto je trošio bogatstvo na kopanje rupa?
Tijekom desetljeća pojavile su se brojne teorije. Neki su smatrali da je bogati trgovac gradio tajne prolaze kako bi omogućio krijumčarenje robe, drugi su u podzemnom labirintu vidjeli sklonište za pripadnike nepoznatog vjerskog pokreta. Postojale su čak i pretpostavke da se Williamson, zbog svojih religijskih uvjerenja, pripremao za smak svijeta i želio izgraditi prostor u kojemu bi mogao preživjeti nadolazeću katastrofu. Međutim, nakon gotovo tri desetljeća sustavnih istraživanja volonteri su došli do zaključka koji bi mogao objasniti jednu od najčudnijih građevinskih zagonetki britanske povijesti. Williamson je, prema njihovoj najizglednijoj teoriji, tunele gradio ponajprije zato da bi ljudima dao posao.
Početkom 19. stoljeća Velika Britanija prolazila je kroz dramatične društvene promjene. Industrijska revolucija mijenjala je način proizvodnje, a mnogi obrtnici i fizički radnici gubili su tradicionalne izvore prihoda. Nakon završetka Napoleonovih ratova 1815. godine u gradove se vratio velik broj demobiliziranih vojnika koji su teško pronalazili posao. Williamson je, smatraju današnji istraživači, odlučio dio svojeg bogatstva upotrijebiti kako bi takvim ljudima omogućio redovitu zaradu. Umjesto da im jednostavno dijeli novac, davao im je poslove na iskopavanju kamena, gradnji podzemnih svodova i uređenju zemljišta. Takvo objašnjenje dobiva dodatnu težinu zbog činjenice da su pojedini dijelovi sustava bili toliko složeni i duboki da njihova izgradnja nije imala očitu gospodarsku svrhu. Volonteri su, primjerice, pronašli pokazatelje da su radnici katkad kopali jame samo da bi ih poslije ponovno zatrpavali. Kako objašnjava Tom Stapledon, nakon godina provedenih u iskapanjima postalo je teško zamisliti da je cijeli labirint mogao biti isplativ poslovni projekt. Williamson je, prema toj interpretaciji, jednostavno želio održavati radnike zaposlenima, omogućiti im da prehrane obitelji i istodobno steknu građevinske vještine. Zanimljiv dokaz o tome kakav je ugled imao među lokalnim stanovništvom dolazi iz crkvenih matičnih knjiga Edge Hilla. Istraživači navode da su neke obitelji svojoj djeci davale ime Joseph u čast bogatog dobrotvora. CNN pritom naglašava da konačan odgovor još ne postoji. Williamson nije ostavio pisano objašnjenje svojih motiva, pa se teorija o filantropiji temelji samo na pretpostavci.
Nakon Williamsonove smrti golemi podzemni kompleks desetljećima je služio kao odlagalište otpada. Tijekom 19. i 20. stoljeća u tunele su bacane boce, keramika, kućanski predmeti, građevinski materijal i različite vrste smeća. Upravo su ti slojevi, paradoksalno, danas postali vrijedan izvor informacija o svakodnevnom životu nekadašnjih stanovnika Liverpoola. Volonteri su tijekom iskapanja pronašli brojne predmete, među kojima su glinene lule, stare boce, keramičko posuđe, dječje igračke i dijelovi lutaka. Neki potječu iz vremena kada je Williamson još bio živ, dok su drugi završili pod zemljom mnogo desetljeća poslije njegove smrti.
Jedan od najvažnijih trenutaka u modernoj povijesti tunela dogodio se 1999. godine, kada su istraživači uz pomoć građevinskih radnika pronašli ulaz u davno izgubljen sustav podruma na lokalitetu Paddington. Ispostavilo se da iza zatrpanih prolaza postoji mnogo veća mreža prostorija nego što se pretpostavljalo. Danas posjetitelji mogu obilaziti pojedine dijelove kompleksa u organiziranim turama. Dio prostora uređen je za razgledavanje, dok drugi dijelovi još uvijek nalikuju aktivnom arheološkom nalazištu.
