Mjesec je dana kako su završeni parlamentarni izbori u Hrvatskoj, poznati su i njihovi službeni rezultati, oni su nedvosmisleni, konačni i neporecivi, no svejedno postoji mnogo različitih tumačenja.
Recimo tako, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko rezultate izbora tumači kao da dvije trećine birača želi vidjeti leđa Milanovićevoj vladi.
Ta logika je poprilično klimava, prema njoj svatko tko nije dao glas SDP-ovoj koaliciji ne želi da ona ostane na vlasti.
Na stranu ovdje što bi se ta logika mogla primijeniti i na HDZ-ovu koaliciju, no otkud Karamarku uopće ideja da birači žele da se HDZ vrati na vlast?
Zašto onda nisu dali glas izravno HDZ-u, čemu ova skrivena podrška HDZ-u u obliku raspršenih glasova, kako rezultate izbora nategnuto tumači predsjednik te stranke.
Kako izgleda jasna poruka birača vidjelo se na izborima 2011. Kukuriku koalicija dobila je 80 mjesta u Saboru, HDZ 47. To je bila poruka da birači ne žele HDZ-ovu vladu, koja je poslana u oporbu.
Rezultati ovih izbora pokazuju da birači nisu zadovoljni Kukuriku vladom, ali i da im niti na kraj pameti nije bilo baciti se u naručje HDZ-u. Može se reći da su se birači kolebali pa su s 19 mjesta u Saboru nagradili nezavisnu listu Most.
Poruka je i u ovom slučaju jasna za svakog tko to je želi čuti: birači žele da Most bude jamac da će stranka s kojom uđe u koaliciju ispuniti obećanja. A ako jamac ne postigne dogovor ni s jednom od njih, žele novo miješanje karata.
Međutim, jamac se, kako stvari danas stoje, ne želi prikloniti samo jednoj strani, traži konsenzus, odnosno tripartitnu vladu. Traži suradnju najjačih blokova i njihov dogovor.
Takvo ponašanje Mosta tumači se na razne načine, a najozbiljnija zamjerka njihovoj ideji jest što bi jedinstvo na kojem inzistiraju i saborska dvotrećinska većina koja bi se postigla dogovorom triju strana svela parlamentarnu opoziciju na puki ukras. A bez opozicije nema demokracije.
U teoriji živih sustava suradnja i partnerstvo odlike su integracijskog načina razmišljanja. Na suprotnoj strani je samopotvrđujući način razmišljanja kojeg odlikuju nadmetanje i dominacija, a na kojem počivaju patrijarhalna društva.
Kako to izgleda u stvarnosti imamo prilike vidjeti dok zasjeda Sabor ili u javnim sučeljavanjima političkih suparnika, a naročito je to vidljivo u nastupima čelnika dvaju najjačih političkih stranaka – tu sve pršti od testosterona.
Slično je i u ostalim strukturama, bilo da je riječ o privatnim korporacijama ili javnim poduzećima. Uopće, prevaga samopotvrđujućih vrijednosti na račun integrativnih objašnjava mnogo toga lošeg što se događa oko nas.
I ako je dovođenje u ravnotežu tih vrijednosti ono što je na umu čelnim ljudima Mosta, onda se to može pozdraviti. No, to je dugotrajan proces, ovdje se više ne radi o smanjenju broja županija, općina i gradova, o usvajanju nekoliko novih zakona ili članaka Ustava.
Ovdje se radi o promjeni paradigme, o pomaku od hijerarhiziranih sustava kakve danas poznajemo ka sustavima mreže, gdje su sve jedinke jednako važne.
Pojam moći tu više ne znači «moć nad drugima», već «moć sa drugima». Sumnjam da smo i kao društvo i kao pojedinci zreli za to. A sumnjam i da Most ima na umu tako temeljitu promjenu.
U međuvremenu trojka razgovara i dogovara se. Zanimljivo je koliko je interesa javnosti pobudio bliski susret Milanovića i Karamarka tijekom zajedničkog sastanka s Mostom u hotelu Esplanada.
Dojam je da se očekivao obračun šakama, a ne pristojan pozdrav i rukovanje koje su izveli pred kamerama. I kao da su mediji bili pomalo razočarani odsustvom spektakla.
S tim u vezi spremnost velikih stranaka da pregovara s Mostom te da razgovaraju međusobno često se opisuje riječima poraz i poniženje.
Na stranu to što HDZ i SDP ne pregovaraju s Mostom zato što vjeruju u dijalog i kompromis, već zato što su prisiljeni na to, na stranu i to što se i postupci čelnih ljudi Mosta često ne mogu shvatiti drukčije nego kao otvorena ucjena, no upotrebljavati riječi poraz i poniženje kao sinonime za dijalog i kompromis svjedoči o tome kakvo smo društvo.
A unatoč suvremenoj sofisticiranoj tehnologiji kojom se služimo, još uvijek smo duboko nazadno, patrijarhalno društvo.
Društvo smo naviklo na hijerarhiju, gdje će rijetko koji pojedinac preuzeti odgovornost za svoje postupke, gdje se pasivno prepuštamo političkim i drugim vođama. Vođe se sukladno tome onda i ponašaju kao da bolje od građana samih znaju što građani žele i što je njihov interes.
Upravo takvo ponašanje se u posljednje vrijeme često omakne čelnicima Mosta. Uzmu si za, naime, pravo da govore u ime svih građana Hrvatske, a osvojili su tek 19 od mogućih 151 mjesto u Saboru. Pritom se posve oglušuju na tu činjenicu.
Svaki građanin, recimo to ovako, ima demokratsko pravo biti neinformiran i glup koliko god to želi i glasati za stranku koju god želi. A političar koji ne uvažava to njegovo pravo, ne zna abecedu demokracije, nije demokrat, i nije mu za vjerovati.
Upravo zato, a i s obzirom na nemogući konsenzus na kojem inzistira Most, u ovom trenutku najpoštenije rješenje bili bi novi izbori. To je skupo, čuju se komentari. Jest, skupo je, ali i demokracija je skupa.
Mnogo je jeftinija diktatura u kojoj se ne troši novac na izbore, a sve odluke su u rukama ljudi koji bolje od nas znaju što mi želimo i što nam je u interesu.
