CIA je skinula oznaku tajnosti s 50 dokumenata u kojima navodi kakvim je sve metodama mučila zatočene u zatvoru u američkoj vojnoj bazi u Guantanamu na Kubi. Lako za povremeno pljuskanje, ali nije lako za torturu koja je uključivala kukce ili, primjerice, glumljenje da se zatvorenika živog zakapa u tlo.
Riječ je bila o osumnjičenima za povezanost s terorističkim napadom al-Kaide 11. rujna 2001. na New York, a dokument je javno objavljen nakon tužbe nevladine organizacije ACLU. I dok je predsjednik Barack Obama takve metode nazivao "torturom", CIA je to nazivala "proširenim ispitivanjima", odnosno "poboljšanim ispitivačkim tehnikama".
Dokument tako predlaže ispitivačima da zatočenima prvo prijete da će ih zatvoriti u kutiju s kukcima koji bodu, da bi ih potom doista zatvorili u skučenu kutiju i doista s mnoštvom kukaca, ali bezazlenima, čime se zatočeniku svejedno nanosi težak psihološki udarac, samo što u ovom slučaju preživi.
Na drugom mjestu dokument predlaže lažno sahranjivanje. Zatočeniku se kaže da će ga život pokopati, nakon čega ga doista trpaju u lijes, doduše sa skrivenim otvorima za zrak. Jedan od najcenzuriranijih dokumenata datiran je 12. kolovozom 2002. i u njemu se CIA-inim ispitivačima "sugerira" da "rasprave o legalnosti mučenja nisu od koristi", što bi imalo značiti da je ne jednom CIA-inom službeniku na terenu bila muka od mrcvarenja osumnjičenih.
Jedan službenik je čak slao i mail centrali, govoreći da mu ne pada na pamet čekati da netko njega pozove pred sud zbog očito nezakonitih metoda. I to vrlo slikovitim jezikom. "Ovakve metode su poput čekanja da se dogodi željeznička nesreća, a ja ću svakako gledati da iskočim s tog vlaka prije toga", napisao je.
Dokumenti sadrže i odranije poznat memo predsjednika Georga W. Busha od 7. lipnja 2006., u kojem se navodi da je predsjednik "zabrinut" nakon što je vidio fotografiju zatočenika u ćeliji okovanog lancima i u pelenama, kako bi na taj način morao obavljati nuždu.
CIA u dokumentima navodi da su metode, među kojima i zloglasni "waterboarding", smišljene tako da se osumnjičene stavi pod povećan prihološki i fizički pritisak, ali da se tortura mora odvijati uz stalni nadzor liječnika, te da se ispitivanja moraju prekinuti čim se ukaže opasnost od trajnih psihičkih i fizičkih posljedica.
Da to baš i nije tako funkcioniralo pokazuje slučaj afganistanskog militanta Gula Rahmana, za kojega dokumenti navode da ga je CIA mučila izlaganju glasnoj glazbi, uskraćivanju sna, okivanju u ćeliji s pelenom, te izlaganju hladnoći. Rahman je, navodi se u dokumentu, naposljetku umro u ćeliji od pothlađivanja.
U istim dokumentima navodi se i slučaj njemačkog državljanina Khalida Al-Masrija, kojega su mjesecima neosnovano držali zatočenim, i to bez da su mu rekli za što ga sumnjiče, čak i nakon što su shvatili svoju pogrešku. CIA se u njegovom slučaju ogradila da je riječ o "zakonskom i proceduralnom previdu".
Mnogi od onih koji su sasvim nedužni prošli kroz mučenja Guantanama, naknadno su trpjeli PTSP. Širi opis izvještaja i linkove na pojedine dokumente možete pročitati na ovom linku na stranice ACLU-a.
