Baloković je od djetinjstva je pokazivao interes za glazbu, pa majka Judita, vješta pijanistica, počinje poučavati Zlatka i njegovu sestru Zoru. S devet godina upisuju ga u Glazbenu školu Hrvatskog zemaljskoga glazbenog zavoda i tad počinje učiti violinu. Dvanaest mu je godina kad se profesor kod kojeg je učio doseljava s njima u kuću kako bi dječak imao dostupnu dnevnu privatnu obuku.
Vježbao je i po šest-sedam sati dnevno, bez iznimke, osim nedjeljom. Završio je Kraljevsku veliku donjogradsku gimnaziju, usporedno sa školovanjem neumorno vježbao violinu,a a u Glazbenom zavodu prvi je put nastupio 1907. godine. Spontana reakcija publike, navodi se u knjizi “Zlatko i Joyce Baloković – donatori Strossmayerove galerije starih majstora” Borivoja Popovčaka, bila je toliko burna da mu je prvi put u povijesti te institucije kao učeniku bilo dopušteno da zahvali publici. Antun Gustav Matoš o dječaku Zlatku piše da se radi o “guslaču budućnosti, već iz njegovog prvog poteza gudalom”.
Pozvali ga na bis 32 puta
Sreća će ga, uz neospornu posvećenost i disciplinu, pratiti cijelog života. Nakon školovanja u Zagrebu odlazi na Majstorsku školu Muzičke akademije u Beču. Neće dugo proći dok se Zlatko Baloković ne istakne među studentima. U lipnju 1912. nastupa s Moskovskom filharmonijom. Publika ga poziva da izađe na pozornicu točno 32 puta. Status virtuoza je neupitan.
Godine 1913. održat će prvi samostalni koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, nakon čega slijedi turneja po Hrvatskoj i Sloveniji, a uskoro i diljem Austro-Ugarske. Oslobođen od vojne obveze u Prvom svjetskom ratu, nastupa često za Crveni križ i druge humanitarne ustanove, a nastupa i pred Franjom Josipom I. na njegovu dvoru. Obitelj se u vrijeme rata na godinu dana seli u Trst, gdje su imali apartman u gradu i vilu blizu mora koju im je iznajmio poznati bankar. U Trstu je živio i kad mu je grofica Dora Pejačević posvetila svoju “Slavensku sonatu” za violinu i glasovir.
Nakon završetka rata Zlatko Baloković odlazi na turneju po Europi, a završio ju je koncertom u londonskom Royal Albert Hallu. U Engleskoj ostaje tri godine, sve do 1924., kad prihvaća poziv američkog menadžera. Odredit će mu život taj 6. siječnja 1924. i parobrod SS Paris, kojim je stigao u New York. Nastupa u njujorškom National Theatreu, na klaviru ga prati Miriam Allen i zaljubljuje se u mladog Hrvata. O njemu pišu New York Times, New York Evening Post, New York Americana.
Iste godine u rujnu Joyce prvi put dolazi u Zagreb. Violinist i pjevačica dočekani su kao da igraju kakav sport od nacionalnog značenja. Zgodna je pak crtica iz Zlatkove biografije, koju u knjizi ističe i Popovčak, da je bio veliki zaljubljenik u nogomet i strastveni navijač Manchester Uniteda. Tom im je prigodom upriličen svečani doček na Glavnom kolodvoru uz nazočnost visokih državnih ličnosti i odličnika, (…) uz vojnu glazbu koja je svirala tijekom dočeka u paviljonu na Zrinjevcu.” Dan završava večerom u Esplanadi, gdje Zlatko Baloković ugošćuje mnoge prijatelje, uglednike i predstavnike plemstva. Početkom 1927. žive u rezidenciji u mjestu Modruš Potok nedaleko od Karlovca.
Držali su krave, konje, svinje i perad
Kako piše Joyce, obitelj je uživala u životu na selu. Uredili su pravo malo gospodarstvo. Držali su krave, konje, svinje i perad. Ona sama uživala je u ladanjskoj vili, dugim šetnjama i kupanju u rijeci Dobri.” Čisti karlovački country club. Već nagodinu ponovno su u New Yorku, a zatim opet u svojoj vili u Ezeu. Zlatko putuje, mijenja gradove iz dana u dan zbog nastupa, a Joyce ga prati. Odlučuju se tad oploviti svijet svojom jahtom Northern Light.
“Žena kapetan broda plovit će brodom preko Pacifika”, napisao je tad New York Sun. Dalje u članku stoji kako “zapovijedanje ovim brodom neće biti njena jedina obaveza. Ustvari ona će vjerojatno trebati raditi puno više nego bilo koji drugi muški zapovjednik broda. Ona se neće baviti samo navigacijskim kartama i promatrati zvijezde i kompas, kao i voditi brodski dnevnik, nego će također morati brinuti o ishrani svoga supruga i ostalih časnika…”.
Oplovili su Polineziju, Novi Zeland, Australiju...
Joyce je, dakle, odredila rutu, osposobila brod za takav put, izabrala drugih 14 članova posade koji će ih pratiti na njemu, opskrbila ih svime što je potrebno da se otisnu, a Zlatko je lijepo spremio svoje violine koje je nosio, bile su to Stradivarijev Ernst i Comte de Vière Guarnerija del Gesùa. Northern Light je krenuo iz luke u San Franciscu, prema pacifičkim otocima i Polineziji, Tahitiju, Tongi, Fijiju; Joyce i Zlatko fotografiju se malo s kolonijalistima, malo s domaćim stanovništvom. Plove dalje prema Australiji i Novom Zelandu, kako gdje pristanu, čekaju ih novinari i fotografi. Zlatko nastupa u gotovo svakom gradu, putovanje se pretvara u njegovu svjetsku turneju. “Bili su pozvani na razna primanja”, piše Popovčak, “njima u čast održani su svečani balovi…”. A njih dvoje plove, od Krete i Jonskog mora do Dubrovnika, pa naposljetku Splita. “Žena je upravljala brodom dok je suprug vježbao violinu”, pišu lokalne novine. Zlatko i dalje neumorno nastupa.“
Nakon invazije Hitlerovih snaga na Jugoslaviju 6. travnja 1941., Zlatko je već sutradan (…) okupio nekolicinu prijatelja u njihovu njujorškom stanu 439 East 51st Street kako bi razmotrili osnivanje odbora za američku pomoć Jugoslaviji. Tako je utemeljena organizacija The American Friends of Yugoslavia.” Na čelu organizacije kao njezini počasni pokrovitelji su Eleanor Roosevelt, jugoslavenska kraljica Marija, koja djeluje iz Londona, američki predsjednik Frank L. Polk, ugledni pisci, urednici i odvjetnici, a Joyce kratko vrijeme djeluje kao predsjednica Ženskog odjeljenja organizacije. Zlatko Baloković američko je državljanstvo dobio 1941. godine. Nastavio je djelovati kao američki Hrvat, što je svakako bolje i točnije nego hrvatski Amerikanac, aktivan u udruženjima koja su pomagala nesretne slavenske narode, one među njima koje sreća i talent nisu tako pomazili. Na Kongresu američkih Hrvata glasno i staloženo čita rezoluciju kojom poziva da se s Kongresa pošalju pozdravi Jugoslavenskoj narodnooslobodilačkoj armiji. Ispraćaju ga ovacijama kao da je odsvirao na svojoj violini.
Balokovićev prijatelj Tesla preminuo je 7. siječnja 1943. godine, u dobi od 87 godina, od srčanog udara u hotelskoj sobi 3327, na 33. katu hotela New Yorker u New Yorku. Na Teslinom sprovodu violinist Baloković, tada jedan od najpoznatijih svjetskih virtuoza, u pratnji slovenskog zbora Slovan izveo je dvije skladbe. Prva je bila Šubertova Ave Maria, a druga "Tamo daleko".
Slali pomoć tijekom rata
Godine 1944. supružnici odlaze u Washington i traže od američke vlade da se pošalju lijekovi i ostale medicinske potrepštine partizanima u Jugoslaviji. Organiziraju sakupljanje pomoći i donacija po crkvama, sinagogama i školama u Americi. Prva pošiljka stiže do Like, Korduna, Dalmacije, Crne Gore i dijela Slovenije, a za manje od mjesec dana slijedi je i druga.
Angažman ne prestaje završetkom rata. Tako je 26. ožujka 1946. u rasprodanoj Metropolitan Operi u New Yorku održan humanitarni koncert za pomoć Jugoslaviji. U svibnju iste godine predsjednik Truman dodjeljuje pohvalnicu Balokoviću za njegovo humanitarno djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata. Joyce i Zlatko nakon osam godina putuju natrag u Jugoslaviju kako bi s političkim vodstvom i Crvenim križem dogovorili plan za daljnje djelovanje. U Beogradu ih je, na svečanom dočeku, pozdravio i Tito. Već tri dana kasnije, kao pravi domoljub, Zlatko Baloković nastupa za radnike tvornice motora u Rakovici.
Sreo i Dalaj lamu
Avanturistički način života ne napuštaju ni u starijoj dobi; Zlatko i dalje nastupa gotovo svakodnevno, Joyce ga prati po svijetu. Godine 1958. U Georgiji doživljavaju tešku prometnu nesreću – Joyce završava na operaciji kuka, Zlatku su slomljena rebra. Taj će ih događaj usporiti, ali ne zadugo. Iste će godine ponovno posjetiti Zagreb, vratiti se u Ameriku te krenuti na put oko svijeta, ponovno iz San Francisca, no ovaj put avionom. Obilaze Honolulu, Tokio, Hong Kong, Bangkok, Bombaj, New Delhi, Calcuttu, Kuala Lumpur, Bahrein, Ceylon i Rim, odakle ponovno odlaze u Zagreb. Večernji list prenosi kako je Zlatko Baloković tijekom tog velikog putovanja svirao i bolesnoj Indiri Gandhi. Nagodinu se vraćaju u Indiju i istočnu Aziju, susreću se i s Dalaj lamom, za kojeg Zlatko u pismu sestri Zori piše da je to “najčudesnije ljudsko biće koje su on i Joyce ikada sreli”.
Svoj 70. rođendan želi proslaviti koncertom u Zagrebu. Dvorana Vatroslava Lisinskog još nije dovršena, no on svejedno putuje u rodni grad. Zadržavaju ga u bolnici u Veneciji, gdje umire od srčanog udara, samo nekoliko dana nakon rođendana, 29. ožujka 1965. Pokopali su ga u obiteljskoj grobnici na Mirogoju.
Nakon njegove smrti Joyce Borden Baloković osniva Fond za stipendije na Harvardu za hrvatske studente. Preminula je 1971. godine. Prema vlastitoj želji, pokopana je uz supruga na Mirogoju. Strossmayerovoj galeriji starih majstora oporučno je ostavljena njihova nevjerojatna kolekcija – uz zbirku nizozemskih majstora iz razdoblja od 16. do 18. te francuskih slikara iz 19. stoljeća, te radove slikara barbizonske škole, što je sve Joyce naslijedila od oca Williama, tu su radovi hrvatskih slikara 20. stoljeća, kao i velik broj slika što su ih kupovali na svojim mnogobrojnim putovanjima.
