Egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi postigao je posljednjih tjedana nevjerojatan rezultat. Uspio je izjavama nadmašiti i samog Donalda Trumpa. U televizijskom obraćanju je izgovorio ovu rečenicu:"Situacija je bila takva, mi smo bili takvi, i unatoč tomu što je to bilo tako, išli smo tim putem. To je čudo."
A onda je nekoliko dana kasnije, pozvao Egipćane da paze na svoju figuru i da počnu više vježbati:"Čak i u medijima moramo birati goste koji se brinu za svoj izgled“.
Čovjek se mora zapitati je li Sisi puknuo pod velikim pritiskom odgovornosti za zemlju koja izgleda kao da se njome ne može vladati. Nema sumnje da je od dolaska na vlast uspostavio kakvu-takvu političku kontrolu, ali se teško može reći da on doista vlada Egiptom. U posljednjih šest mjeseci Egipćani su bili suočeni s nedostatkom krumpira i nestašicom vode. Umjesto da se bavi problemima koje je nedavno istaknula posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda o pravu na stanovanje, vlada ju je napala zajedno s ljudima s kojima je razgovarala tijekom terenskog istraživanja, piše Foreign Policy.
U osnovi, Sisi se suočava s krizom autoriteta; čini se da je nesposoban koristiti vlast koju već posjeduje. Njegovi pristaše sada kreću u rješavanje tog problema dajući mu više ovlasti. Žele izmijeniti ustav iz 2014. ili produljiti mandat predsjednika ili u cijelosti ukinuti predsjednička mandatna ograničenja. Egipatski dužnosnici i Sisijevi pristaše ranije su obećali kako se to nikada neće dogoditi. Tvrdili su da se Egipat promijenio. Nitko im nije vjerovao, a skepticizam je bio sasvim opravdan.
Egipćani sada utiru put Sisiju da ostane na položaju predsjednika i više od dva četverogodišnja mandata koliko propisuje ustav, ali nakon svega što se dogodilo na Bliskom istoku u posljednjih nekoliko godina, to možda i najmanje čudi. Bilo bi lijepo reći da se povijest ponavlja, ali to se ne događa. Prije bi se moglo reći, gledajući na sve što se dogodilo u proteklih gotovo osam godina, da Egipat nikada nije zapravo odstupio od autoritarnog puta.
Sisijeve pristalice tvrde da je produljenje njegovog mandata nužno kako bi se konsolidirale sve pozitivne promjene koje je učinio od dolaska na vlast u srpnju 2013. Oni tvrde da se gospodarstvo oporavlja, razvoj infrastrukture je u tijeku, te da se vratila stabilnost i međunarodni ugled zemlje.
U svijetu u kojem ti ljudi žive, sve što je kampanja iz 2014. godine “Novi Egipat” obećala - “Mir, blagostanje i rast” - ostvarila se ili će postati stvarnost sve dok Sisi održava svoju vlast čvrstom rukom. Njegovi protivnici, kako u Egiptu tako i u inozemstvu, slažu se da se zemlja promijenila, ali oni prikazuju daleko tamniju stvarnost u kojoj, gdje god postojala stabilnost, ona je izgrađena na sveprisutnom strahu od sigurnosnih službi koje djeluju bez ograničenja. Egipćani, kažu oni, bore se da bi preživjeli jer su reforme učinile život skupljim. Pozitivni makroekonomski pokazatelji o kojima govore vladajući, skrivaju neodrživi dug koji je preuzela vlada da bi brojke izgledale dobro.
Sisijevi kritičari su u pravu. Egipat je duboko represivan i širenje optimizma je za lakovjerne. No oba tabora griješe. Egipat se zapravo nije promijenio onoliko koliko mnogi ljudi žele vjerovati. Moglo bi se reći da je vojska u Sisijevom Egiptu autonomnija i dublje ukorijenjena u gospodarskom i političkom životu zemlje i ta je tvrdnja točna ako se uspoređuje s vladavinom Anwara Sadata ili Hosnija Mubaraka. Ali vojska je već u Egiptu imala takvu ulogu između 1954. i 1967. godine. I tad je vojska igrala veliku ulogu u politici i ekonomiji.
Umjesto toga, analitičarima je važno mjerilo stupanj do kojeg su primijenili silu protiv vlastitog naroda. Budući da Sisi nije prihvatio niti pozitivnu viziju niti ispunio ono što je obećao, on ne uživa odanost Egipćana. Predsjednik i njegovi ljudi stoga su prisiljeni oslanjati se isključivo na strah. Na uhićenja, zastrašivanja, nasilje pa čak i ubojstva u nastojanju da skroje Egipat po svojoj volji.
Gamal Abdel Nasser imao je viziju i bio je cijenjen, čak i voljen; Sadat se trudio uvjeriti Egipćane u "vladavinu institucija" i prijelaz na tržišnu ekonomiju. Ali je 1973. kupio legitimitet kad su u Jomkipurskom ratu egipatske snage zauzele Sueski kanal i počele vraćati Sinajski poluotok. Mubarak nije imao viziju, ali s vremenom je naučio kako upravljati Egiptom. Bilo je represija i tijekom vladavine Nassera i Sadata i Mubaraka, ali sve je to u puno manjoj mjeri nego li sada, pod vladavinom Sisija. Njegovi zagovornici ga brane jer štiti zemlju od ekstremizma Muslimanske braće, ali u toj borbi ne štede ni sve ostale.
Ipak, čak i represiji nad studentima, novinarima, aktivistima i strancima, kao nad članovima Muslimanskog bratstva, Sisijev Egipat nije toliko različit od Egipta iz ranijih razdoblja; sve je samo pitanje stupnja. Kao što je jedan protivnik šapnuo, "Sisi je Mubarak na steroidima." Međutim, analogija s proteže sve do današnjih dana iako neki tvrde da je egipatska povijest počela u 25. siječnja 2011., na 'dan bijesa' koji je označio svrgavanje Mubaraka.
Sisi je logičan nastavak sustava koji je postojao otkako su Slobodni časnici s Naserom svrgnuli kralja Faruka I 1952. godine, objavili ukidanje monarhije i uspostavili republiku. Taj se sustav uspio regenerirati nakon velikih izazova od poraza u lipnju 1967. u šestodnevnom ratu, Naserove smrti 1970., atentata na Sadata 1981. i ustanka koji je srušio Mubaraka. Nakon svakog od tih događaja, Egipat se vraćao na autoritarnu vlast. To se ne bi dogodilo da su egipatski vođe vještiji političari. Naser ne bi zahtijevao da UN napusti Sinaj u svibnju 1967., Sadat ne bi planirao smanjiti subvencije u siječnju 1977. godine, a Mubarak ne bi dao sinu istaknutu ulogu u vođenju zemlje.
Umjesto toga, Egipat ima skup samonametnutih političkih institucija koje odražavaju društveni poredak. Iako su se mijenjale vođe, kao i stupanj represije, obrazac politike u Egiptu ostao je gotovo isti tijekom posljednjih 65 godina.
To ne znači da predsjednik Sisi nije ranjiv. Nedavna anketa koju je proveo James Zogby ukazuje na to da su Egipćani duboko nezadovoljni svojom situacijom i da čak ni vojska - kao najveća svetinja - više nije pouzdana kao što je nekad bila. Ali to ne znači da će se išta promijeniti, a ako do promjene i dođe, ona neće biti rezultat revolucije, koja je ovdje doista rijedak fenomen. Naravno, smislene promjene mogu se dogoditi i na druge, manje dramatične načine, ali egipatski sustav ih uspješno blokira ili na drugi način potkopava.
Za nekoliko tjedana obilježit će se godišnjica ustanka 25. siječnja. Nema sumnje da će se pojaviti u dvije varijante: s jedne srane žaljenjem za onim što je moglo biti, a s druge strane slavljem zbog svega što se od tada postiglo. Izgledi su uvijek bili protiv “kruha, slobode i socijalne pravde”, a izjave o napretku su vrlo slične Sisi maniji koja je zahvatila Egipat u jesen 2013: izgrađena na ništa. Egipatska politika je tamo gdje je oduvijek bila i gdje će vjerojatno ići: autoritarnost.
