Top News
316 prikaza

Naša ratna stvarnost bila je moj svakodnevni kruh

1/9
Sandra Šimunović/PIXSELL
U Hrvatskom glazbenom zavodu predstavlja svoj umjetnički opus, a s nama razgovara o karijeri, životu na relaciji Zagreb - Köln, međunarodnoj likovnoj sceni...

U Hrvatskom glazbenom zavodu otvorena je u četvrtak pop-up izložba Anite Kontrec, koja je više od 30 godina živjela na relaciji Zagreb - Köln, gdje je na njemačkoj likovnoj sceni stekla reputaciju osebujne i angažirane umjetnice. Prigodom otvorenja izložbe predstavljena je i Zaklada Anita Kontrec, osnovana u suradnji s Hrvatskom autorskom agencijom HAA-CIV, kojom ta umjetnica iznimnog zanimljivog opusa i markantne pojave želi predstaviti svoj umjetnički opus hrvatskoj kulturnoj publici, a uz to joj je namjera nastaviti suradnju s hrvatskim i međunarodnim umjetnicima i kulturnim institucijama te svojim znanjima pomoći hrvatskoj likovnoj sceni. “Željela bih da Zaklada otvori vrata svima onima koji su zainteresirani da surađuju i razmjenjuju ideje”, kaže Anita Kontrec te dodaje kako očekuje podršku institucija s njemačke i s hrvatske strane kako bi se promijenio odnos prema kulturi, koja je marginalizirana i financijski i mentalno. Također napominje kako bi željela svoja iskustva, a pritom prvenstveno misli na dinamiku druženja i kooperativnost, koja je stekla radeći i izlažući u Njemačkoj te u ostalim europskim zemljama i Americi prenijeti u Hrvatsku. Anita Kontrec je rođena u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala englesku književnost, sociologiju i kulturnu antropologiju, te pohađala kiparsku klasu prof. Ivana Sabolića na Akademiji likovnih umjetnosti. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

U Zagrebu je 1986. imala i prvu izložbu “Oblici sjećanja”, a nakon toga su uslijedile brojne samostalne i skupne izložbe, najviše u Kölnu, zatim u Innsbrucku, Veneciji, Zagrebu, Lucernu, Baselu, Dubrovniku, Bonnu, Dresdenu, Achenu, Chicagu, Umagu, Kopru i drugim gradovima. U svojim raznovrsnim i često multimedijalnim radovima koristi se različitim medijima i žanrovima likovnog jezika pa se tako njezini radovi protežu od slika objekata, skulptura, instalacija i performansa te konceptualnih radova s pisanim tekstovima. Poznata je po svom angažiranom pristupu stvarnosti, što se vidi u onom dijelu opusa gdje se na interdiscipliniran način referira na aktualne društvene, kulturne i političke fenomene. Primjerice, godinama se bavi temom migracija, izbjeglištva i beskućništva te utjecajem suvremene arhitekture na ljude. To je bio i razlog zašto je prije nekoliko godina kao specijalno pozvana umjetnica izlagala na najvažnijoj likovnoj smotri svijeta - Venecijanskom bijenalu. Tijekom ratnih i poratnih godina bavila se novinarstvom pa je tako pokrenula prvi njemački radio za izbjeglice. Od 2017. godine ponovno živi u Zagrebu, gdje je s dizajnericom Dunjom Sučić osnovala Art & Design Studio PALM64, višenamjenski prostor za održavanje likovnih izložbi i radionica, komornih koncerata, promocija knjiga te okruglih stolova. Na ovoj izložbi, jednostavnoj nazvanoj “Anita Kontrec”, predstavila je slike objekte i nekoliko skulptura, među kojima umjetnica ističe rad “Sedmi dio neba”, koji predstavlja, kaže, sažetak njezina opusa. Riječ je o triptihu velikih dimenzija koji je načinjen od poliestera s pigmentima i u čijem je središtu na sanskrtu napisan pojam “Sedmo nebo”. “Taj pojam označava život u harmoniji, odnosno sintezu misli, govora i djelovanja, dakle, stanje kad smo u harmoniji sa sobom i Božjim planom”, kaže Anita Kontrec te dodaje kako je taj njezin rad zapravo njezin umjetnički i životni credo. Izdvojila je i diptih “Magenta - Orange”, također napravljen od poliestera s pigmentima, koji je sa stražnje strane osvijetljen neonom. “Moment svjetlosti je ključan za moje radove”, napominje umjetnica i pojašnjava kako se izgled tog rada mijenja jer je od jutra do večeri izložen prirodnoj svjetlosti. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

“Te slike objekti moj su odgovor na suvremenu arhitekturu koja je stvorila potpuno druge gabarite i volumene, a prije svega drukčiji odnos prema svjetlosti. Suvremena arhitektura se velikim dijelom sastoji od stakla, što je lijepo, ali je s druge strane zanemarila boju. U suvremenoj arhitekturi prevladavaju bijela, siva, crna i antracit, što nije dobro. Crna ima svoju funkciju, ali ne smije zagušiti ostale boje, a upravo to se dogodilo arhitekturi. To izgleda šik, ali nije dobro za ljude. Smatram da umjetnici moraju reagirati na taj trend u suvremenoj arhitekturi. Zbog toga unosim boju i svjetlost u svoje radove jer želim podsjetiti ljude da nismo crno-bijela stvorenja. Sve živo u prirodi ima boju. Boje unose radost, vitalnost, eros i život”, kaže Anita Kontrec. Pitamo umjetnicu što ju je najviše ponukalo da na izložbi “Zemlja-Rat-Pepeo”, održanoj u Gradskoj vijećnici Kölna 1992., neposredno nakon međunarodnog priznavanja Hrvatske, progovori o temi migracija, izbjeglištva i razaranja kulturne baštine te kakve su bile reakcije njemačke javnosti? “S temom izbjeglica i prognanika osjećala sam najdublju povezanost. Ne mogu tvrditi da sam ja izbjeglica jer sam dragovoljno i vrlo elegantno 1989. godine otišla iz Hrvatske. Naime, bila sam pozvana sa Sveučilišta Siegen da radim doktorat iz književnosti, a s druge strane imala sam partnera s kojim sam planirala zajedničke umjetničke projekte. No kad je počela agresija na Hrvatsku i kad su izbjeglice počele pristizati u Njemačku, shvatila sam da moram nešto učiniti. Izbjeglice su smještali doslovno u kontejnere na rubu grada, nisu smjeli biti vidljivi, o njima se nije govorilo. Kako sam u to vrijeme radila i kao novinarka osnovala sam, s kolegama iz Sarajeva, prvi poslijeratni europski radijski program za izbjeglice. Ratna stvarnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postala je moj svakodnevni kruh, a dramu izbjeglica proživljavala sam kroz direktne susrete s ljudima. Bilo mi je strašno promatrati kako se to pitanje ignorira. Onda sam osmislila kolonu od 14 golemih crnih ljudskih likova, viših od dva metra, u kojoj su bili muškarci, žene i djeca. Tu kolonu izgubljenih likova bez identiteta smjestila sam točno ispred Gradske vijećnica Kölna i u unutrašnjem prostoru, tako da je svatko tko je tamo dolazio nekim poslom morao proći pored tih skulptura. Nasreću, izložba je otvorena u veljači 1992. godine, samo dva, tri tjedna nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, tako da je izložbi dan veliki publicitet. Moj partner je bio Muzej Ludvig iz Kölna, a njihov kustos Gerhard Kolberg napisao je izvrstan tekst o tom projektu. Otvorenje je prenosila televizija i svi mediji, a ja sam iskoristila priliku da govorim o ratu u Hrvatskoj i o njegovoj političkoj pozadini”, kaže Anita Kontrec. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Koliko umjetnik može biti nezavisan u odnosu na politički i društveni kontekst? “Za mene je oduvijek bilo važno da govorim jezikom umjetnosti, a ne jezikom politike i ideologije, jer se onda brzo završi u ćorsokaku ili postanete instrument nečijih interesa. Moj interes je prvenstveno ljudski i umjetnički. Kad sam osmišljavala tu kolonu od 14 crnih likova, razmišljala sam o progonu ljudi u Hrvatskoj, spaljivanju njihovih domova, odlasku u izbjeglištvo, izgubljenom identitetu i toj strašnoj tragediji koju su proživjeli, pretvorivši se u sjene i ne znajući kamo pripadaju. O njihovim tragedijama nije se pisalo u njemačkim medijima, kao ni o zatvorima i konclogorima, što sam ja, radeći kao novinarka, znala jer sam dobivala informacije iz prve ruke. Trebale su proći godine da te informacije dođu do javnosti. Moja izložba imala je cilj skrenuti pozornost njemačke javnosti na te strahote”, kaže Anita Kontrec. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Pitamo umjetnicu je li njemačka sredina, toliko različita od hrvatske, uvelike odredila njezin umjetnički rad? “Njemačka je na mene djelovala vrlo pozitivno, dogodili su mi sretni spletovi okolnosti i na tome sam beskrajno zahvalna. Ja sam već 1991. godine imala svoju prvu javnu skulpturu u Kölnu, sljedeće godine otvarala sam svoju drugu samostalnu izložbu, a zatim dobila sredstva i mogućnost da tijekom najžešćih ratnih razaranja organiziram u suradnji s umjetnicima, znanstvenicima i publicistima iz Zagreba i Kölna interdisciplinarni projekt ‘Recall Byblos’, prvo u Ludwig Forumu fur Internationale Kunst u Aachenu, a zatim i u Klovićevim dvorima u Zagrebu. To je bio umjetničko-politički projekt kojim sam htjela pokazati da se možemo i kulturom boriti protiv nasilja, strahota i rata”, kaže Anita. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

U 2000-ima je imala nekoliko značajnih izložbi, instalacija i radova u javnim prostorima diljem Europe, među kojima se ističe performans “Spaljivanje dokumenata na Rajni - Kein Mensch ist Illegal”, u kojem je izrazila prosvjed protiv sve veće državne kontrole. Tu je i projekt ostvaren u sklopu Art Basel Weeka na međunarodnom aerodromu u Baselu, gdje su se na displayu projicirali njezini radovi. Sama umjetnica ističe “najmarkantniji, a po ocjeni nekih kritičara možda i najradikalniji i najšokantniji videoperformans, ostvaren u Izraelu”. “Kad sam posjetila Baziliku svetoga groba u Jeruzalemu, snimala sam ljude koji su stajali u redu čekajući da uđu u taj mračni prostor. Svi su bili pognute glave i nitko nije gledao prema svodu. Odjedanput sam vidjela kako s vrha kupole dopire svjetlost i doslovno tvori krug - izgledao je kao neko oko. ‘Ako se želimo pokloniti Isusu, odnosno Božanskom, moramo dosegnuti svjetlost’, pomislila sam. Shvatila sam da je trenutak smrti zapravo transformacije mraka u svjetlost. Bila sam oduševljena tom spoznajom i spontano sam otplesala jedan uvjetno rečeno sufi ples, vrteći se u tom krugu svjetlosti”, otkrila nam je Anita i dodala kako ljudi traže svjetlost, ali je često ne vide jer ne gledaju ni gore ni okolo sebe.  A zatim je u rujnu 2016. godine u HDLU imala retrospektivnu izložbu “Kružni tok/ Kreisverkehr / Roundabout”, te objavila trojezičnu monografiju. Na retrospektivi je izložila svoje konceptualne radove nadahnute različitim književnim tradicijama, zatim skulpture u šamotnoj glini i bronzi, slike-objekte u kojima spaja skulpturu i slikarstvo te ambijentalne instalacije. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Na retrospektivi je posebno bila zapažena instalacija “Izgubljeni dom”, u kojoj je snažno dočarala ratne traume izbjeglica koji su ostali bez svoga doma, a često i bez identiteta. Instalacija se sastojala od serije crteža izbjeglica na kojima je umjetnica ispisala tekstualne poruke. Dio ove instalacije je i bodljikava žica jer se cijela Europa pretvara u malo veće dvorište okruženo bodljikavom žicom. Kontrapunkt instalaciji “Izgubljeni dom“ je instalacija “Kuća života“ kojom progovora o onome čemu većina ljudi teži - mirnom domu. Nakon te zagrebačke retrospektive vratila se u Zagreb, a onda je doživjela veliku čast i priznanje jer je pozvana da sudjeluje na 57. Bijenalu u Veneciji 2017. godine na izložbi “Personal Structures - Open Borders” u prestižnoj Palazzo Mora. Zanimalo nas je kako je doživjela tu najznačajniju umjetničku manifestaciju?
“Venecija mi se dogodila u trenutku kad sam nakon velike retrospektivne izložbe u Zagrebu i objavljene monografije rekla samoj sebi da mi treba odmor i da zaslužujem mirnu starost. Retrospektiva još nije ni završila, a već je uslijedio poziv od European Cultural Centera i zaklade Global Art Affairs, ravnopravnih partnera Bijenala, za sudjelovanje na izložbi ‘Personal Structures’, koja se održavala u sklopu te svjetske manifestacije. Dakle, u Veneciju nisam došla kao hrvatska predstavnica, nego na izravni poziv osnivača, što je velika čast jer se umjetnici za tu izložbu ne biraju po nacionalnom ključu, nego tematski. Bila sam jako počašćena, naime, te godine su u Veneciji izlagali vrhunski suvremeni umjetnici, kao što su Joseph Kosuth, Yoko Ono, Hermann Nitsch i Daniel Buran. Kad sam pitala organizatore te izložbe, koje znam godinama, zašto me baš sad pozivaju u Veneciju, odgovorili su mi da već deset godina prate moj rad i da se moj projekt ‘Houses and Dreams’, u kojem se od 1982. bavim temom migracija i postavljam pitanje što je dom, odlično uklapa u tematsku izložbu ‘Personal Structures - Open Borders’. Dakle, znali su da bavljenje tom temom u mom slučaju nije pomodarstvo. Odaziv publike i kritike bio je izvrstan. Stručnjaci su rekli da je ta izložba bila odlična nadopuna i dijalog s klasičnim Venecijanskim bijenalom”, kaže umjetnica.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

S obzirom na to da se općenito smatra da je nastup umjetnika na Venecijanskom bijenalu kruna karijere i potvrda njegove vrijednosti i značaja, pitamo Anitu je li joj ta izložba otvorila nove mogućnosti na međunarodnoj likovnoj sceni? 
“Definitivno! Kad izlažete u Veneciji, vaše radove vide stotine tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. Venecija vam otvara novu dimenziju. Odmah sam dobila poziv da predajem na čuvenom Dulwich Collegu i tamo prezentiram taj svoj projekt. Zatim me je direktor tog koledža povezao s Richardom Demarcom, osnivačem najvećeg arhiva suvremene europske umjetnosti u Edinburghu, u kojem su dokumentirani najvažniji tokovi avangardne i konceptualne umjetnosti 20. stoljeća. Demarco je također bio dugogodišnji direktor Edinburškog festivala. Potom me je preporučio svom kolegi Johnu Davidu Mooneyu, u čijoj sam International Currents Gallery u Chicagu, smještenoj u sklopu njegove fundacije, imala izložbu ‘Script & Architecture’. Na toj sam izložbi pokazala crteže, instalacije i skulpture koji se referiraju na glagoljicu i romaničku arhitekturu u Hrvatskoj. Ti su radovi bili u dijalogu s izloženim crtežima i skulpturama Ivana Meštrovića koje su ekskluzivno za ovu izložbu posudili franjevci u Chicagu, u čijem se vlasništvu ti radovi nalaze. Pozvali su me i iz Cite International des arts u Parizu, gdje sam također izložila radove iz serije ‘Houses and Dreams’, pa mogu reći da je ta izložba doslovno prošla sve europske metropole. Putovanje te izložbe zaokružila sam u Zagrebu u Galeriji Laval Nugent. A onda je došla korona”, kaže Anita Kontrec. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Što je za nju umjetnost? Kaže kako svojom umjetnošću želi pridonijeti kulturnoj raznolikosti i ponukati ljude da probude kreativnost u sebi te sudjeluju u stvaranju tolerantnijeg i humanijeg društva. “Svatko tko sudjeluje u stvaranju kulturnog života i bavi se umjetnošću daje neki svoj doprinos jer njegove misli i emocije dotiču druge pa postajete dio veće i šire slike. To je moj umjetnički kredo, koji izlazi iz moje ličnosti i karaktera. Smatram da svatko može i treba dati neki doprinos boljitku, dakle, živjeti u kulturi i biti kulturan. Kad sam došla u Njemačku, zaprepastila sam se koliko je moje razmišljanje dubinski povezano s Fluxusom i Josephom Beuysom te njegovim načinom razmišljanja o društvu. On je govorio da je svaki čovjek umjetnik, što znači da u svakom čovjeku leži umjetnički potencijal. On je tu ideju preuzeo od Rudolfa Steinera, velikog antropozofskog filozofa, koji je i sam bio umjetnik i govorio da umjetnost liječi dušu. Zato sam jako zadovoljna što se sve više bavim pedagoškim radom. Iskustvo sa studentima u Londonu bilo je fantastično, a sad sam pozvana u Međimurje, gdje ću raditi s učenicima osnovne škole. Saznala sam da u Hrvatskoj jedna mlada žena radi doktorat u koji je uključila i moje radove na temu ratne skulpture, a u Njemačkoj se piše magisterij na temu mog slikarstva u kontekstu arhitekture. To pokazuje da moja umjetnost ostavlja neke tragove, vraća se kao eho, i to je prekrasno“, zaključila je Kontrec.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.