Nekad je u modi bila "realpolitik". Stoljećima je drmala svijetom, oblikovala političke doktrine, nalazila štovatelje od Bismarcka do Kissingera. Vodila se prvenstveno pragmatizmom, a ne ideologijom, etičkim ili moralnim principima. Danas je, međutim, u modi "reality show politika". Ona se također ne povodi za nekakvom ideologijom, još manje moralom i etikom, već oblikuje ponašanje političara i stranaka u njihovu adaptiranju ukusima i navikama publike i medija.
Najbolji primjer za to bio je Živi zid. Saga o njegovu raspadu koji smo gotovo bez daha svakodnevno pratili u medijima može se usporediti s najboljim epizodama Kardashiana ili Big Brothera. Tko se kome zamjerio, tko je s kime spavao, tko se s kime htio potući, zašto nitko ne voli Vladimiru Palfi, što Palfi radi svom suprugu Sinčiću i kakvu ulogu u svemu tome ima Ivan Pernar? Gorke suze sustizale su brutalne uvrede.
Iz minute u minutu, s obaveznim sažecima i highlightsima, pratili smo dramolet četvero ljudi uključenih u reality show zvan Živi zid. I to ne vrijedi samo za njihov raspad. Priča o njegovu postanku i njegovim osnivačima baštini elemente reality showa. Pernar se afirmirao preskakujući policijske barikade i uletavajući u marice, dok je ekipa sve to snimala video kamerom. Ivan Vilibor Sinčić iskoristio je prosvjed šatoraša kako bi se politički afirmirao kao predsjednički kandidat.
Kamere su ih pratile dok su ih višestruko iznosili iz sabornice, a Branimir Bunjac zaoštrio je konkurenciju svojim ispadima protiv saborske straže ili prijetnjom fizičkim obračunom s kolegom iz stranke, i to oko fotelje u Europskom parlamentu. Što su oni izvodili veći cirkus, rejting im je postojano rastao. Zašto?
Zato što se Živi zid, pored svega, obraća generaciji koja je odrasla i stasala uz reality show. Nešto stariji sjećaju se, pak, "Jerry Springer showa": trash proizvoda kojim su defilirali mnogi delinkventi, samopromotori, egzemplari, psihopati i manijaci, ridikuli svih vrsta. Ljubavni trokut Palfi-Pernar-Sinčić kao da je ispao iz jedne neemitirane epizode.
Uglavnom, reality show publika navikla je promatrati svijet oko sebe, pa tako i politiku, kroz prizmu svega onoga s čime se inače poistovjećuje u svojim omiljenim emisijama. Biraju pozitivce i negativce, uživljavaju se u njihove sudbine, proživljavaju njihove drame i tragedije, brkajući pritom fikciju i stvarnost. Odnosno, glumu i realnost.
Hrvatska politika zanima ih zbog intriga i trača, jeftinog uzbuđenja i niskih strasti. Nažalost, ne ograničava se to samo na Živi zid. U HDZ-u se mjesecima uživo prate stranački obračuni uz živopisnu kulisu prostitutki, kokaina, tajnih agenata, crnih labuda i sumnjivih karaktera. I sve to uz gomilu love. Tako se dolazi do medijskog prostora, tako se pridobiva pažnja javnosti i birača.
Sjetimo se, primjerice, koškanja Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića. Ona je premijeru pisala pisma, on joj nije želio čestitati na izbornoj pobjedi. A rejting im je zajednički letio u nebo.
A kad smo kod toga, ne zaboravimo kako je Donald Trump postao predsjednik. Tako što je pred birače izašao kao akter reality showa "Pripravnik". Manje su važne bile njegove poslovne i menadžerske sposobnosti u stvarnom životu - nekoliko puta je spektakularno bankrotirao - a više su birači pamtili njegovu ulogu u showu u kojem je ambiciozne kandidate učio biznisu, a neuspješne brutalno otpuštao. Fikcija je opet zamijenila stvarnost.
Naravno, hrvatska politika je i estrada. Zato smo dobili Miroslava Škoru kao predsjedničkoga kandidata. Nakon "celebrity politike", odnosno povezivanja političara s estradnim zvijezdama u prikupljanju bodova i popularnosti među glasačima, sada dobivamo sve više slavnih osoba koje žele ući u politiku. Od ukrajinskog predsjednika do hrvatskog šlager pjevača.
Kolinda Grabar Kitarović bespoštedno je kopirala sve njihove recepte: skakala je po tribinama, upadala u svlačionice, ludovala po kiši, slikala se s djecom i devama, pjevala i plesala, čak je na početku mandata na Pantovčaku izložila svoj kartonski izrezak s kojim su se posjetitelji mogli fotografirati. Poput Modnog Mačka slikala se pred Bijelom kućom. I pozirala na naslovnicama modnih časopisa.
A sad, eto, dobiva konkurenciju u pjevaču, voditelju, zabavljaču koji se natječe za estradiziranu funkciju šefa države. Funkciju bez ovlasti, ali sa specifičnom političkom težinom. I naročito medijskom prisutnošću. Predsjednik ima najveći mikrofon u državi i može s njim raditi što god hoće. Škoro je odrastao s mikrofonom i gitarom.
Hrvatska politika slijedi, dakle, svjetske trendove u promociji "big brother" političara koji se otimaju za sve zagušeniji javni prostor, podjednako u medijima i na društvenim mrežama. Time se ujedno naglašava kontrast u odnosu na aktualnu političku elitu u formi uštogljenih i bezličnih Plenkovića, Bernardića, Jandrokovića, Resslera i ostalih "šupljih odijela".
Ali još važnije, estradnim nastupima i sapuničastim zapletima političari nastoje kamuflirati ideološku i programsku bezidejnost, kronični manjak karizme i izostanak liderstva. Onaj tko mora od sebe raditi budalu u javnosti otkriva kako nema ništa pametno ponuditi biračima. Tako smo zapeli u limbu između političkih pajaca i bezličnih diletanata. A smijeh koji nas spopada kad to gledamo ne izvire iz razonode nego iz nelagode.
