Približavanjem izbornog dana lagano se zahuktavaju i političke kampanje u Hrvatskoj. Jedna od poteškoća ovog ne pretjerano ugodnog, ali redovito zanimljivog perioda jest ta što skoro sve što se dogodi u javnom prostoru ima određene političke implikacije. Iako bih nekakvom inercijom prije očekivao da se takvo što dogodi u HDZ-ovoj kuhinji, novi opskurni događaji potječu nažalost iz SDP-a.
SDP je nedavno objavio kako je Predsjedništvo SDP-a odlučilo iz stranke isključiti voditelja Bernardićeva ureda Tomislava Mikulina. Povod je fizički napad na saborskog zastupnika SDP-a Domagoja Hajdukovića.
Osječko-baranjska policija je potvrdila kako je Hajduković u nedjelju u Osijeku lakše ozlijeđen te kako će protiv napadača nadležnom državnom odvjetništvu podnijeti kaznenu prijavu za kaznena djela nanošenja tjelesnih ozljeda i nasilja u obitelji. Jedni cinici bi rekli da SDP ovakvim ispadima želi privući dio HDZ-ovog glasačkog tijela na svoju stranu, a drugi da se Mikulin ovim potezom kvalificirao za ulazak u HDZ.
Unatoč tome što je riječ o predstojniku ureda predsjednika glavne oporbene stranke i osobi od najvećeg povjerenja, 26-godišnji Mikulin je u stranačkim kuloarima nepoznata osoba.
O njemu se samo zna da potječe iz Lekenika, gdje je u Općinskom vijeću činio 50% SDP-ovih vijećnika, te da je Bernardić zamijetio njegov „angažman“ i zaposlio ga na Iblerovu trgu. Nije više zanimljivo što su ga isključili, nego zašto su ga uopće primali u SDP. No, obzirom na postojeću kvalitetu SDP-ovog kadra, dobro su i njega ugrabili.
Predsjednica Foruma mladih SDP-a Biljana Gaća je naknadno u izjavi za N1 izjavila kako je ovo „slučaj obiteljskog nasilja i da je kod nasilja u obitelji najteže ženama i pripadnicima LGBTQ zajednice“, čime je potvrdila suzdržane medijske navode o vezi Mikulina i Hajdukovića. U ovom opskurnom događaju mogli smo primijetiti više kontradiktornih i nejasnih elemenata koje je potrebno bolje rasvijetliti.
Ta se činjenica čak i ne spominje izričito, nego se tek na kraju članka može pročitati kako je riječ o „obiteljskom nasilju“, što pokazuje namjerno izbjegavanje za neke očito neugodnih činjenica.
Kada je Tomašević pretukao suprugu, s razlogom su ga mediji razvlačili, jer nasilnik to i zaslužuje. Pogotovo ako sustav ne štiti žrtve. Iz istog razloga držim da je i ovaj slučaj zaslužio jednak tretman upravo zbog nedovoljno izgrađene građanske svijesti o nasilju u ovakvim zajednicama.
Da je kojim slučajem u pitanju npr. član HDZ-a, uvjeren sam da bi javnost iste sekunde doznala i one najintimnije pojedinosti, što je zapravo i logično, obzirom da se radi o političkoj opciji koja (pre)glasno proklamira kršćanske i obiteljske vrijednosti.
No, zašto bi se trebalo šutjeti o nasilju nad muškarcima, odnosno o nasilju u istospolnim zajednicama koje često prolazi ispod radara? Obiteljske nasilnike bi trebalo medijski jednako tretirati ne samo kako bi tzv. lijevi shvatili da manijaci ne žive samo u HDZ-u, nego kako bi i šira javnost konačno postala svjesna činjenice da se homoseksualci suočavaju sa sličnim problemima kao i većina stanovništva.
Pored medijskog ignoriranja jednog konkretnog primjera obiteljskog nasilja, dolazimo do pravog problema. Pokušavajući prikriti činjenicu da su dva sukobljena SDP-ovca igrom slučaja homoseksualci, na svjetlo je izašla jedna za njih prilično poražavajuća činjenica: SDP-ova vrhuška promovira podobno nesposobne, a 26-godišnji nasilnik je Bernardićev “Saucha”.
Da se nije dogodilo što se nažalost dogodilo, Mikulin bi slučaju SDP-ove izborne pobjede vjerojatno ni kriv ni dužan dobio funkciju tajnika kabineta predsjednika Vlade RH te pristup povlasticama koje boravak na toj najvišoj političkoj razini omogućava po defaultu.
Ako na trenutak zanemarimo da je ovdje riječ o ionako uhljebničkoj poziciji, teško se ne zapitati kako je moguće da netko s dvadeset i šest godina tako lako postane šef ureda potencijalnog budućeg premijera? Konkretnog iskustva nema, jer se u svom stranačkom angažmanu „proslavio“ kao anketar i aparatčik. Zar je to zaista dovoljno za predstojnika ureda čelnika oporbe?
Ovakav model ponašanja predstavlja ozbiljnu matricu onoga što nas čeka u narednom periodu. Mikulin je zapravo utjelovljenje Bernardićevog tzv. novog SDP-a. Riječ je o ljudima prikupljenim s nekakvih margina, a danas ozbiljno uhljebljenih na državni proračun.
Još jedan u nizu bezimenih i bezličnih poltrona koji raznim vezama i vezicama dolaze na liste i visoke funkcije, a da se prethodno ni u kojem području nisu dokazali. To što je netko nekompetentan došao do takve pozicije nije neka novost u Hrvatskoj. HDZ je takav modus operandi doveo skoro do savršenstva.
No, ako si takvo što dopusti jedna politička opcija koja nas u jeku predizborne kampanje nastoji uvjeriti da ona nije takva te da je bolja od vladajućih, onda joj cijela priča pada u vodu. Ako je ovakav SDP onaj tolerantniji i bolji dio Hrvatske, onda je RH definitivno u velikim problemima.
Tek u ovakvim situacijama nažalost shvatimo da razlike između nesposobne vlasti i istih takvih pretendenata na vlast zapravo i nema.
